Kada je prije tri godine postala savjetnica, sada već bivšeg ministra Željka Jovanovića u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, mnogi su pomislili kako se Sabini Glasovac, mladoj zadarskoj političarki iz redova SDP-a, uspjeh dogodio preko noći, piše Slobodna Dalmacija .
No ova profesorica engleskog i njemačkog jezika, koja je sedam godina prije odlaska u Zagreb predavala u zadarskoj gimnaziji Franje Petrića, u aktivnoj je politici već gotovo pola života!
U tih sedamnaest godina prošla je sve stepenice politike, od mladeži do lokalnih parlamenata, a zadnjih godinu i pol vodi gradsku organizaciju SDP-a u Zadru.
Još uvijek je na privremenom radu u Zagrebu gdje kao pomoćnica Vedrana Mornara u Ministarstvu pokriva najveći resor: predškolski, osnovne i srednje škole. No, nakon pet radnih dana u Zagrebu, Sabina svaki petak popodne sjeda u auto i pravac - Zadar. Kaže, u Zagrebu je posao, a u Zadru srce. Vrlo zanimljiv odgovor za jednu - rođenu Slavonku!
Kako je Slavonka iz Našica završila u Zadru?
- Jesam Slavonka, ali dalmatinskih korijena. Moja je baka, koja je podrijetlom iz Starigrada kraja Zadra, nakon onog rata, kao i mnogi Dalmatinci, vlakom bez voznog reda trbuhom za kruhom otišla u Slavoniju. A dolaskom na studij u Zadar ja sam se zapravo vratila kući, mene je sudbina vratila u kolijevku. Volim Slavoniju, to je moja oaza vezana uz bezbrižno djetinjstvo i lijepu mladost.
Ne možete birati mjesto gdje ćete se roditi, ali možete birati gdje ćete stvoriti svoje mjesto pod suncem i graditi svoju budućnost. Moj izbor je Zadar. Zadar u svakom smislu.
U lokalnoj ste politici aktivni već sedamnaest godina. Bogme, respektabilan staž?
- Da, neki će me već prozvati i doajenkom (smijeh). U politiku sam ušla kao studentica Filozofskog fakulteta u Zadru i to kroz Forum mladih.
Bilo nas je par istomišljenika bliskih lijevoj ideji koji se nismo libili boriti za prava studenata, a kasnije i za prava mladih u Zadru.
Kasnije sam dobila priliku postati najmlađa vijećnica u Županijskoj skupštini, nakon toga i u Gradskom vijeću grada Zadra gdje sam vodila i klub vijećnika sve dok mandat nisam morala staviti u mirovanje jer kao dužnosnik ne mogu biti i zastupnik u lokalnom parlamentu.
To mi je žao jer je moja politička misija vezana uz Zadar.
Da svim snagama, pameću i skupljnjem istomišljenika te suvislim programom skinemo ovu štetnu vlast koja vodi Zadar od hrvatskog osamostaljenja i koja ovaj grad s izvrsnim potencijalnim vodi u propast.
Odakle uopće želja da se bavite politikom u tako mladim godinama?
- Bio je to moj mladenački bunt i potreba da mijenjam stvari. Takva sam bila i u srednjoj školi. Uvijek sam istupala u ime razreda za naša prava, tu moju borbenu, neki bi rekli i svađalačku crtu, imam oduvijek.
Možete stajati sa strane i kukati, a možete se uključiti.
U tim studentskim danima na moju odluku da se aktivno uključim dosta je utjecao moj kolega Željko Ivančević.
Htjeli smo da nas se čuje.
Koliko su se stvari promijenile od tog vremena? Ulaze li mladi danas u politiku iz ideala ili uvjerenja da je to jedini siguran put za uspjeh?
- Ja sam vam još uvijek posljednji idealist. Onda kada više ne budem vjerovala da mogu promijeniti stvari i kad se nađem u poziciji da moram raditi kompromise sa sobom, sa svojim odgojem i sustavom vrijednosti, neću više biti dio te političke priče.
Ne pristajem na tezu da je politika prljav posao i da se mi koji se njome bavimo moramo zaprljati.
To me čak i vrijeđa.
Za mene politika znači biti osviješten, biti društveno odgovoran i vođen javnim interesom. U ovim godinama, s ovom energijom i entuzijazmom, to me vodi i to je razlog moga javnog angažmana.
