INTERVJU

IVANA RADAČIĆ, JEDAN OD NAJVEĆIH STRUČNJAKA ZA LJUDSKA PRAVA 'Rod je društvena kategorija, a ne biološka i ne briše kategoriju spola'

Bruno Konjević / HANZA MEDIA

Višu znanstvenu suradnicu na Institutu “Ivo Pilar” i docenticu na Hrvatskim studijima dr. Ivanu Radačić Vijeće za ljudska prava UN-a imenovalo je jednom od ukupno pet članica Radne skupine UN-a o diskriminaciji žena u zakonima i praksi, koja postavlja međunarodne standarde u ovom području. Nominirale su je Kuća ljudskih prava, pučka pravobraniteljica Lora Vidović i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić.

Dr. Radačić diplomirala je 2001. godine na Pravnom fakultetu u Zagrebu, magistrirala je na sveučilištima Cambridge i Michigan, a doktorirala 2008. na University College London (UCL) na temu međunarodne zaštite ljudskih prava. Tijekom doktorskog studija bila je i nagrađivana, a boravila je i na Sveučilištu u Melbourneu kao stipendistica australske vlade. Po povratku u Hrvatsku imala je problema s izborom u zvanje zbog područja kojim se bavi - naime, pojedinim pravnim stručnjacima koji su o tome odlučivali bilo je upitno spadaju li ljudska prava u polje prava.

Dr. Radačić prvenstveno se bavi ženskim pravima i pravima ranjivih skupina. Autorica je knjige “Seksualno nasilje - Mitovi, stereotipi i pravni sustav”, u kojoj je analizirala presude hrvatskih sudova u slučajevima seksualnih delikata, a u studenom ima promociju knjige “Prostitucija u Hrvatskoj i Sloveniji - iskustva osoba u prostituciji”, koju je uredila sa slovenskom kolegicom.

Jedna od glavnih zadaća ugledne Radne grupe u koju ste imenovani jest izrada izvješća o pojedinim temama u području diskriminacije žena te zakonima i praksama u pojedinim državama koje Radna skupina periodički posjećuje. Kako biste ocijenili stanje vezano uz diskriminaciju žena u hrvatskim zakonima i praksi?

- Iako je uvriježena mantra kako su naši zakoni jako dobri, tu se ima još što raditi, posebno kad je u pitanje nasilje nad ženama, zaštita žrtava i sankcioniranje počinitelja. Svakako je problematično što je nasilje u obitelji još uvijek prekršaj, regulira ga prvenstveno prekršajni Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji i kazne su takve - prekršajne, odnosno novčane ili minimalne zatvorske, kao za prebrzu vožnju ili krivo parkiranje. U većini razvijenih država kazneno se odgovara za svaki oblik nasilja u obitelji, a zaštitne mjere - poput zabrane približavanja ili zabrane uhođenja - odvojene su od kaznenopravnih sankcija. Dakle, mjera se izriče hitno neovisno o nečijoj kaznenopravnoj krivnji, radi zaštite žrtve. Problematična je i poruka koju šaljemo ako nasilje u obitelji tretiramo kao prekršaj. Tu su i druga problematična rješenja, poput propisa vezanih uz kaznena djela protiv spolne slobode, u kojima su nejasna razgraničenja između pojedinih kaznenih djela. Pozitivno je to što je zakon kao temeljni element djela definirao nedostatak pristanka i to je u skladu s međunarodnim trendovima. No, prema tim standardima svaki je nedobrovoljan seksualni odnos silovanje, a kod nas se sada većina seksualnih odnosa bez pristanka tretira kao blaži oblik djela, pa čak i kad se radi o kaznenim djelima s visokim stupnjem kriminaliteta, kao što je drogiranje žrtve i više počinitelja.

Posebno sam osjetljiva na kažnjavanje prostitutki, jer je to rješenje utemeljeno na dvostrukim moralnim standardima. Općenito imam osjećaj da što je pojedina skupina u ranjivijem položaju, to je teže kažnjavamo.

Slučaj požeškog župana Alojza Tomaševića, koji je osumnjičen da je udario suprugu, pokazao je da župan, sukladno zakonu, ne može biti smijenjen zbog nasilja u obitelji.

- Tako je. Zakon kaže da može biti smijenjen samo ako je osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora od jednog mjeseca ili više, dok su kazne u slučaju obiteljskog zakona nažalost uglavnom niže (što potvrđuje problematičnost definiranja takvog nasilja kao prekršaja). Kao društvo trebali bismo se odrediti prema tome postoje li određena djela koja smatramo tako ozbiljnim da bi automatski osudom za takva djela prestao mandat županima. Napominjem da osuda za obiteljsko nasilje nije niti u popisu osuda za kaznena djela koja sprečavaju kandidaturu osoba za člana predstavničkog tijela jedinice lokalne ili regionalne samouprave ili općinskog načelnika, župana i gradonačelnika.

Hrvatskoj, znači, treba ratifikacija Istanbulske konvencije?

- Apsolutno, iz više razloga. Simbolički bi to pokazalo da Hrvatska spoznaje važnost suzbijanja nasilja u obitelji. Suštinski, to bi značilo da ćemo mijenjati zakone i praksu i inkorporirati sva načela koja ona propisuje.

A rodna ideologija, zbog koje se ratifikaciji protive krajnje desne udruge i političari?

- Cijela je fama nastala oko pojma rod, koji je u znanosti i svim drugim rakursima prisutan još od 70-ih godina prošlog stoljeća, kojoj sad konzervativne uloge pripisuju “ideologiju” razaranja obiteljskih vrijednosti itd. Termin rod zapravo kaže da ono što u pojedinom društvu opisujemo kao tipična ponašanja za žene i tipična za muškarce nije biološki, nego društveno određeno i da se, kao takvo, može mijenjati. No on ne briše kategoriju spola, kako se to uporno naglašava. Konačno, termin rod je inkorporiran u hrvatske zakone već dulje vrijeme, diskriminacija temeljem roda zabranjena je i tako će i ostati, ratificirali mi Istanbulsku konvenciju ili ne. Ona na tom području ništa ne mijenja.

Zakone treba, očigledno, mijenjati. Kakva je praksa?

- Posljedično, loša. Društvo je još uvijek puno predrasuda, a nedovoljno jasni zakoni, nekonzistentna sudska praksa i nepostojanje društvenog konsenzusa omogućavaju da se te predrasude izražavaju u sudskim postupcima i presudama. Različiti suci različito interpretiraju elemente kaznenih djela, što znači da nema pravne sigurnosti - ne možemo biti sigurni hoće li počinitelj za pojedino djelo uopće biti procesuiran, kako će glasiti optužba i presuda te kako će biti kažnjen.

Kako komentirate sad već povučeni prijedlog Obiteljskog zakona?

- U tom prijedlogu postoje rješenja koja nisu u skladu s međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava, poput propisivanja obaveznog posredovanja prije razvoda s ciljem pomirenja bračnih drugova čak i kad se radi o dokazanom nasilju u obitelji, što je u suprotnosti s Istanbulskom konvencijom, kao i diskriminacije izvanbračnih partnera i posljedično djece rođene u izvanbračnim zajednicama. Nadam se da će radna skupina pozabaviti i tim odredbama, a ne samo definicijom obitelji.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo