Čak 27,8 posto ljudi u Hrvatskoj tvrdi da su u zadnjih pet godina jednom ili više puta iskusili neku vrstu diskriminacije, što je najveći postotak od 2009., otkad se provode istraživanja o raširenosti diskriminacije u Hrvatskoj. Čak 17,6 posto tvrdi da su diskriminaciju u zadnjih pet godina iskusili više puta, a 10,2 posto jednom. To su podaci iz najnovijeg istraživanja pučke pravobraniteljice o diskiriminaciji u Hrvatskoj.
"Činjenica da gotovo 28 posto ispitanika tvrdi da je u zadnjih pet godina doživjelo diskriminaciju mogući je pokazatelj dviju stvarin - da je doista porasla stopa diskriminacije u Hrvatskoj ili da je porasla svijest o diskriminaciji, odnosno sposobnost ljudi da je prepoznaju", rekla je pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter, predstavljajući u Kući Europe u Zagrebu rezultate najnovijeg istraživanja o diskriminaciji u Hrvatskoj.
Istraživanje je po narudžbi pučke pravobraniteljice provela agencija Ipsos u studenom prošle godine na reprezentativnom uzorku od 1000 punoljetnih ispitanika. Istraživane su četiri komponente - predrasude i stereotipi, percepcija raširenosti diskriminacije, osobna iskustva diskriminacije te znaju li ljudi što je to diskriminancija i kome se, ako je dožive, obratiti. Ovo je četvrto istraživanje o diskriminaciji koje Ured pučkog pravobranitelja provodi periodično od 2009., otkad je na snagu stupio Zakon o suzbijanju diskriminacije.
Rad i zapošljavanje
Skupina prema kojoj su predrasude u Hrvatskoj najizraženije te i dalje jačaju su Romi - više od polovice ispitanika, njih 55 posto, smatra da većina Roma živi od socijalne pomoći i ne žele raditi, što je 7 posto više nego u istraživanju iz 2016. Nešto više od četvrtine ispitanih tvrdi da bi Romi, ako bi radili u uslužnim djelatnostima, djelovali odbijajuće na klijente, a gotovo četvrtina ispitanika odbila bi zaposliti Rome u svojoj privatnoj tvrtki kad bi je imali.
Raste i broj onih s predrasudama prema ženama: 24 posto, dakle četvrtina ispitanika smatra da žene i muškarci nisu jednaki po prirodi - stoga ne mogu niti imati jednaku ulogu u društvu, što je pet posto više nego 2016. Nešto manje od petine građana i dalje ne bi željelo da im dijete stupi u brak s osobom druge vjere, nacionalnosti ili boje kože. Iako u blagom padu, i dalje je vrlo visok postotak onih s predrasudama prema sindikatima - čak 35 posto ispitanika smatra "da članovi sindikata samo stvaraju probleme".
U zadnjih sedam godina ima, međutim, i pozitivnih pomaka, i to u stavovima prema zapošljavanju azilanata, prema LGBT osobama i prema beskućnicima. Danas je 22 posto onih koji smatraju da u Hrvatskoj ne treba zapošljavati azilante, što je 11 posto manje nego u istraživanju iz 2016.
Danas 13 posto ispitanika tvrdi da bi osjetili nelagodu kada bi doznali da im je kolega na poslu ili susjed homoseksualac ili lezbijka, što je 6 posto manje homofobnih nego 2016, a 21 posto ispitanika smatra da su beskućnici sami krivi za svoju situaciju i da ne žele raditi, dok ih je 2016. bilo 25 posto. Manju sklonost predrasudama imaju mladi, obrazovaniji i stanovnici urbanih područja.
Rad i zapošljavanje su područja na kojima je diskriminacija najraširenija - tako misli 53 posto ispitanih, na drugom je mjestu pravosuđe - 32 posto ljudi misli da pravosuđe najviše diskriminira, 23 posto ih smatra da građane diskriminiraju mediji, a slijede policija i zdravstvo.
Tko su diskriminatori
Kao najčešći razlog za diskriminaciju ispitanici navode nacionalnu pripadnost (38% ispitanih), zatim političko uvjerenje (29%) vjersku pripadnost (27%), spolnu orijentaciju (27%), a četvrtina ih smatra da je najčešći razlog diskriminacije socijalno porijeklo i imovinsko stanje.
Na pitanje tko u Hrvatskoj najčešće diskriminira najviše ispitanih, čak 31,9 posto, tvrdi da to čine pojedinci, 23,6 posto da to čine državne i regionalne institucije, a 14,6 posto privatni poslodavci.
Među 28 posto onih koji tvrde da su u zadnjih pet godina osobno doživjeli diskriminaciju najbrojniji skupinu (43 posto) čine oni koji tvrde da su bili diskriminirani pri zapošljavanju ili na radu, 9 posto je diskriminaciju doživjelo pri traženju zdravstvene zaštite, 5 posto u pravosuđu, 5 posto u području socijalne skrbi i 4 posto u obrazovanju.
Premda lagano raste broj diskriminiranih koji kažu da su poduzeli korake da bi zaštitili svoja prava, sada ih je 40 posto, dok ih je 2016. bilo samo 32 posto, obeshrabruje vrsta aktivnosti koju su poduzeli: najbrojniji u ovoj skupini su žrtve diskriminacije koje su stvar riješile tako da su dale otkaz ili otišle u mirovinu.
Među 60 posto onih koji nisu poduzeli ništa da zaštite svoja prava, 52 posto je onih koji kažu da se time ništa ne bi promijenilo, 21 posto je onih koji tvrde da je postupak dugotrajan i skup, 20 posto ih tvrdi da bi im se situacija samo pogoršala, a 14 posto ih nije znalo kome se obratiti.