SPORAN URADAK

ISPOVIJEST RATNE UDOVICE KOJA JE TRAŽILA ZABRANU EMITIRANJA FILMA 'MINISTARSTVO LJUBAVI' Nisam ga pogledala, ali i sam naziv filma nam smeta

    AUTOR:
    • Katarina Marić Banje / SD

  • OBJAVLJENO:
  • 14.01.2018. u 09:37

Jakov Prkić / CROPIX

Nije stvar u sadržaju filma, već je neumjesno što se udovice hrvatskih branitelja diskriminiraju na način da nas se izdvaja kao posebnu kastu, kazala je za Slobodnu Dalmaciju Jelena Eranović, predsjednica Udruge udovica hrvatskih branitelja grada Splita nakon što je "Ministarstvo ljubavi" prikazano na javnoj televiziji.

Kako je napomenula, svoje reagiranje objavila je javno još u studenom 2016. godine u formi otvorenog pisma redatelju filma Pavi Marinkoviću te i dalje ostaje pri tome što je onda rekla.

- Osobno nisam pogledala film, ali me nazvalo niz naših članica koje jesu i nije im se promijenilo mišljenje o njemu, kao što nisam ni ja promijenila svoje. Ogorčene su jer nije poanta u filmu, već u degradiranju Domovinskog rata. Smatramo kako je kulturno uzdizanje nešto sasvim drugo. Pitam ja vas, zar su udovice drugačije od, recimo, novinarki ili drugih žena bilo kojeg statusa ili zanimanja? Mi smo povrijeđene i uvrijeđene, sam sadržaj filma nas stavlja u drukčiju, izdvojenu kategoriju, a i sam naziv filma zvuči posprdno. Svi smo mi krvavi ispod kože.

Mi smo za nas i našu djecu sanjale nešto drugačije od ovoga danas. I mi i naša djeca nalazimo se na jednoj beskrajnoj bojišnici. Djeca su nam "kamenovana" i prozivana privilegiranom od dana rođenja – kaže Jelena Eranović. Kako je kategorički izjavila, svačiji privatni život je osobna stvar.

- Ovim filmom se pokušava razapeti izbor žena koje su se odlučile za izvanbračnu zajednicu. Stvar je u njihovu progonu, a ne u sadržaju filma. Izdvajaju se kao drugačije i društvo im je nametnulo da se osjećaju posramljeno – kaže za Slobodnu Dalmaciju predsjednica splitske udruge.

U svojem prvom reagiranju na film početkom studenoga 2016. godine Jelena Eranović se obraća redatelju i između ostalog navodi:

"Bože moj, hoće li i kada ovo prestati? I onda u glavi naviru sjećanja, drame od moje 23. godine. Znate, to su moje godine gospodine preuzvišeni kada su mi ratnici u šarenoj odori uručili hrvatski stijeg, tamo na nekom groblju jednog srpanjskog poslijepodneva 1992. godine.

Ni slutila nisam da je taj dan otvorena nepregledna beskrajna bojišnica, zapravo započeo je još jedan rat, nesmiljen i beskrajno prljav, mislim da je sav taj jad koji je uslijedio i usput 'ubio' više od 150 ratnih udovica koje uza svu ratnu i osobnu tragediju nisu mogle podnijeti i svu tu silnu količinu jala, licemjerja i zlobe prljavih duša i naslađivanja zbog 'krvavih' mirovina s kojima su trebale podizati svoju djecu...", napisala je Jelena Eranović, koja ističe:

"Neka, najvažnije je, prečasni i veseli gospodine, da Vas baš ništa vezano za Domovinski obrambeni rat nije moglo probuditi i nadahnuti kao što su to napravile 'ratne udovice'. Ne brinite se gospodine Marinkoviću, niste Vi prvi kojima je poginuli, ubijeni i nestali branitelj beznačajan.

Ta, toliko puta su ih ubijali i bliži od Vas, a oni zamislite još uvijek žive, toliko puta su i nas ubijali i ponižavali izigravajući odrede za ćudoređe, mjereći količinu, veličinu i dubinu boli, izmišljajući moguće i nemoguće. Svaki novi dan i svaka prijeđena prepreka uz uspjehe naše djece bio je i ostao nova pobjeda i motiv na zakletvu nikad glasno izrečenu onoga srpanjskog dana."

Izdvajamo