Ukradena priča: "Otkako smo završili srednju školu moj poslovni partner i ja željeli smo se baviti gradnjom softvera. Nakon nekog vremena naučili smo prodavati ga, pa smo osnovali kompaniju koja se bavila upravo time. Imali smo 19 godina, upisali smo fakultet, ali uz našu akademsku karijeru željeli smo zadržati i voditi kompaniju. Nismo imali nikakvu ideju o tome kamo nas to vodi, a ljudi s kojima smo se susretali uglavnom su nas smatrali čudacima".
Nije legenda iz vremena slavnih početaka Silicijske doline, tako piše Tomislav Car, suosnivač Infinuma, na blogu kojim predstavlja kompaniju.
Nedavno, kad su sklopili ugovor s Porscheom, Car je objavio još jedan detalj, neuobičajen u domaćoj poslovnoj zajednici: "Ključnu ulogu u Infinumovu dogovoru s Porscheom odigrao je Mate Rimac. Spojio nas je s Porscheom i ništa nije tražio za sebe".
O Rimcu danas znamo gotovo sve, nikada se međutim nije spominjala njegova kolegijalnost, rijetka u surovom, konkurentnom okruženju privatnog biznisa.
Njegova tvrtka Rimac automobili dosad je probila niz predrasuda i pokazala da je i u Hrvatskoj moguće inovativnošću postići globalnu prepoznatljivost u vrlo konkurentnoj industriji. Ironična je činjenica što osim automobila za superbogate Hrvatska ne proizvodi nijedan drugi automobil. U Hrvatskoj se vozi Muskov Tesla, ali koliko znam nijedan Hrvat nije kupio nijedan Rimčev model. Nebitno, ali ocrtava profil siromašne nacije.
Car zaključuje da većina obrazovanih ljudi iz Hrvatske odlazi zato što "vani imaju priliku raditi ono što ovdje ne mogu". Uspije li Infinumu neke od takvih poslova dovesti u Hrvatsku, on vjeruje da će biti i više mladih ljudi koji će se vraćati. "Bitno je što i s kime radiš, kakvi su ti kolege i šefovi", kaže.
Uglavnom je u pravu. Oni koji su se iselili iz potrebe, bez poziva iz neke kompanije, pogotovo ako su stručnjaci u svojem poslu, najčešće u početku nisu zadovoljni životom u novim zemljama i često razmišljaju o povratku. To je klasičan obrazac svih zemalja nakon priključenja Europskoj uniji.
Hrvatska ima potencijal postati značajna sila u ICT industriji, kaže Car. No, ima li? "Sila" danas nije ni Estonija, iako ima Skype i prva je napravila "e-državu". Štoviše, to je tek djelomično Finska, zbog globalizirane Nokije. Ali, je li to doista važno? Nije. Važno je razumjeti model nove ekonomije koji ne isključuje ni stare proizvodne biznise ako su se znali prilagoditi vremenu. Nokia je vjerojatno najbolji primjer takve adaptacije, ali i bijega od pogreške u razmišljanju politike koja svu ekonomsku nadu polaže u jednog igrača.
U svojim početcima Nokia nije imala dodira s visokom tehnologijom. Osnovana je 1886. kao pogon za proizvodnju papira, 1900. prebacila se na gumarske proizvode (jer Rusi su tražili kaljače, a Finska je bila dio carstva), nakon što je gotovo bankrotirala iza Prvog svjetskog rata preuzeo ju je proizvođač električnih i telefonskih kabela… 1962. već su proizvodili dijelove za nuklearne elektrane i kao pioniri razvijali mobilnu telefoniju za automobile. Krajem osamdesetih stiže GSM i ostalo je povijest.
Važan detalj - početkom devedesetih Finska je bila u dubokoj recesiji. Vladu koalicije desnog centra tada je vodio 36-godišnji Esko Aho. Finska je (koristim detalje iz našeg razgovora 2013.) bila oštro podijeljena na one koji su bili za i one koji su bili protiv reformi.
Ahove reforme pokazale su se dobrim motorom za najveću finsku kompaniju, Nokiju, koja je kretala u globalnu ofenzivu. Tada su počeli razmišljati dugoročno i ulagali ogromna sredstva u istraživanja i razvoj. Usprkos krizi, i troškovi državne agencije za istraživanje i razvoj povećani su za 80 posto. Nokia je mogla koristiti javni novac kako bi razvijala svoje proizvode.
Ahova je vlada napravila i radikalan iskorak u poreznoj politici, što je Finsku učinilo konkurentnom u svjetskoj investitorskoj zajednici. To je koristilo svim tvrtkama, ali Nokiji kao najvećoj najviše.
Kada objašnjava poreznu politiku svoje vlade, Aho govori o prednostima jednostavnosti, što se, uz rezanje stopa (s 43 na 25 posto), pokazalo velikim poticajem. Tvrtke su počele investirati veliki novac u Finsku, što je povećalo poreznu bazu. Istovremeno su uspostavili snažnu konkurenciju između istraživačkih centara i sveučilišta kako bi kompanijama postalo lakše pronaći partnere i razvijati proizvode.
Nokia je na prijelazu stoljeća držala otprilike 2,5 posto finskog BDP-a i svaka promjena u njenom biznisu utjecala je na ekonomiju cijele države (za usporedbu: turizam u Hrvatskom BDP-u drži 17-20 posto BDP-a). Nokia je posrnula 2000. u velikom pucanju tehnološkog mjehura na burzama. Finska je izdržala jer su Ahove reforme, iako su dale vjetar u leđa velikoj Nokiji, postavile temelje zdravoj finskoj ekonomiji.
Infinum nije Nokia, Hrvatska nije Finska. Usporedbe su uzaludne. Nešto ipak vrijedi zapamtiti: Aho je bio jednomandatni premijer, sustav koji je postavio živi i danas. Njegova reforma temeljila se na tri točke: na znanju, čvrstini provedbe i političkoj hrabrosti.