SUZANA ŠEŠO

ISPOVIJEST TRGOVKINJE KOJA JE DOBILA OTKAZ U AFERI 'DVIJE FETE PRŠUTA' Opisala dan kada su joj rekli da gubi posao i otkrila: 'Uopće nisam jela pršut'

    AUTOR:
    • Ivica Nevešćanin / Slobodna Dalmacija

  • OBJAVLJENO:
  • 11.02.2017. u 11:14

Luka Gerlanc / Hanza Media

- Gledam Sanadera, Vidoševića, Horvatinčića, koji još tražio i odštetu od ljudi kojima je ubio roditelje... Gledam ih, slušam i ne mogu se načuditi u kojoj ja to državi živim. Oni su svi na slobodi, nekažnjeni, a ja sam zbog dvije fete, ne pršuta, nego zimske salame, svedena na razinu psa Mede kojem je sud zabranio lajati. Žalosno, žalosno da ne može biti žalosnije. Za naše pravosuđe, za sudove, za naše radnike, za našu domovinu...

Ovako je započeo naš razgovor sa Suzanom Šešo, 44-godišnjom Zadrankom i bivšem djelatnicom zadarskog Interspara kojoj je zadarski Općinski sud, na ponovljenom suđenju, odbio zahtjev za odštetu protiv bivše tvtke zbog izvanrednog otkaza o radu, piše Zadarski.hr.

Šešo je dobila izvanredni otkaz zato što je 17. rujna 2015. pri kraju svoje radne smjene uzela i pojela dvije fetice zimske salame s odjela za delikatese na kojem je radila kako bi ublažila glad nakon višesatnog neprekinutog rada. Nadzorne kamere snimile su je i 15 dana kasnije uprava joj je uručila izvanredni otkaz jer je konzumirala hranu poslodavca bez njegovog dopuštenja i pritom je nije ni platila, čime je grubo narušila njegovo povjerenje. Slučaj je u javnosti ubrzo postao poznat kao "otkaz zbog dvije fete pršuta", no Šešo tvrdi da se nikada nije radilo o pršutu nego o običnoj zimskoj salami i jednoj fetici tirolske, da je ukupna vrijednost salame koju je konzumirala manja od dvije kune te da je pecivo s kojim je pojela ta dva suhomesnata komada, platila iz vlastitog džepa.

Sa Suzanom Šešo ekskluzivno smo razgovarali samo dva dana nakon nove presude kojom je sutkinja Ivana Čačić Brčić potpuno odbacila njezin odštetni zahtjev za naknadu izgubljenih plaća. Prvi postupak koji je Šešo bila pokrenula protiv Spara pred Općinskim sudom u Zadru sudac Tomislav Šimić je presudio u njenu korist i vratio je na staro radno mjesto. No, Spar je uložio žalbu koja je riješena na Županijskom sudu u Zagrebu 20. srpnja prošle godine na način da je zadarska prvostupanjska presuda u potpunosti ukinuta, a postupak vraćen na ponovno suđenje. Zagrebački sud je naime tražio da se utvrdi je li Šešo bila uistinu gladna kad je konzumirala salamu bez odobrenja poslodavca!

Ponovo ću vas pitati, kako ste se osjećali nakon što vam je zadarski sud u ponovljenom suđenju odbio zahtjev za naknadu štete i još naredio pokrivanje sudskih troškova od preko 13 tisuća kuna?

- Žalosno. I sami znate kakvi se sve postupci, za koje opljačkane milijune i milijarde vode u Hrvatskoj, pa još nitko nije za ništa kažnjen. Ali ja neću odustati. Podnijet ću žalbu na ovu presudu i nadam se da će biti uvažena, odnosno da će ponovno doći do novog postupka na kojem ću dokazati da nisam napravila ništa loše. Želim napomenuti da ovo nije moja borba za samu sebe. Ovo je borba za sve obaspravljene radnike, a pogotovo radnike u trgovinama koji nažalost čine 80 posto radnih mjesta u Hrvatskoj.

Izvanredni otkaz dobili ste u listopadu 2015. Potom ste nakon prvostupanjske presude u vašu korist vraćeni na posao na Badnjak 2015. Ali nakon pravomoćne presude zagrebačkog Županijskog suda na ljeto 2016. opet gubite posao i od tada ne radite već sedam mjeseci. O čega živite?

