1. Gospodine Nikola, kako kao donedavni hrvatski europarlamentarac gledate na nedavne rezultate izbora za Europski parlament?
- Mala bara, puno krokodila. Zapravo, nedostajali su krokodili. Borba je bila besmislena, a teme najmanje one koje pripadaju EU. To se tiče gotovo pa svih. Svi bi “branili hrvatske interese”. Kao da je u EU neki blesavi rat. Očito da većina još nije shvatila o čemu je tu riječ. EU nije ni bojno polje ni kasica prasica. Ona je naša budućnost i jedini profit jest da s pametnima uđemo u nju.
2. Tko vas je ugodno iznenadio, a tko neugodno?
- Iznenađenje nisu bili Picula i Borzan, za njih se znalo. Razveselio me posebno Fred Matić. Mislim da on ima što reći i napraviti gdje god dođe. Neugodno su me iznenadili Kolakušićevi birači i birači Živog zida. Nevjerojatno da toliki broj ljudi može nasjesti na nebuloze i blesavoće. Loša je i slaba podrška liberalima i Zelenima, europski trend nije naš. A užasnut sam što ni na horizontu nema ljevice u Hrvatskoj. Hrvatska ju je zaslužila i treba je, a nje nema pa nema.
3. Što kažete na izgovore iz HDZ-a kako im je famozni “crni labud” oteo mandat?
- Kakav labud, to je patka. Mandat im je, kao i uvijek (sjetite se Sanadera, Milanovića i ostalih), otela arogancija vlasti. Narod možete pritiskati kako vas volja, možete ga i pljačkati i lagati mu, sve to u određenim okolnostima prolazi. Ali ne možete reći: “Što mi možete? Ja mogu kako ja hoću!” E, ne možeš, barem ne za dugo.
4. Moram vas malo ispraviti. Vi niste predvidjeli mogućnost da se crni labud pojavljuje tamo gdje - za razliku od drugih mjesta gdje se može pojaviti - ne bi trebao biti, ali je vidljiv jer se iznenada pojavi kao crni. Zar ne?
- Od pataka i kamenova (iz gena kamenih) efekt fatamorgane čini labudove. Labud je plemenita ptica. Ovdje nema ničega plemenitog. Crna patka (labud) je tamo gdje ne znaš da ne znaš, odnosno gdje znaš da ne znaš da ne znaš, što ne znači da znaš jer ne znaš ni ono što bi trebao znati. Pozdrav patki.
5. Pekinškoj i novinarskoj, također. Vjerujem da pratite krizu u Živom zidu gdje su se zastupnici, koji su se zaklinjali u borbu protiv foteljaša, posvađali oko jedne fotelje. Za koga navijate u ovoj sapunici?
- Načela (anifoteljizma, ali i druga) sjajna su dok se ne tiču mene. Dečki su se već ne jednom pograbili oko male fotelje u Saboru, a sad se pojavila puno veća (u Parlamentu EU) i tome ne mogu odoljeti. Da se zaposle u Hrvatskoj (izvan Sabora), cijelo društvo ne bi zaradilo pola plaće koju će sad netko dobiti. Dovoljno za sukob?
6. Međutim, europska fotelja je unosna. Iako su vam svi savjetovali da ne govorite o tome, nedavno ste izjavili kako ste uspjeli uštedjeti 50.000 eura za godinu mandata plus šest mjeseci plaćenog. Kako ste to uspjeli?
- Mislim da o novcu poreznih obveznika nitko nema pravo muljati. Zna se koliko se tamo zaradi (vidi stranice Parlamenta). Tamo sam živio kao i prije (i poslije) u Hrvatskoj - obično i skromno. Od jako dobre plaće može puno ostati. A nikad se nisam sramio što sam dobro zarađivao. Nisam krao, nisam dobivao mito, samo sam radio najbolje što sam znao ono za što sam bio izabran. U Hrvatskoj i u EU, jednako.
7. Na što ste mogli potrošiti, a niste, gdje ste šparali a sada biste potrošili?
- Ne znam, zaista. Na mjestima gdje se puno troši (ekskluzivni restorani ili luksuzni hoteli) nikad se nisam ugodno osjećao, ni onda ni danas. Ništa ne bih mijenjao i ništa bitno u stilu života nisam mijenjao. Ako se tako uštedi - dobro, ako ne - opet dobro.
8. Kako ste kao laburist surađivali s ostalima u EU, a kako s našim parlamentarcima?
- Iskreno, najbolje sam surađivao s ljudima s kojima se razilazim u stavovima. S njima je potrebno razgovarati, dogovarati i postići kompromis, a to je suština stvarne politike. Nakon kratkog vremena našao sam se u situaciji da cijenim ljude i njihove stavove, iako se s njima ne slažem, ali i obrnuto, da me cijene iako se s mojim stavovima ne slažu. Zanimljivo i korisno iskustvo, potpuno različito od onoga u Saboru.
9. Što kažete na ove nove, za kim žalite, od koga najviše očekujete?
- Pomalo mi je žao što u Parlamentu nema Marijane Petir. Ona je osoba s kojom se ne slažem gotovo ni u čemu svjetonazorskom, ali poštujem njenu upornost, radišnost i ono za što se zalagala. Za drugima koji su otpali zaista ne treba žaliti, jedva da im se ime spomene, a što su radili i uradili - pojma nemam. Najviše očekujem od SDP-ovih zastupnika Freda Matića i Tonina Picule, kao i od Biljane Borzan na temama kojima se i dosad bavila.
10. Mnogi Živom zidu sada prognoziraju raspad kao Laburistima. Što iz sadašnjeg iskustva mislite da trebaju imati stranke ako žele održati povjerenje razočaranih birača koji u njima pronalaze kratkotrajnu utjehu?
- Nešto što ni Živi Zid, ni Orah, ni Laburisti nisu uspjeli stvoriti - jasnu političku platformu. Nema stranke bez politike, ni politike bez ideologije. Ili ste za one koji žive od rente ili za one koji žive od vlastitih ruku (ili glave, kako god). Nema “projektne politike”, projekti su za jedne ili za druge. I nema tu hrvatskih interesa. Todorićevi interesi nikad nisu bili moji interesi. Kasno je popodne iti k maši, kažu naši stari. Te svijesti falilo je u Laburistima (vječno su brundali na mene da “ljevičarim”, a lijevih glasača ima barem 20 posto, samo ne izlaze na izbore), falilo je u Orahu, a i u Živom zidu. Kolakušić uopće nema ideju o čemu se tu radi i mislim da mu je politički vijek na razini vinske mušice.