Zašto SDP nikako ne uspijeva osvojiti vlast u Zadru? Je li problem u krivom odabiru kadrova, lošim procjenama?
- Više je razloga. Kad pogledate rezultate predsjedničkih i parlamentarnih izbora, jasno je da ovo nije nikakav bastion HDZ-a.
I na lokalnim izborima ta razlika nije velika, daleko je od tragične, ali da, jedan od mogućih razloga je i taj što nismo uspjeli pronaći osobu koja građanima ulijeva dovoljno povjerenja da nam daju u ruke odgovornost za vođenje grada ili okupiti široki koalicijsko-opozicijski potencijal i ponuditi dovoljno konkretna rješenja. Zato na tome radimo, ne ide to preko noći.
Vidite li sebe kao buduću gradonačelnicu Zadra?
- Politiku ne treba personalizirati. Puno su važniji programi i tim ljudi koji će ih provesti nego tražiti prvog među jednakima. Ja bih iskreno voljela da imamo paletu ljudi između kojih možemo birati tog prvog.
Ali, od odgovornosti neću bježati.
Moja je politička misija da pridonesem, da pripremim stranku, članstvo i program za iduće izbore. Tko će biti kandidat za gradonačelnika jest važno, ali nije presudno. Ima još vremena za to.
Koju ocjenu dajete Božidaru Kalmeti za vođenje grada?
- U ovom zadnjem dijelu svog mandata, nakon lokalnih izbora, Kalmeta apsolutno nije posvećen ulozi gradonačenika.
Mislim da ga opterećuju istrage koje se vode i da je grad postao taoc njegove neizvjesne sadašnjosti, pa i budućnosti.
Nastavlja se politika uljepšavanja stvarnosti, ali činjenica je da je grad trenutno u velikim financijskim problemima, da nema novih radnih mjesta i da se proračunski novac i dalje ulaže u krive prioritete.
Jednom sam u vijeću dobila opomenu kad sam rekla kako živim za vrijeme kad će se Zadar voditi općom vizijom, a ne provizijom.
Istina boli, ali ja stvarno ne mislim da se ovdje radi za opće dobro. Osim onoliko malo koliko se mora da se prikrije privatni interes.
Znači, ocjena dva?
- Ne, čak ni toliko. Ocjena nedovoljan!
Pogotovo kad se na izborima predstavljate s krilaticom “Za Zadar ja dao bih sve”, a zapravo ste čovjek koji je s grupicom svojih ljudi Zadru - uzeo sve. Štogod Kalmeta govorio, činjenica jest da mladi ljudi u Zadru ne vide svoju perspektivu. Ubili su ljudima nadu i vjeru u bolje sutra.
Mogu li projekti poput ‘Vrata Zadra’ ili pretvaranja Jazina u marinu za jahte spasiti grad? Može li Zadar postati Monte Carlo?
- To je samo još jedna megalomanska vizija. S ovim vodstvom jednostavno je neostvariva.
A je li ostvarivo da Zadar postane europska prijestolica kulture?
- Mislim da je to već trebao biti. Zadar već jest europska prijestolica kulture bez obzira na formalni status. Sada je na ljudima koji imaju mogućnost formalizirati tu kandidaturu da odrade posao najbolje što mogu.
Ide li Zadar turistički u dobrom smjeru?
- Dosadašnji upravljački establišment koji je vodio zadarski turizam nije napravio ama baš ništa. Sve je prepušteno stihiji.
Osim sunca, mora i kulturne baštine koju je izgradio netko davno prije nas, zadarski se turizam sveo na jedan koncert u srcu sezone. A imamo izvrsne predispozicije za sportski, zdravstveni i kulturni turizam.
Ali, kad se ljudi bez vizije partijski postavljaju, teško je očekivati pomak. Sad gospodin Šupe ide u mirovinu i stvarno se nadam da će doći netko sposoban, a ne podoban.
Foto: Luka Gerlanc/Cropix
Do odlaska u Zagreb radili ste kao nastavnica u srednjoj školi. Kako ste doživjeli prelazak iz učionice u Ministarstvo, s jedne na drugu stranu katedre?
- Bilo je poprilično stresno. Učionica ti omogućava da budeš kreativan, rezultate svog rada vidiš vrlo brzo, a ono što daješ učenicima dvostruko ti vraćaju.
