PIŠE DUBRAVKA ŠIMONOVIĆ

ISTINE I NEISTINE O ISTANBULSKOJ KONVENCIJI Što zapravo piše u Konvenciji Vijeća Europe o prevenciji i borbi protiv obiteljskog i nasilja nad ženama

    AUTOR:
    • Dubravka Šimonović

  • OBJAVLJENO:
  • 09.12.2017. u 17:39

Duje Klarić / CROPIX

Konvencija Vijeća Europe o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja - Istanbulska konvencija (IC) usvojena 2011. - nova europska konvencija koja na sveobuhvatan način uređuje i harmonizira pravne standarde za prevenciju; zaštitu žrtava nasilja, kažnjavanje počinitelja, prikupljanje podataka i koordinaciju djelovanja svih koji su uključeni u njezinu provedbu.

Parlamentarna skupština Vijeća Europe proglasila ju je “standardom koji mijenja temelje” (groundbraking law) upravo zato što državama pruža nov i detaljan međunarodnopravni okvir onoga što treba učiniti kako bi se ubrzalo iskorjenjivanje obiteljskog i nasilja nad ženama.

Kao posebna UN-ova izvjestiteljica za nasilje nad ženama, u okviru svojeg mandata redovno pozivam države da unaprijede svoj zakonski okvir i praksu te ga usklade s međunarodnim standardima. Tako sam, primjerice, prošle godine službeno posjetila Gruziju, a u izvješću koje sam predstavila UN-ovu Vijeću za ljudska prava pozvala sam na ratifikaciju Istanbulske konvencije. Gruzija ju je nakon toga ratificirala i uskladila više od 12 zakona. Nedavno sam podržala i britansku ratifikaciju Istanbulske konvencije. Naime, u britanskom se Parlamentu vode rasprave o usklađenosti nacionalnih zakona s njezinim standardima, odnosno o tome da se omogući kažnjavanje počinitelja koji djela nasilja predviđena Konvencijom počine izvan zemlje. Bila sam pozvana i u Europski parlament, gdje sam podržala potpisivanje i ratifikaciju Konvencije od EU, a odnedavno je i EU njezin potpisnik. Danas je IC ratificirana od 28 država od 47 članica Vijeća Europe a od članica EU ratificiralo ju je 17 od 28.

Dobro je da je Konvencija potpisana te da je Vlada RH najavila ratifikaciju, ali nije dobro da se u Saboru ne raspravlja o standardima same Konvencije, nego se vodi medijska rasprava u kojoj se učestalo navodi da je ona sporna jer se bavi pobačajem, rodnom ideologijom i jer je nametnuta izvana.

 

Bavi li se konvencija pitanjem pobačaja?

Konvekcija uopće ne uređuje pitanje dozvoljenog pobačaja, nego uređuje kriminalizaciju prisilnog pobačaja koji je u RH zabranjen Kaznenim zakonom. IC u članku 39. ureduje prisilni pobačaj tako da države trebaju “poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale inkriminiranje sljedećih namjernih ponašanja: a) obavljanje pobačaja na ženi bez njezina prethodnog i informiranog pristanka” (...).

Navedeno je jedina odredba o pobačaju u ovoj konvenciji, stoga su izjave da ova konvencija uređuje prekid trudnoće pogrešne. Upitno je jesu li one izrečena namjerno, radi dezinformiranja javnosti i mobiliziranja protiv IC-a onih koji su protiv pobačaja, a ne nužno i protiv prevencije obiteljskog nasilja i nasilja nad ženama, ili su plod neznanja i nečitanja samog sadržaja Konvencije.

 

Bavi li se konvencija rodnom ideologijom?

Glede takozvane rodne ideologije za koju se navodi da ju se uvodi u hrvatski pravni sustav putem IC-a, želim pojasniti da se pojam “rod” već koristi u drugim zakonima u RH i međunarodnim dokumentima, a sama definicija nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja ista je kao u ostalim UN-ovim dokumentima kao što su UN-ova Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW - Convention on Elimination of All Forms of Discrimination Against Women), UN-ova Deklaracija o uklanjanju nasilja nad ženama, Pekinška platforma za djelovanje i SDG agenda 2030.

