Veliki i mali proizvođači, distributeri, trgovački lanci, stručnjaci enolozi - svi se slažu u jednom - u Hrvatskoj (zemlji u kojoj se godišnje popije 70 milijuna litara domaćeg i stranog vina, što je promet u iznosu od 1 milijarde kuna, a još se 40-50 milijuna litara popije iz tzv. kućne radinosti) vinarstvo i vinski biznis postali su branša s najvećom gužvom u šesnaestercu.
Sve je počelo ulaskom Hrvatske u EU. Naime, strana vina su pojeftinila za iznos carine i ostalih parafiskalnih nameta i sada se na policama velikih trgovačkih lanaca prodaju “u bescjenje”. Domaća su vina i bez toga bila skupa, već neko vrijeme mantraju potrošači. No, to je tek prva razina problema. Primjerice, vrhunska vina (manjih proizvođača) koja su, uz kvalitetu, kroz turizam ponudila egzotičnu priču nisu se našla u strci.
Stresno je postalo u srednjem i nižem cjenovnom segmentu. Vinske uzdanice, vinarije koje napajaju naciju i koje u ukupnom prometu vina sudjeluju s više od 50 posto - Agrokor, Kutjevo i Badel 1862 - morale su korigirati cijene. Točnije, Agrokorove vinarije, glavna lokomotiva hrvatske prilagodbe, to su učinile prve.
Budući da su konkurenti strani trgovački lanci, poput Lidla i Spara, krenuli u agresivnu kampanju s povoljnim stranim vinima, Agrokor je morao odgovoriti. Svojim vinima snizio je maloprodajnu cijenu između 10 i 20 posto.
“Lojalnost domaćem proizvodu je naša snaga. Teško da će netko sjesti u konobu ili fini restoran u Istri ili Dalmaciji i naručiti australsko ili kalifornijsko vino. Međutim, uslijed krize, omjer snaga ubrzo bi se mogao okrenuti u maloprodaji.
Kad dođu u supermarket, ljudi će uzimati strano jer je povoljnije”, kaže jedan trgovac vinima.
Hrvatska danas uvozi oko 15 milijuna litara, a izvozi samo 2,5 milijuna litara vina. Cilj je, ponavlja se već godinama, postići izvoz od 12 do 15 milijuna litara. Dijelu naših proizvođača smeta percepcija u očima kupca “strano - bolje - jeftinije”. Vinari vole ponavljati naše stare bolesti: “Bivša zemlja je bila veliki izvoznik vina, ali u rinfuzi, nismo brendirali destinaciju i donedavno smo bili totalno nepoznati”. Zatim, “prosječni potrošač traži zemlju ‘aha, to je francusko, pa je dobro’. Ako je francusko vino 40, takvo naše mora biti 25 kuna. Krivo!”, lamentiraju.
Kako bilo, veliki su morali nešto učiniti. Iz Agrokora (čije vinarije proizvode 15 milijuna litara godišnje) poručuju: “Snizili smo cijene i do 20 posto. U cjenovnom razredu između 24,99 i 39,99 kuna po butelji konkuriramo stranim vinima! Hrvatsko vino, u usporedbi cijene i kvalitete, nije skuplje u odnosu na strana vina, čak je jeftinije”. Riječ je o maloprodajnim cijenama s PDV-om.
No, Kutjevo i Badel 1862 i nisu se previše trgli po tom pitanju.
Kutjevački podrumi proizvode sedam milijuna litara godišnje, po čemu su drugi proizvođač vina u nas. Direktorica prodaje vina Sandra Ratković kaže da zasad nisu snižavali cijene. “Naša dva najprodavanija vina - graševina litra i graševina vrhunska 0,75 l - vrlo su tražena na tržištu. Funkcioniramo na principu ponude i potražnje, nemamo problema sa zalihama”, poručila je.
Iz Badela 1862 (koji proizvodi četiri milijuna litara godišnje) poručuju da su samo nekim vinima snizili cijenu.
“Vrhunskom crnom vinu Ivan Dolac cijenu smo snizili 20 posto, ali smo, primjerice, vinu Korlat, također vrhunske kvalitete, ostavili staru cijenu od 99 kuna za butelju jer dobro ide i po toj cijeni”, kažu.
“Nećemo snižavati cijene, ne pada nam na pamet. Radije bismo razmišljali o povećanju”, s druge strane poručuje šest malih domaćih proizvođača koje smo kontaktirali: Ivica Kovačević iz bračke vinarije “Jako vino”, zatim Vlado Krauthaker (Kutjevo), Tomislav Bolfan (Međimurje - Zagorje), Frano Miloš (polutok Pelješac), Ivica Matošević (Istra) i Gianfranco Kozlović (Istra).
Proizvodnja im je skupa, nude realan spoj cijene i kvalitete, njihova vina na tržištu su prepoznata kao vrlo kvalitetna i vrhunska, riječ je o manjim serijama koje uspiju prodati i nema bojazni od jefitnijih stranih vina, kažu.
Nadalje, većina ih smatra da su mnoga hrvatska vina bolja od stranih. “Samo zato što na etiketi piše ‘chateau, Bordeaux’, što znači ‘podrum u francuskoj regiji Bordeaux’, ne znači nužno da cijena odgovara kvaliteti. Ima tu svega”, tvrde mnogi domaći proizvođači.
Poznati vinar Vlado Krauthaker, ing. agronomije i enolog, međutim, ide korak dalje i otvoreno proziva.
“Nakon ulaska u EU više nema kontrole uvoza, i to je za nas loše. Svašta stiže na police. Jedno piše na etiketi, drugo je u boci. Strana vina napadaju naše tržište koristeći našu staru klasifikaciju ‘stolno - kvalitetno - vrhunsko’ jer je ona urezana u svijest naših potrošača. Vino etiketiraju kao vrhunsko, a stručna ispitivanja naših enologa kušača ustvrde da u boci nije vrhunsko, nego kvalitetno, što je kategorija niže. Koja su to strana vina? Ta će prevara biti kratkog daha”, kaže Krauthaker.
“Onoga trenutka kad izjavite da su vaša vina bolja od francuskih, razapet će vas. Važno je znati da svaka regija ima dobrih i loših vina, pa tako i slavna francuska vinska regija Bordeaux.
U nas trenutno uvaljuju svašta i jasno je da treba izići s točnim imenom i prezimenom stranog proizvođača jer ne postoji kolektivna krivnja. Međutim, tu nezahvalnu dužnost mora odigrati nezavisni tim stručnjaka koji bi trebali ocijeniti strana vina kod nas da vidimo što u toj šumi valja, a što ne”, kaže proizvođač koji je želio ostati anoniman.
Distributeri domaćih i stranih vina, međutim, pričaju drugačiju priču. Boris Ivančić iz tvrtke Vivat kaže da su strana vina prošla kontrole u domicilnim zemljama i da nema smisla da ih kod nas ocjenjuje neka grupa ljudi.
Zavod za vinogradarstvo i vinarstvo više nema ingerencije za strana vina; jedinu ingerenciju, kao i nad svim drugim prehrambenim proizvodima, ima Državni inspektorat, podsjeća Ivančić.
“Jesu li hrvatska vina skupa? Definitivno su skuplja od stranih, posebice kad je riječ o crnim vinima. Koliko su domaći vinari konkurentni, to sami iskuse kad pokušaju izvesti svoja vina vani. U maloprodaji vani teško možemo konkurirati. Velika sreća su im turizam i domaći lojalan kupac”, kaže Ivančić. Kao distributer i trgovac vinima, nije imao problem napraviti usporedbu.
“Butelja hrvatskog crnog vina Plenković, Zlatan plavac, stoji 105 kuna. S druge strane, butelja talijanskog vina Monte Zovo, Valpolicella Ripasso košta 70 kuna, ili španjolskog vina Rene Barbier, Tinto Reserva košta 58,50 kuna. Ili pak čileansko vino Caliterra Reserva Cabernet Sauvignon košta 70,88 kuna”, uspoređuje Ivančić i ističe da su najviše razlike u cijenama kod dalmatinskih crnih vina, najčešće iz sorte plavac mali.
Iz specijalizirane trgovine Vrutak poručuju da je cijena stranih vina pala između 10 i 20 posto.
“Pojeftinilo je gotovo 50 artikala, posebice su popularna vina iz Čilea i Južne Afrike. Domaći proizvođači crnih vina nisu odgovorili nižim cijenama. Unatoč tome, omjer prodaje domaćih i stranih vina je 70 prema 30 posto u korist domaćih, ali onih bijelih”, poručuju iz Vrutka.
Damir Horvat, direktor u specijaliziranoj trgovini “Dobra vina”, potvrđuje da su strana vina povoljnija.
“Domaća bijela vina imaju prilično normalan odnos cijene i kvalitete. Međutim, domaća crna vina i dalje su preskupa, većina ih nema dobar odnos cijene i kvalitete. Zato će potrošač radije uzeti strano crno vino za 50 kuna jer hrvatsko crno vino slične kvalitete košta 80-90 kuna. No, pravi efekt povoljnijih stranih vina osjetit će se tek iduće godine”, kaže Horvat.
