Ovih dana opet se piše o problematičnom deponiju u Kaštelima, na području bivše tvornice “Jugovinil”, koji u sebi navodno sadrži radioaktivnu šljaku i pepeo. Dok stručnjaci uvjeravaju da na spornom deponiju nisu pronašli nikakav umjetni radioaktivni izvor, ekoaktivisti tvrde da je riječ o pravoj ekološkoj bombi, a neki šljaku i pepeo iz “Jugovinila” povezuju i s obolijevanjem Kaštelana od raznih zloćudnih bolesti.
Spominje se i strogo povjerljiv ugovor koji je s “Jugovinilom” davne 1955. godine potpisala tadašnja savezna Komisija za nuklearnu energiju, prema kojem se kaštelanska tvornica obvezala da će u svojim postrojenjima sagorijevati ugljen koji Komisija odredi kao radioaktivni. Bilo je to doba kad je ondašnja Jugoslavija, u vrijeme Tita i Rankovića, namjeravala napraviti atomsku bombu, za što je bio zadužen Institut za nuklearne znanosti u Vinči kod Beograda.
U povodu toga u redakciju Slobodne Dalmacije javio se 83-godišnji umirovljeni rudarski tehničar Mate Tomić iz Dugog Rata, višedesetljetni upravitelj mnogih rudnika širom Hrvatske i bivše Jugoslavije, koji kao svjedok vremena ima određena saznanja o spornom radioaktivnom pepelu iz “Jugovinila”, odnosno o aranžmanu kaštelanske tvornice s Institutom u Vinči. Kako kaže, godinama čita o tom problemu u Kaštelima i, veli, “ide mi na živce što nitko ne poteže pitanje otkud taj materijal tamo”:
– U svibnju 1956., po naređenju tadašnjeg saveznog Geozavoda iz Beograda, s još nekoliko radnika otvorio sam rudnik ugljena u Potravlju kod Sinja. Već osam mjeseci poslije bilo je 300 radnika, otvorene su četiri jame, a rudnik je radio dan-noć, 365 dana godišnje, jer je bio cilj da se što više ugljena eksploatira prije zatvaranja brane na Peruči, a brana se morala zatvoriti 1958. ili 1959. godine. Taj ugljen je i otkriven prilikom bušenja terena za lokaciju brane Peruča, te je odvožen na izgaranje u termoelektranu u Kaštelima, a pepeo se pakirao u vreće i išao za Vinču.
Kako nam dalje govori Tomić, u rudniku su stalno bila dva tima geologa iz Instituta Vinča koji su Geigerovim brojačem svakodnevno mjerili radioaktivnost ugljena. Beogradski stručnjaci su osnovali i priručni laboratorij u Ruduši, kod uprave rudnika, gdje su nosili uzorke iskopanog ugljena.
– Taj ugljen je bio “mlad” i nije imao veliku kaloričnu snagu, ali je imao visoku radioaktivnost i to je bio isključivi razlog njegova iskapanja. Na jednom tadašnjem sastanku sam čuo da u Jugoslaviji ima 93 razna gradilišta gdje se ispituje ugljen, a da je ovaj iz Potravlja jedan od najbogatijih. Računam da se u te dvije i pol godine, koliko je rudnik radio, eksploatiralo oko 200.000 tona ugljena. Neshvatljivo je da se sad u Kaštelima ne zna odakle je taj materijal – veli Tomić.
Sugovornik Slobodne Dalmacije pamti da su ih beogradski stručnjaci ispitivali imaju li kakve zdravstvene posljedice od rada u rudniku:
– Pitali bi nas, recimo, imamo li erekciju ujutro. Ako bi netko od nas bio oženjen, oni bi pitali žale li nam se žene na našu funkcionalnost. A mi mislili da nas zezaju, pa nitko nije ozbiljno odgovarao, znate kakvi su muškarci. Mi smo mećali onaj Geigerov brojač, a bio je u obliku tube, onako primitivno, pa ga metneš pod pazuh ili na genitalije, di je znoj, a on bi radio tik-tak kao sat: čas jače, čas slabije.
Ipak, Tomić smatra da Kaštelani nemaju razloga za strah zbog eventualnih zdravstvenih posljedica od te radioaktivne šljake.
– Ako je opasno, puno je veća šteta za te rudare u Potravlju, a to je većinom bio domaći svijet iz sinjskoga kraja, nego za Kaštelane. Mislim da se Kaštelani ne moraju ničega bojati: taj ugljen je bio toliko “mlad” da je od njega ostajalo samo šest posto šljake. No ja bih htio da se ozbiljno krene istraživati, da se locira plato i vrijeme kad se to događalo, a ne da svi govore kako je to područje kontaminirano, a nitko ne kaže kako i otkad. Valjda postoje arhivi “Jugovinila” – upućuje Tomić.
Političari ustali protiv inženjera
Prema Tomićevim riječima, u rudnik kod Sinja dolazili su političari i inženjeri iz cijele Jugoslavije, a na sastancima je dolazilo do sukoba mišljenja: političari su tražili da se provode iskapanja, a inženjeri su tvrdili da je to neisplativo zbog male kalorične snage ugljena.
– Političari nisu htjeli kazati zbog čega im je iskapanje tog ugljena važno. Mi smo dobivali najnovije strojeve, kamione, autobuse za prijevoz radnika, a imali smo i goleme plaće za tadašnje uvjete: ja sam imao plaću oko 50.000 dinara, a naš blagajnik svega 9500 dinara. Kad sam otišao na sljedeći posao u Novu Gradišku, plaća mi je bila 13.500 dinara, pa sad sami zaključite. Mi smo vidjeli da se oko tog rudnika događa nešto bitno, ali nismo znali što. Tek smo puno kasnije doznali da je Jugoslavija tada htjela proizvesti atomsku bombu – kaže Tomić.