Termin rod (gender) u međunarodnim se dokumentima redovito koristi samostalno ili u kovanicama kao što su to rodna jednakost (gender equality), rodna perspektiva (gender perspektive) ili “gender mainstreaming” te za rodno utemeljeno nasilje “gender based violence”. Navedeni termini danas ulaze u uobičajenu UN-ovu terminologiju koja se bavi ljudskim pravima i pravima žena. U hrvatskom jeziku je termin “gender equality” preveden kao “ravnopravnost spolova”, međutim, primjerice engleski prijevod Ustava RH navodi “gender equality” kao temeljnu vrijednost te je upravo “gender equality” (rodna jednakost) komunicirana od RH prema EU i UN-u kao dio našeg Ustava! Dapače, upravo je ugradnju načela “gender equality” Hrvatska preporučila Odboru CEDAW-a nakon prvog inicijalnog izvješća i ono je poslije ugrađeno u Ustav RH, samo što je to na hrvatskom navedeno kao ravnopravnost spolova, a ne kao rodna jednakost.

U pogledu značenja samog pojma “rod”, u kontekstu nasilja nad ženama još 1992. je Odbor CEDAW-a usvojio Opću preporuku br. 19 o nasilju nad ženama, u kojoj je pojasnio da ‘’definicija diskriminacije iz članka 1 Konvencije uključuje rodno utemeljeno nasilje’’ koje je ‘’... nasilje prema ženi zato što je žena ili zato što disproporcionalno pogađa žene. Ono uključuje akte kojima se nanosi fizičko, psihičko ili seksualno oštećenje ili patnja, prijetnje takvim aktima, prisila ili oduzimanje slobode’’.

Godine 1993. UN je usvojio Deklaraciju o uklanjanju nasilja nad ženama koja koristi isti termin - “rodno utemeljeno nasilje nad ženama”. I Pekinška platforma za djelovanje iz 1994. godine usvojena na Četvrtoj svjetskoj konferenciji o ženama 1995. (na kojoj sam tada sudjelovala kao članica izaslanstva RH) također koristi terminologiju “rodno utemeljeno nasilje nad ženama”. Sveta Stolica je nakon njezina usvajanja izdala interpretativnu izjavu u kojoj prihvaća termin “gender” u njegovoj uobičajenoj upotrebi u UN-ovim dokumentima.

Dakle, u pogledu korištenja pojma “rod” IC preuzima uobičajenu terminologiju koja je općeprihvaćena na razini Ujedinjenih naroda. Ona uz to definira “rod” da bi se objasnilo što je to “rodno utemeljeno nasilje nad ženama”. U IC-ovoj definiciji “rod” označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce. Dakle, spol je biološka kategorija, a rod je socijalna kategorija koja se odnosi na socijalnu ulogu žena i muškaraca u određenom društvu. IC dalje navodi da “rodno utemeljeno nasilje nad ženama” označava “nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena” ili “nasilje koje nerazmjerno pogađa žene”. To je ista definicija koju imamo i u Općoj preporuci Odbora CEDAW-a br. 19, a razlika je jedino u pravnoj snazi ovih instrumenata, što za ovu terminološku raspravu i nije bitno.

Dalje, IC definira nasilje nad ženama ovako: “Nasilje nad ženama smatra se kršenjem ljudskih prava i oblikom diskriminacije žena i označava sva djela rodno utemeljenog nasilja koja imaju za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu”.

Veliki je doseg IC-ove definicije navođenje nasilja nad ženama kao kršenja ljudskih prava jer to povlači odgovornost države za počinjeno nasilje, a u pogledu definiranja rodno utemeljenog nasilja ne radi se o iskoraku, nego o općeprihvaćenom korištenju ovih termina. Upravo predviđena socijalna uloga žena utemeljena na stereotipu da su žene “slabiji i inferiorniji spol” često uzrokuje nasilje te se tu radi o socijalnom i sustavnom problemu, a ne o individualnom. Ove godine u srpnju Odbor CEDAW-a je usvojio novu Opću preporuku br. 35 o rodno utemeljenom nasilju nad ženama te je u njezinu nazivu naveo “rodno utemeljeno nasilje nad ženama” kako bi naglasio upravo tu socijalnu dimenziju nasilja nad ženama. U izradi Preporuke 35 sudjelovala sam kao posebna izvjestiteljica UN-a na poziv Odbora CEDAW-a, a na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama zajedno smo pozvali sve članice Ujedinjenih naroda da usklade svoje nacionalne planove za suzbijanje nasilja nad ženama s Preporukom 35.

 

Hoće li konvencija ukinuti podjelu na muški i ženski WC?