- Točno, ne radim nigdje. Nakon ove zadnje presude na moju štetu, javljaju mi se ljudi iz cijele Hrvatske, daju mi podršku, pitaju me odakle imam sanage za sve ovo. Iznose mi svoje, jako slične probleme i pitaju me za savjet, a ja im kažem da je kod mene proradio dalmatinski dišpet. Naime, otac me od malih nogu učio pravdi i poštenju, sve što sam stekla u životu stekla sam poštenim radom. Otac mi je radio kao bravar i kad bih htjela kao tinejdžerica izaći vani on bi mi rekao da mogu, ali da mu prije toga pomognom u njegovom poslu. Trebala bih šmirglati željezne cijevi i potom ih namazati temeljnom bojom. Napravila bih sve to bez rukavica, ali nakon toga više nisam imala snage za izlazak. Kao djevojka voljela sam imati nove traperice i špagerice i otac mi je to znao priuštiti, ali kad bih ga pitala za još jedan par, rekao bi mi: idi i zaradi. Hvala mu na tome, jer me naučio biti radnikom.

Kako vaša obitelj gleda na sve što vam se događa?

- Rastavljena sam već devet godina. Moj bivši suprug me podržava u svemu, poručio mi je da sa borim s vjetrenjačama. Imam 24-godišnjeg sina koji je na sreću zaposlen. Nakon ove zadnje presude zagrlio me i rekao "bit će sve OK mama, nisi sama". Otac, na žalost, ne može izraziti svoje osjećaje jer je teški invalid već 17 godina, a o njemu se neprestano brine moja majka. Ona je sjajna, izdržljiva žena, a ja sam očito naslijedila njene gene. Oni su mi velika podrška.

Jeste li dobili možda neke ponude za posao?

- Da, dobila sam nekoliko. Javljaju se ljudi, dušebrižnici, nude mi čak i posao izvan Hrvatske, ali svima sam odgovorila da u ovom trenutku, još uvijek pod dojmom presude, ne mogu odgovoriti na takve ponude. Svjesna sam da život mora ići dalje, da sam još uvijek dovoljno mlada i da oko mene postoje puno gore sudbine, puno težih života i nemogućnosti zaposlenja. Ljudi nemaju odgovarajuću stručnu spremu ili nemaju veze, što je kod nas u Hrvatskoj jako važno za dobiti bilo kakav posao. Život ide dalje, ali na ovome neću stati. Baš zbog svojih kolega u trgovačkom sektoru koji i danas na poslu trpe mobing i omalovažavanje, zbog čega se osjećaju građanima drugog reda. Nikada neću zaboraviti riječi jednog od rukovoditelja Spara koji nam je rekao: "Svi ste vi zamjenjivi i svi ste vi broj. Nitko od vas nije bogomdan."

Kako je sve počelo, kada ste počeli raditi za Spar?

- U Sparu Hrvatska sam bila zaposlena od 2. svibnja 2005. godine. Dobila sam ugovor na neodređeno vrijeme, prvo kao blagajnica. Nakon toga vidjeli su da imam potencijala pa su me unaprijedili na mjesto zamjenika voditelja odjela pića. Nakon toga sam imenovana za voditelja odjela tekstila uz što sam dobila i ugovor o voditeljskoj plaći koja je bila preko 6000 kuna. Nakon sedam godina vođenja tog odjela više nisam bila podobna.

To vam je netko rekao ili ste se tako osjećali?

- Tako sam se osjećala, oko 70 posto zaposlenih u trgovini je bilo iz Bosne i Hercegovine. U međuvremenu je tvrtka postrožila unutrašnje poslovanje, provjeru ostvarenog prometa i rezultate postavljenih ciljeva. Istovremeno su počeli rezati i tzv. hladne troškove, kao što je toaletni papir, ručnici, sapuni i rukavice za kontakt s hranom. Nakon što su smanjili troškove, počeli su smanjivati broj djelatnika.

Kako ste vi u tome prošli?

- Smijenili su me s odjela tekstila i premjestili kao prodavača na odjel delikatesa (salama), s istom plaćom. Mislili su da će mi biti ispod časti raditi kao običan prodavač salama i da ću sama dati otkaz. Ali ja sam nastavila raditi najnormalnije, radila sam za svoju plaću, ali i za tri druge osobe. To vam mogu potvrditi moje kolege, ali i oni se boje da bi javnim istupima ugrozili svoju egzisteniciju.

Je li netko imao primjedbe na vaš rad. Je li vas poslodavac zbog ičega opomenuo ili kaznio?