Što kažu trgovački lanci koji kroje “vinsku politiku”?
Lidl Hrvatska, koji je (aktivnije) zarolao cijelu priču s povoljnim vinima, na svojim policama nudi 60% hrvatskih vina i 40% stranih. Prije dvije godine pokrenuli su vlastitu robnu marku “Winemakers of Croatia”.
Riječ je o proizvodima malih hrvatskih vinara s maloprodajnom cijenom od 34,99 do 39,99 kuna. Od početka listopada Lidl je također krenuo s jakom kampanjom za francuska vina cjenovnog razreda od 20 do 100 kuna.
“Strana vina su u nabavi pojeftinila za 25 do 30%. Ne slažemo se da je strano ujedno lošije i naglašavamo da je vrlo nezahvalno uspoređivati vina. Korčulansko bijelo vino Pošip, primjerice, stoji 29,99 kuna, dok talijansko bijelo vino Soave stoji 24,99 kuna. Talijansko je pet kuna jeftinije, ali možda netko baš želi okus našeg Pošipa.
Strana vina jesu povoljnija, ali hrvatska imaju svoju kvalitetu i prostor”, diplomatski poručuju iz Lidla.
U trgovačkom lancu Spar kažu da su u vlastitoj diskontnoj robnoj marki S-BUDGET fokus stavili na ekskluzivni uvoz vina kao što je talijanski Chianti po popularnoj cijeni od 30, 40 kuna za butelju, te na seriju južnoafričkih vina.
A što o svemu misli Leo Gracin, poznati enolog i konzultant mnogih naših vinara?
“Osnovne cijene dobrih vina u supermarketima na svjetskom tržištu kreću se između tri i pet eura, dakle između 30 i 40 kuna. Tu su naši vinari konkurentni. Ali, u srednjoj kategoriji cijena oko 65, 70 kuna po butelji kupac mora dobro gledati. Tu ima svega. Generalno, hrvatska vina su konkurentna. Znate zašto? Nitko se u nas još nije usrećio od uvoza vina”, zaključuje.
‘Vinsko tržište je čisti švercerski raj’
Kako domaći proizvođači ne mogu pojeftiniti, ljute se neki naši trgovci koji su željeli ostati anonimni.
“Graševinu i malvaziju naši vinari otkupe za četiri kune po kilogramu. Od kilograma grožđa dobiju 0,65 litara vina. Znači da im za jednu butelju graševine ili malvazije treba 1,20 kilograma grožđa. To iznosi 4,80 kuna. Nadalje, boca s čepom i etiketom stoji 3 kune. Došli smo na osam kuna. A vidite po koliko prodaju butelje! Cijene radnika? Netko tko proizvodi sto tisuća boca ima šest, sedam zaposlenih, plus sam vinar. I što ćemo sad? Smijemo li zaključiti da su cijene naših vina prenapuhane? Smatram da netko tko proizvodi 50 tisuća boca godišnje ne može voziti BMW. A toga ima među našim vinarima”, gorljivo iznosi naš sugovornik.
“No, cijene grožđa plavac mali s položaja Dingač dosežu i 20 kuna po kilogramu”, primjećujem.
“Dobro. Ako je za butelju potrebno 1,20 kilograma grožđa, to je 24 kune. Plus tri kune za bocu, to je 27 kuna. A ta se vina prodaju po 100 kuna i više. Ima prostora za korigiranje cijena. Najlakše je govoriti da nam stranci svašta trpaju”, odgovara trgovac.
Opisujući, kako kaže, realne poteškoće u proizvodnji i plasmanu domaćeg vina, jedan naš respektabilni proizvođač dotakao se “problema strane rinfuze”.
“Najprodavanije vino u Hrvatskoj je makedonski Vranac, godišnje ga se proda dva milijuna litara! Znači, najprodavanije vino u Hrvatskoj nije hrvatska sorta, nego strana rinfuza koja u maloprodaji stoji oko 12 kuna po litri. To vino se prodaje pod oznakom kvalitetnog vina a da na etiketi nema navedeno geografsko porijeklo. Kako je to moguće? Budući da je došlo u rinfuzi, u cisternama, dakle bez kontroliranog porijekla, to maksimalno može domašiti do stolnog vina. Gdje su inspekcije? Ne izlaze jer im priječe neki lobiji. Mi vinari to znamo. To je raj za švercere, i to ne rade sitni mešetari. U pitanju su ozbiljni poslovi”, kaže.