Iako je tek prošlo deset sati, u studentskoj menzi u Savskoj, u središtu Zagreba, gužva je.
Studenti koji su navikli rano ručati odavno su na svojim mjestima, za stolovima s punim tanjurima. Danas su im kuharice pripremile raznolik izbor, a na dnevnom meniju su juha, špikana junetina s prilogom, salata i mandarina kao dnevni desert. To je samo jedan od 12 različitih menija dostupnih tog dana, a među njima su i četiri vegetarijanska.
Svaki od tih menija donedavno je stajao 4,50 kuna, a odnedavno je, prvi put u posljednjih dvadeset godina, poskupio na 6,50 kuna. Riječ je, naravno, o subvencioniranoj cijeni obroka jer se ostatak do 22,60 kuna, kolika je ekonomska cijena menija, pokriva iz državnog proračuna.
Poticaj za zdravu hranu
Država je dosad pokrivala 73,65 posto, a sada pokriva 71,24 posto ekonomske cijene hrane, no samo one koja je na menijima.
Druga hrana, koja nije u dnevnoj ponudi, poput čokoladica, desertnih jogurta i drugih slatkiša, sada je subvencionirana samo 50 poso. Studente se na taj način potiče na zdraviju hranu jer je obrok u meniju usklađen s njihovim nutricionističkim i zdravstvenim potrebama. Premda je poskupljenje prouzročilo prave mini pobune studenata, poput najave da će se jednog dana, u znak prosvjeda, hraniti samo kolačima, masovnog iskazivanja nezadovoljstva naposljetku ipak nije bilo.
Studenti s kojima smo razgovarali nisu bili sretni zbog poskupljenja, no zamijetili su da je od 1. listopada porasla i - kvaliteta hrane.
- Sada je na tanjuru ipak pošteni komad mesa, dobro i ukusno pečen - dobacili su.
No, možda cijene ipak ne bi morale biti tako visoke kada bi poslovanje Studentskog centra kao najvećeg studentskog “hranitelja” bilo racionalnije.
Zanimljiv je podatak koji smo dobili od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, ali i SC-a, kako trošak za namirnice u ukupnoj cijeni obroka sudjeluje samo sa 40 posto! Sve ostalo je trošak poslovanja, energenata, za plaće zaposlenih...
Pojednostavljeno, ekonomska cijena menija od 22,60 kuna može se podijeliti na dva dijela - dio za pokrivanje troška namirnica i dio za poslovanje - pri čemu je od 22,60 kuna trošak namirnica 9,04 kune, a 13,56 kuna trošak poslovanja SC-a po obroku.
Ako se dnevno u sustavu menzi Studentskog centra pojede više od dvadeset tisuća porcija hrane, riječ je o 271.200 kuna dnevnog troška poslovanja studentskih menzi.
Mail s gastritisom
To je, naravno, vrlo neprecizan izračun jer ne jedu svi studenti istu hranu i u istim količinama, no pokazatelj je da u SC-u možda postoji mogućnost racionalizacije poslovanja.
Naime, SC ima povijest gomilanja dugova i gubitaka, zbog čega je trenutno u postupku sanacije. Prije jedanaest godina, 2002., SC je također bio u sanaciji zbog duga od 87,5 milijuna kuna. Sanacija je trajala dvije godine i bila je uspješna jer je 2004. SC poslovao s plusom od 21 milijun kuna. No, u nekoliko godina saldo se iz pozitivnog pretvorio u financijsku rupu bez dna.
Krajem 2011. godine ukupne nepodmirene obveze iznosile su 110 milijuna kuna, a u godini dana povećale su se na čak 121 milijun kuna. Vodstvo je tvrdilo kako su razlog za to upravo preniske cijene obroka pa ostaje vidjeti hoće li povećanje cijene menija poboljšati financijsku sliku SC-a. Zamjenik sanacijskog upravitelja SC-a zadužen za prehranu, Mirko Bošnjak, kaže da je njihov posao zadovoljstvo studenata koji se hrane u SC-u, a riječ je o oko osam milijuna obroka godišnje. Napominje kako uvijek ima nezadovoljnih te da će ih biti i sada, kada su cijene više.
A korisnici se uistinu žale na štošta. U SC-u se još sjećaju studenta koji je poslao mail tvrdeći da ima gastritis te da ga je nakon pojedene pljeskavice pekao želudac.