Ministarstvo je nešto drugo. Morate biti spremni na jako puno rada i angažmana i na to da rezultati jako sporo dolaze. Nema pljeskanja ni tapšanja po ramenu, ali ima jako puno kritiziranja sa svih strana.
Posumnjate li tada da ste donijeli dobru odluku prelaskom u Ministarstvo?
- Na trenutke to znati biti jako obeshrabrujuće, ali ja sam borac i volim izazove.
Drago mi je da sam bila s druge strane katedre, da dolazim iz sustava i da znam kako stvari u praksi funkcioniraju.
Baš zato što odluke donosite racionalno, nikad ne smijete zaboraviti odakle ste došli i da su nam naši profesori i nastavnici najvažniji.
Zato mi je posebno drago da smo se, u trenutku kad su svima rezana sredstva, mi u ministarstvu jedini uspjeli izboriti protiv toga i kasnije svom nastavnom osoblju povećati plaće.
Hoće li se iduće školske godine ponoviti drama s asistentima za djecu s poteškoćama?
- Ne bi trebalo. Osigurano je dovoljno sredstava koja se povlače iz europskog socijalnog fonda. Evo u svibnju kreće natječaj, nadam se da će se provesti neometano i da su osnivači škola sada spremni i da znaju što im je činiti.
Tu je ranije bilo dosta nesnalaženja.
Počeli ste mandat kao pomoćnica ministra Željka Jovanovića, a završit ćete ga kao pomoćnica ministra Vedrana Mornara. Tko je bolji ministar, Jovanović ili Mornar?
- Teško je to sada reći. Njih dvojica su potpuno drugačiji u pristupu, retorici, rješavanju problema.
Ministar Mornar, s kojim sam i ranije surađivala na projektu e-upisa, veliki je stručnjak koji je poznaje sustav. Ali, ne dolazi iz politike, pa i sam nekad kaže kako mu je to problem jer se ne zna politički ponašati.
A Jovanović?
- One projekte koje je zagovarao Jovanović, od nužnog uvođenja građanskog odgoja do čišćih računa u financiranju visokih učilišta i sporta, apsolutno potpisujem i vrijeme će pokazati da je Jovanović bio u pravu i zagovarao prave stvari.
Njegov najveći krimen u svemu bio je njegov direktni nastup i svijest da ima samo četiri godine za riješiti puno problema. Zato smo nekad rekli hop prije nego bi skočili. To nam je u Ministarstvu stvaralo jako veliki pritisak pod kojim bi nekad bilo jako teško raditi jer je on vrlo otvoreno ulazio u taj javni ring.
Je li teško biti žena u politici?
- Odbijem gledati stvari na takav način. Čak se gnušam te podjele na predodređenost muškaraca ili žena za određene sektore i poslove.
Samo želim da nas žena bude što više. Znate kako se kaže: kada je jedna žena u politici, politika od nje traži da se mijenja. A kada je u politici više žena, onda se mijenja lice politike.
A je li teško biti lijepa žena u politici?
- O tom potom (smijeh). Ali dok sam bila vijećnica u Županijskoj skupštini, a bila sam tamo najmlađa i vrlo aktivna pa sam se često javljala za riječ, kolege koje sad neću imenovati često bi mi dobacivali: ajde mala, makni se više s te govornice. Ajde doma kuvati!
Ili, kad bih se javljala na raspravu, predsjednik skupštine bi onako proizvoljno složio red i mene redovito ostavio posljednju, uz opasku ‘evo nam sada šećer na kraju’.
On je to čak doživio kao da mi je dao kompliment! A to nije ništa drugo do javna vrsta šovinizma koja nije primjerena takvom mjestu.
Smeta li vam što se ponekad veća pažnja pridaje onome što ste obukli nego onome što ste rekli?
- Užasno! To me u jednu ruku i jako frustrira. Sjećam se kako sam se puno i ozbiljno pripremala za te sjednice i rasprave jer mislim da je bavljenje politikom vrlo ozbiljan posao. A onda vam netko, nakon svega toga, kaže “šećeru”.
Imala sam, nažalost, i iskustva s reketarskim medijima koji su se bavili isključivo mojim izgledom ili kilažom, ali iza svega je stajao pokušaj diskreditacije, omalovažavanja i ušutkavanja.
A ja bi tek tada počela pričati još glasnije.
To postane sastavni dio ovog posla na koji na kraju jednostavno oguglate. Bitno da vas to ne omete. Dobar vojnik ne osvrće se na kreketanje žaba.