Izbor za najboljeg mladog poljoprivrednika/poljoprivrednicu, koji će predstavljati Hrvatsku na izboru za najboljeg europskog poljoprivrednika, ušao je u završnu fazu. Stručni ocjenjivački sud odabrao je 20 najboljih. Ovo su njihove priče
Nit' snijega, nit' mrazeva. Da ih ima, u kaminu Ivanove konobe i kušaonice gorjela bi suha bukva, a mi bismo uz čašicu razgovora i njegovu šljivovicu u Prvan Selu, na samoj granici Perušića i Gospića, otišli u prošlost, puno dalje od šukundide mu po kojem nosi ime, Ivana Vlainića - Stilana. Po ovom će naočitom i stasitom Ličaninu njegov prapraunuk, naš sugovornik, nazvati brend svojih sjajnih rakija i voćnih likera - Stilanova Lika, koje proizvodi na Stilanovu imanju, na zemlji koju je šukundid kupio i zasadio voćem po povratku iz Amerike. Red je onda da imanje i OPG koje nosi Ivan Vlainić (30) krenemo predstavljati od onoga koji je ondje udario temelje.
Šukundid Ivan nadimak je dobio po ćaći Stipi, bio je Stipanov, odnosno Stilanov, pa je ostao Stilan. Otisnuo se u Ameriku, bio je radnik u rudniku u Minnesoti, zatim je postao suvlasnik menze kraj tog rudnika, a sve je rasprodao onog trenutka kada je u srcu osjetio zov svoje Like 1929. godine. Kažu da je na drugom kraju svijeta imao buran i pustolovan život, a u Lici je mir našao u sadnji šljiva i krušaka i u proizvodnji vrhunske rakije. Na izložbi Zagrebačkog zbora, što bi se moglo nazvati pretečom današnjeg Zagrebačkog Velesajma, 1943. godine je osvojio 1.A nagradu za svoju plemenitu sortu krušaka težine 1250 grama. Tradiciju nastavlja sin mu Stipe, Ivanov pradid.
Studirao zemljopis
U kraju je bio poznat kao veseljak, valjda u Prvan Selu nema kuće u kojoj Stipe nije barem jednom kumovao. Kažu da je mogao i dobro "potegnut" iz malih čaša. Stipe je dobio Ivana, a Ivan Dragu, oca našeg sugovornika, koji je prije 20 godina pokrenuo ozbiljniju proizvodnju rakije. Ivan je rođeni Zagrepčanin. Do svoje 22. je živio na Ljubljanici, studirao je geografiju i razmišljao je li to - to. Isti glas koji je Stilana vratio iz Minnesote krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća vratio je u Prvan Selo i Ivana s Trešnjevke osam i pol desetljeća kasnije.
- Vagao sam jedno vrijeme i onda me povukla ta stogodišnja tradicija, odlučio sam da je moram nastaviti. Imali smo OPG od 2003. godine, djed je bio nositelj, a tada su držali i domaće životinje. Onda se otac odlučio zadržati na voćarstvu i proizvodnji rakije, a ja sam prije dvije godine postao nositelj. Prvo je to bilo onako suvenirski, 2014. godine smo otvorili prvu kušaonicu u garaži, a prije četiri godine u obnovljenom objektu. Kušaonica je sada tu gdje je nekada bila štala, a u drvenoj kući iznad upravo završavamo uređenje turističkog objekta s tri sobe, također u tradicijskom stilu - govor nam Ivan Vlainić.
U kušaonici kraj kamina koji dominira prostorom nalazi se šank za degustaciju, kraj njega je izložbeni prostor rakija i likera, dok su masivni hrastovi stolovi i klupe u drugom dijelu prostorije. Na zidu iznad šanka mogu se vidjeti fotografije svih Ivanovih predaka. Kao što u njihovoj rakiji osjećate kvalitetu, tako u prostoru u kojem je nude osjećate tradiciju svih pet generacija ove obitelji koje su, svaka na svoj način, u nju utkale svoje znanje i muku.
Ivan sada brine o skoro deset hektara zemljišta, uglavnom se radi o livadama koje kosi, a siju i nešto kukuruza. Nešto manje od dva hektara je pod voćem, najviše je šljive bistrice te je šljivovica njegov najznačajniji proizvod. Ostalo su viljemovka, dunjovača, medovača, rogačica, borovica, višnjevac, ukupno 11 proizvoda. U posljednjih 15 godina Vlainići su pokupili jednako toliko nagrada za kvalitetu. Na bocama Stilanove Like otisnut je znak regionalnog sustava kvalitete Lika Quality. To znači da se proizvodi prodaju i u suvenirnicama Nacionalnog parka Plitvička jezera.
Višnja otvara sezonu
Sve što proizvedu odmah i prodaju. Ima doduše nekih zaliha otprije pola stoljeća. Ta je šljivovica poput obiteljskog blaga Vlainićevih i ne dira se, osim u krajnjoj nuždi. No, do sada se nije dogodilo ništa toliko važno da bi netko imao potrebu načeti ove zlatne zalihe. Godišnji kapaciteti su im između 3000 i 4000 litara rakije i likera, a budući da proizvodnja voća ovisi o ćudljivoj prirodi, u godinama koje nisu rodne moraju dokupljivati sirovinu. U planu im je investirati u novu destileriju kako bi tehnologiju proizvodnje digli na razinu više.
- Imamo 300-litarski tradicijski bakreni kotao s duplim dnom pa zato nema miješanja niti zagaranja, ložišni dio je u inoxu i na drva. To je dovoljno za ispeći rakiju od oko 30 tona voća godišnje. Fermentaciju možemo imati cijele zime, tako da pečemo i do veljače. Sezonu otvara višnja, uskoro krećemo s njom, potom dolazi viljemovka, pa šljiva, koja u različitim dijelovima Like punu zrelost dostiže od 15. rujna do 10 listopada - govori Ivan. Zbog ovoga nema puno vremena za dodatne hobije jer kaže, oko rakije uvijek ima nešto za raditi. Aktivirao se u lokalnoj ekološkoj udruzi u Perušiću, a kada osjeti nostalgiju za urbanim životom, zapali za Zagreb, koji mu, kaže, zapravo i ne nedostaje previše. Pitamo Ivana postoje li pravila za pijenje rakije, a on nam otkriva nekoliko najvažnijih.
- Kao i u svemu, važno je ne pretjerivati. I, drugo, voda je najbolji prijatelj alkoholu. Znači, uz čašicu rakije, neka na stolu bude i čaša vode. Mi imamo minimalni metanol, pa poslije ne boli glava. Važno je krenuti osjetilom njuha, dakle pomirisati, a onda i okusiti. Nema boljeg kada kušatelju sjednu i miris i okus, znači da smo napravili dobar posao - kaže Ivan.
Što je starija, rakija je kvalitetnija, pogotovo ako odležava u drvenim bačvama. Šljivovici najbolje odgovara hrastovina, dunjovači kesten, a jabukovoj rakiji agacija, odnosno bagrem. Ivan se nije želio okušati u proizvodnji džina koji postaje sve popularnija žestica i zauzima sve veći udio u potrošnji žestokih alkoholnih pića. Smatra da je lička bistrica u svjetskim razmjerima jedna od najkvalitetnijih šljiva, pa onda i rakija koju dobivaju od nje. Osim toga, ne može proizvesti ni približnu količinu, koliko je tražena.