- Naravno, pa osobe s gastritisom i ne bi trebale jesti tako tešku hranu, uvijek imamo raznolik izbor hrane - odgovorili su mu. No, prigovore u SC-u ipak doživljavaju vrlo ozbiljno. Svaki student koji se požali na hranu dobiva priliku sudjelovati u radu povjerenstva za nadzor kvalitete obroka, sastavljene uglavnom od studenata.Bošnjak objašnjava da su meniji sastavljeni po preporukama nutricionista, rađeni su kako bi zadovoljili sve studentske potrebe. Pomno se pazi na nutricionističke vrijednosti i zdravstvenu ispravnost svakog pojedinog obroka. Upravo zato meniji su zaštićena kategorija koju će Ministarstvo nastaviti financirati.
U 2012. godini iz državnog su proračuna za subvencioniranje studentske prehrane izdvojena 92 milijuna kuna, a studenti su obroke platili 33 milijuna kuna. Kako bi se zadržala niska cijena obroka u golemom sustavu masovne prehrane, svaka namirnica nabavlja se javnim natječajem na kojem pobjeđuju najpovoljniji.
Najveći dobavljači uglavnom su domaće tvrtke - Vindijini “sokići” već su godinama neizostavan dio studentske trpeze, a među velikim dobavljačima je i Ledo.
Kuhanje i prigovaranje
Osim njih, niz je malenih dobavljača koji surađuju sa studentskim menzama, a zaduženi su za dobavu najrazličitijih namirnica - od mesa ribe i povrća, preko gljiva, mliječnih proizvoda, sirovina za kolače, voća, napitaka i deserata do pribora za jelo koji često misteriozno “nestaje” iz studentskih menzi.
Restoranom u Savskoj upravlja prehrambena tehnologinja Biljana Gjergja. Iako je pred mirovinom, pomno pazi na svaki detalj u kuhinji, a da ima neograničena sredstva, stvari bi stubokom izmijenila.
- Kuhinja je zastarjela, nemamo sve potrebno. No, unatoč svim nedostacima, izuzetno držimo do najstrožih standarda u pripremi hrane te pazimo na poštovanje europskog HACCP standarda prilikom zaprimanja, obrade i pripreme namirnica - objašnjava.
U praksi, to znači da će se meso i povrće u Savskoj susresti tek na tanjuru, osim ako su dio nekog složenog jela, jer se različite namirnice obrađuju u različitim dijelovima kuhinje.
Kuhinja mora biti sterilna, a nakon i najmanje nepažnje, poput situacije da netko na kuhinjski element nemarno odloži neki predmet koji ne pripada kuhinji, uslijedit će pomna dezinfekcija tog elementa.
Drugim riječima, B. Gjergja i Bošnjak uvjeravaju nas kako se u studentskoj prehrani uistinu malo toga prepušta slučaju, čak i sa zastarjelom kuhinjom kojoj bi bilo potrebno renoviranje. Svjesni su i studentskih zamjerki pa ih pozivaju da se što češće uključuju u kreiranje menija i kontrolu kvalitete. Cijene, pak, ne komentiraju. Visinu subvencije utvrđuje država, na njima je samo da kuhaju za tisuće gladnih usta dnevno.
Argumenti za sanaciju
U Ministarstvu imaju jake argumente za sanaciju.
- Prema proknjiženim podacima, ukupne obveze, dospjele i nedospjele, Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu 31. prosinca 2012. prema dobavljačima roba i usluga iznose 63,388.537,98 kuna, od čega je dospjelo 40,370.184,12 kuna, a nedospjelo 23,018.352,06 kuna. Osim navedenog, Studentski centar ima obveza po preuzetim cesijama o otkupu potraživanja (faktoringa) u iznosu od 34,000.000,00 kuna, koje dospijevaju na naplatu do svibnja 2013. godine, odnosno prosječno mjesečno oko 7,000.000,00 kuna.
Iznos obračunatih kamata na zakašnjelo plaćanje iz prethodnog razdoblja iznosi 13,707.481,63 kune. Obveze za neplaćene poreze i doprinose za listopad, studeni i prosinac 2012. iznose 9,913.447,16 kuna - kažu nam u Ministarstvu o stanju SC-a.
Nadalje nam objašnjavaju kako je neosporno da postoje velika dugovanja koja Studentski centar Zagreb i Sveučilište u Zagrebu nisu u stanju samostalno riješiti.