IC na  međunarodnoj razini širi međunarodnopravni standard u pogledu osnova zabrane diskriminacije te određuje u članku 4, stavak 3 da je zabranjena diskriminacija u provedbi odredaba Konvencije po bilo kojoj osnovi kao što su spol, rod, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnim manjinama, imovinsko stanje, rođenje, seksualna orijentacija, rodni identitet, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, bračno stanje, migrantski, izbjeglički ili drugi status.

Međutim, time što je RH ratificirala ovu konvenciju, u tom se pogledu ništa ne mijenja jer je po svim tim osnovana diskriminacija već zabranjena u Zakonu o suzbijanju diskriminacije, a navedeno je i nediskriminacijski standard Europske unije. Dakle, priča o WC-ima, zapravo, nema veze s ovom konvencijom i ona se vodi i u drugim državama neovisno o njoj. U pogledu promjene spola u RH, Zakon o državnim maticama uređuje upis promjene spola u članku 9.a (76/13).

 

Koje novosti zapravo donosi konvencija?

U Hrvatskoj se vode medijske rasprave o onome čega u IC-u nema, a ne raspravlja se o onome čega u Konvenciji ima te o problemima koje Hrvatska ima na ovom području, a koji bi se ratifikacijom i ugradnjom IC-a u pravni okvir unaprijedili.

Ova konvencija prvi put donosi međunarodnu definiciju nasilja u obitelji, što je vrlo važno istaknuti u svjetlu nedavnih rasprava u Saboru o Obiteljskom zakonu i definiciji obitelji. Konvencija navodi da “nasilje u obitelji” označava sva djela tjelesnog, seksualnog, psihičkog ili ekonomskog nasilja koja se događaju u obitelji ili kućanstvu ili između bivših ili sadašnjih bračnih drugova ili partnera, neovisno o tome dijeli li počinitelj ili je dijelio isto prebivalište sa žrtvom.

IC na nov način uređuje kaznena djela kao što su silovanje, uhođenje i seksualno uznemiravanje, zaštitu žrtava kroz odredbe o skloništima i zaštitnim mjerama, procjenu rizika i oduzimanje oružja, sadrži odredbu da se progon počinitelja nasilja može nastaviti i kada žrtva povuče prijavu protiv nasilnika, kao i mnoge druge odredbe koje su na različit način ugrađene u razne zakone RH, ali su nepovezane i neusklađene te se ne provode kako bi trebalo, a usto za pravne i ostale stručnjake nema sustavne edukacije u tom području. Navedeno rezultira problemima kao što su tzv. dvostruko uhićenje u slučajevima obiteljskog nasilja, u kojima se uhićuje i privodi i (najčešće žena) žrtva nasilja jer je “uvrijedila” nasilnika, pa je i ona kategorizirana kao nasilnica. U RH se više od 90 posto slučajeva obiteljskog nasilja tretira kao prekršajno djelo, a samo 10 posto kao kazneno; zaštitne mjere nisu efikasne i njima često nisu obuhvaćena djeca; tijekom odlučivanja o skrbi nad djecom ne uzima se dovoljno u obzir nasilničko ponašanje roditelja, kojem se radi “najboljeg interesa djeteta” omogućava kontakt s roditeljem nasilnikom.

Dakle, Hrvatska ima brojne zakone koji nisu usklađeni međusobno, niti su potpuno usklađeni s IC-om, te će biti potrebno mnogo edukacije i rada da se oni potpuno usklade i pravilno primijene. Ratifikaciji ove konvencije treba što prije pristupiti i započeti taj pravni proces, kojim se istodobno bavi i drugih 28 članica Vijeća Europe (i cijela Europska unija nakon potpisivanja), a koje su taj korak učinile prije Hrvatske i koje će stoga brže napredovati u smjeru prevencije i iskorjenjivanja rodno utemeljenog nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja, dok će one koje to nisu učinile zaostajati.

 

Možemo li primijeniti odredbe konvencije bez ratifiikacije?

Ova konvencija predviđa jak sustav nadzora primjene, koji je znatno jači od usporedivih globalnih mehanizama, kao što je to Odbor CEDAW-a, čija sam članica bila 12 godina te njegov rad dobro poznajem.

Sustav nadzora primjene IC-a je jači jer, osim izrade i izlaganja izvješća o primjeni Konvencije koji države predstavljaju pred odborom nezavisnih stručnjakinja i stručnjaka GREVIO, predviđen i posjet eksperata državama. Oformljen je i Odbor država stranaka koji razmatra preporuke odbora GREVIO. Navedeno ne postoji na razini Odbora CEDAW-a, koji ne posjećuje države čija izvješća razmatra i nema posebne uloge za države stranke.