- Ne, ali sam u tom vremenu dobro upoznala "tehniku" rada voditelja poslovnice i uprave. Sjećam se da sam tada, nakon premještaja na odjel za salame, dobivala "komplimente" u stilu blagog mobinga, "kako mi baš dobro stoji crvena kapica". Znam da su nadležni pratili moj odnos prema kupcima, ali znam i da su kupci hvalili moj rad na besplatnom telefonu tvrtke, ali me nedleženi o tim pohvalama nikada nisu obavijestili. To sam doznala od samih kupaca koji su mi dolazili na pult i govorili kako su me pohvalili na besplatnom telefonu.

Što se dogodilo tog 17. rujna 2015., kada su vas kamere snimile kako jedte salamu koju niste platili?

- Radila sam u poslijepodnevnoj smjeni od 14 sati. Dok sam oblačila uniformu od kolegica iz prve smjene doznala sam da su dvojica djelatnika tog jutra dobila otkaz. Djelatnik mesnice Ante Tokić i djelatnik ribarnice Sandro Trajkov. Otkaze su dobili jer su obojica snimljeni kamerom kako jedu surimi račiće s tzv. tople teke, odjela na kojem se peku pilići. Intuicija mi je odmah rekla da je to namještaljka. Pet minuta nakon njihovog otkaza mene su sa delikatesa pozvali u sobu za sastanke.

Tko vas je pozvao i zašto?

- Tamo me dočekala cijela svita uprave Spar Hrvatska d.o.o., i direktor prodaje koji me inače osobno zaposlio 2005., nakon što me povukao iz Kauflanda gdje smo oboje prije radili i gdje se uvjerio da sam dobar radnik. On mi je na kraju dao otkaz u Sparu.

Jeste li znali zašto su vas pozvali na taj sastanak?

- Nisam znala zašto sam pozvana. Slutila sam da ću dobiti otkaz na isti način kao i moji kolege jer smo imali iste plaće. Ponudili su mi dvije opcije: sporazumni ili izvanredni otkaz. Upitala sam ih - zašto? Drsko mi je rečeno da sam snimljena kako konzumiram hranu na radnom mjestu i da sam time prekršila interni pravilnik o radu. Snimku nadzorne kamere nisu mi pokazali, nju sam vidjela tek kasnije na sudu. Odmah sam znala da to nije razlog za otkaz. Odbila sam potpisati i sporazumni i izvanredni otkaz uz moju opasku da je to jako jeftin način da me se riješe. Da su mi to, ako su željeli, mogli reći na normalniji i profesionalniji način: Suzana, ti si nama skup radnik, praktički te plaćamo za dva djelatnika, ajmo nešto promijeniti u ugovoru. Da li pristaješ na plaću prodavača ili biti višak radne snage. Ali ne! Uprava mi je gurnula pod nos izvanredni ili sporazumni otkaz. Ja sam to rezolutno odbila i rekla sam im da ih sram može biti te da se vidimo na sudu. Nakon dva dana poštom sam dobila izvanredan otkaz. Obratila sam se sindikatu trgovine i oni su me uputili na odvjetnika Andreja Korljana. U mojoj tužbi nije bilo sporno da sam konzumirala hranu, ali nije bila riječ o pršutu nego dva komadića zimske i tirolske salame. I to u pecivu koji sam sama platila.

Dakle, niste uzeli pršut, kao što se tvrdilo, nego dvije fetice zimske odnosno tirolske salame?

- Da. Uzela sam salame za jedan zalogajčić, samo da ublažim glad, jer više vremena nisam ni imala. Vrijednost te salame je oko dvije kune. To se sve odigralo između 18.30 i 19 sati, nakon vremena predviđenog za marendu. Sve to skupa je trajalo oko dvije minute. Na marendi nisam ni bila, jer sam cijelu smjenu imala posla, a počela sam raditi u 14 sati. Cijelo vrijeme sam punila robu s paleta na police i po potrebi uskakala na pult prodaje za salame. Kada bi pao pritisak kupaca, opet bih se vratila na palete.

Jeste li znali da vas snimaju kamere.

- Ne. Te kamere su tu osvanule preko noći, bez da nam je itko išta rekao. Na snimci sam ja sama i ja sam to na sudu i priznala. Kad sam vidjela snimku bila sam šokirana, ali ja sam to napravila i ne mislim da je to razlog mog otkaza.

Jeste li i prije vi ili vaše kolege znali tako nešto napraviti, uzeti malo salame za marendu...

- Ne samo ja, sve moje kolege su to znale raditi. Onaj tko me optužuje, neka prvi baci kamen i kaže – nisam!

CIJELI INTERVJU PROČITAJTE NA PORTALU ZADARSKI.HR!

Izdvajamo