Neprijeporno je, kažu, i da postoji problem krize upravljačke strukture u Studentskom centru Zagreb te problem nemogućnosti podmirivanja svih starih i tekućih obveza koje preuzima Studentski centar, i prema zaposlenicima, i prema svim suradnicima i dobavljačima.
Dakle, odluka Vlade o pokretanju i provođenju postupka sanacije bila je nužna jer se u restoranima Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu hrani gotovo polovica hrvatskih studenata i iznimno je važno osigurati kvalitetno i kontinuirano djelovanje takve ustanove.
Naime, SC se skrbi o 67.000 studenata, ima kapacitet od 7566 kreveta, a dnevno se za studente pripremi od 28.000 do 30.000 obroka.
Nakon poskupljenja hrana nije bolja, ima nejestivih obroka, a i predugo se čeka
Da bismo provjerili je li studentsko nezadovoljstvo zbog poskupljenja obroka opravdano, nekoliko smo dana obilazili zagrebačke studentske menze, a student Božo Hrga poslužio nam je kao vodič.
Taj 23-godišnji Zagrepčanin student je druge godine građevinskog smjera pri Tehničkom veleučilištu. Ima studentska prava i od početka studija hrani se u menzi. Kaže da jede “baš svu hranu”, no trudi se hraniti zdravo. U nekoliko dana obilazio je menze i jeo, a onda nam je prenio svoju ocjenu kvalitete i okusa, naravno, i cijene hrane.
Premda je i on čuo glasine da je kvaliteta prehrane nakon poskupljenja poboljšana, s tim se ne slaže.
- Hrana je identična, onakva kakva je uvijek, no mislim da je u redu u odnosu na cijenu - kaže Božo. Najčešće jede u restoranu Studenskog doma “Stjepan Radić”.
Tamo je i započeo naše “testiranje” studentskih menzi, i to duplim menijem. Božo je, naime, sportaš i njegove prehrambene potrebe ne mogu se zadovoljiti samo s jednim menijem. Zbog toga obično uzima dva, uza sve salate, dodatke i deserte. U menzi je naručio meni koji se sastojao od krem juhe, bečkog odreska s blitvom, te vegetarijanski meni u kojem su juha, sojin odrezak i kuhana cvjetača. Tu su i deserti. Nekada bi taj ručak Božo platio desetak kuna, ovog puta izdvojio je 18. I ne može se reći da je bio prezadovoljan, no obrok je pojeo.
- Hrana je osrednja. Ima odličnih stvari, a ima i užasnih obroka. Bečki je bio jedva jestiv, suh, žilav, a blitva raskuhana. Tog je dana vege meni bio super iako su sva vegetarijanska jela koja inače poslužuju jedva jestiva. Soja obično ima okus spužve natopljene uljem, no ovog puta bila je baš dobra! Ma nije to problem samo s bečkim i sojom. Često je hrana u menzama ili žilava ili premasna. Zato mi je dobro otići u restoran Savska u SC-u koji ima dobru ponudu brze hrane. No problem je što su jela tu uvijek identična, a ne znam zašto me tako čudno gledaju ako u hamburger poželim staviti dva, umjesto jednog lista zelene salate - kaže nam Božo nakon napornih testiranja.
Naučio je da je hrana najjeftinija u menzi u Cvjetnom naselju, a tamo nema ni iritantnih gužvi. Za razliku od golemih redova na FER-u, gdje nekada treba čekati i dulje od pola sata za obrok. Zbog toga Božo taj dio studentske prehrane izbjegava u širokom luku. No dugo se čeka i u restoranu Savska, posebno na dijelu brze prehrane, jer se tamo mogu dobiti jela za koja Božo tvrdi da su bolja od onih koje je probao u komercijalnim restoranima.
- Lignje, pomfri, tartar, punjeni pileći odrezak... sve to u Savskoj je odlično, bolje nego u zalogajnicama i restoranima. No cijene su nešto više i nema menija za 6,50 kn - kaže Božo. Iritira ga što su mu katkad u menzama zaračunali kao da je pojeo još jedan meni iako je zapravo uzeo samo još jednu porciju priloga, primjerice špinata.
Generalno, Božo nije sitničav i načelno je zadovoljan prehranom. Svjestan je, kaže, da obroke plaća znatno manje nego što oni vrijede, pa će zbog toga i oprostiti poneku zamjerku, no ipak će radije otići u menzu u kojoj će osjetiti da je zaposlenima stalo do “mirisa i okusa hrane”, poput one u Cvjetnom naselju.