GREVIO je počeo s radom i Hrvatska u tom procesu ne sudjeluje jer nije ratificirala ovu Konvenciju. Hrvatska je samu sebe isključila iz prve faze, kada je izabrano deset članica ovog odbora, a sada i iz druge faze, kada ih se bira još pet jer će nakon povećanog broja ratifikacija biti ukupno 15 eksperata u odboru GREVIO.

Dodatno, IC previđa jaku parlamentarnu kontrolu primjene Konvencije, što je dodana vrijednost i što će dugoročno pridonijeti širenju znanja o ovima temama i problemima, a time i boljoj i bržoj primjeni ove konvencije. Članak 70 IC-a određuje da će nacionalni parlamenti biti pozvani na sudjelovanje u nadziranju mjera poduzetih u svrhu provedbe Konvencije te da će stranke podnijeti izvješća odbora GREVIO svojim nacionalnim parlamentima. Dodatno, Parlamentarna skupština Vijeća Europe pozvana je na redovito praćenje provedbe Konvencije. Time se osigurava kvalitetna parlamentarna rasprava i nadzor primjene Konvencije.

Iz svega navedenog primjena ove konvencije bez ratifikacije zapravo vodi održavanju sadašnjeg stanja zbrkanih zakona i prakse koja nije dobra i nije na razini IC-a.

 

Je li Hrvatska sudjelovala u izadi konvencije?

 Navedeno je netočno jer je upravo RH značajno sudjelovala u izradi Konvencije. Od 2006. do 2008. provedena je paneuropska kampanja Vijeća Europe o sprečavanju obiteljskog nasilja nad ženama, koju je vodila grupa od osam eksperata koje je imenovao glavni tajnik Vijeća Europe, a kojom je predsjedala dr. Dubravka Šimonović, tada načelnica Odjela za ljudska prava MVEP-a. Sukladno mandatu, ova je grupa zaključila da dotadašnja pravno neobvezujuća Preporuka Odbora ministara Vijeća Europe o zaštiti žena od nasilja (Rec(2002)5) nije dovoljna te je predložila usvajanje pravno obvezujuće Europske konvencije o sprečavanju nasilja nad ženama.

Odbor ministara Vijeća Europe potom je osnovao ad hoc Odbor za izradu konvencije o sprečavanju nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja (odbor CAHVIO). Hrvatska je i u tome aktivno sudjelovala jer je imenovana predstavnica RH u tom odboru, dr. Dubravka Šimonović, izabrana za supredsjedajuću Odbora, nakon čega je prof. Turković imenovana na mjesto predstavnice RH. Draftiranje je trajalo dvije godine i rezultiralo usvajanjem IC-a 2011. godine. Dakle, vodila sam proces draftiranja IC-a kao predstavnica RH, a navedeno predstavlja i aktivan doprinos RH izradi Istanbulske konvencije. Tvrdnje da Hrvatska nije sudjelovala u ovom procesu stoga doista nisu točne.

Nedavno sam bila pozvana na konferenciju u Italiji koju su organizirali Senat i parlamentarna Komisija za istragu o femicidu, a na njoj je istaknuto da je Italija ratificirala IC jednoglasno, odnosno da su svi zastupnici, bez obzira na stranačke podjele, glasali za ratifikaciju. Bilo bi krasno kad bi se to dogodilo i u Hrvatskoj, no čini mi se da to nije vjerojatno. No, treba znati da svaki glas zapravo znači glas “za” ili “protiv” učinkovitije borbe protiv nasilja u obitelji i rodno utemeljenog nasilja nad ženama. Nitko, vjerujem, ne želi više nasilja i više ubijenih žena u Republici Hrvatskoj. To je razlog za ratifikaciju ove konvencije, riječ je o borbi protiv nasilja nad ženama.

Kao posebna izvjestiteljica UN-a za nasilje nad ženama, pozivam RH na što skoriju ratifikaciju Istanbulske konvencije.

 

Autorica je specijalna izvjestiteljica Ujedinjenih naroda za nasilje nad ženama. i bivša predsjednica UN-ova Odbora za Konvenciju o ukidanju svih oblika diskriminacije žena. Obnašala je dužnost načelnice Odjela za ljudska prava u Ministarstvu vanjskih poslova. Doktorica je pravnih znanosti, te gostujući predavač na London School of Economics

 

Izdvajamo