"Kao što se kaže kod mene, u Africi, promjena zvuka bubnjeva poziv je na promjenu plesnih koraka", ovako, vrlo kratko, ali i vrlo slikovito, vlč. dr. sc. Odilon Singbo, sveučilišni kapelan na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, obavijestio je sve svoje studente, djelatnike i suradnike o budućem održavanju svetih misa. Dakle, nema više njihova dolaska u sveučilišnu kapelicu, već će se misno slavlje moći pratiti isključivo preko Facebooka i ostalih društvenih mreža, odnosno online.
I nije jedni. Brojne župe u Hrvatskoj počele su prenositi svete mise preko Facebooka ili vlastitih internetskih stranica, a ponuda je zaista svakakvih. Na nekima je samo svećenik, služi misu bez ikakva pjevanja, na drugima suorganizirana pjesma i posebni čitači misnih čitanja, a neki, poput isusovca Jerka Bana na Šipanu, govore misu bez riječi. On zapravo govori znakovnim jezikom za one gledatelje koji su gluhi.
Dublja dimenzija sakramenta
Kako zapravo to izgleda, kakva je tehnika potrebna, kakav je osjećaj imati misu bez fizički prisutnih vjernika, kako se pripremiti za takve mise i hoće li uskoro biti moguća i online ispovijed ili sveta pričest te hoće li ovaj novi, trenutačno i jedini način evangelizacije, uskoro postati nešto s čime će se svaka župa i svećenik baviti samo su neka od pitanja na koja smo pokušali naći odgovor.
vlč. Jerko Ban sa Šipana
- Na početku je bio prisutan određeni osjećaj zbunjenosti i nevjerice. Euharistija je uvijek sakrament zajedništva s Božjim pukom. No zbog ove nastale situacije, došli smo do još dublje dimenzije shvaćanja tog sakramenta, a to je da svećenik, gdje god slavio svetu misu, nosi cijeli Božji narod - bio li taj narod fizički prisutan ili ne. Zapravo je ovo vrijeme kad svećenik postaje još više svjestan svojeg poslanja zagovornika za vjernike, življenja svojeg poziva kao nečeg što je potpuno usmjereno za dobro i za posvećenje svih, uključujući i njega samoga - kaže mi velečasni Odilon Singbo dok mi objašnjava kako su prijenos svete mise iz kapelice Hrvatskog katoličkog sveučilišta pokrenuli 19. ožujka na svetkovinu sv. Josipa, koji je zaštitnik domovine.
Božja providnost
Sve je započelo zapravo vrlo spontano, kada je doc. dr. sc. Krunoslav Novak izmijenio nekoliko poruka s rektorom Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željkom Tanjićem.
Sam rektor kaže mi kako su nastupile uistinu nove okolnosti, jer je liturgija, posebice euharistija, izvor i vrhunac života Crkve kao zajednice i svakoga vjernika te traži aktivno sudjelovanje zajednice koja okupljena moli.
- Nažalost, ovo je vrijeme kad to nije moguće u potpunosti ostvariti, ali i u ovim okolnostima euharistija ostaje izvor i vrhunac u kojem svi sudjelujemo na jedan drugačiji način. Drago mi je da smo na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i u ovim okolnostima, naročito zalaganjem doc. dr. sc. Krunoslava Novaka s Odjela za komunikologiju, naše informatičke službe i Ureda za odnose s javnošću te dr. sc. Odilona Singboa, sveučilišnog kapelana, ostvarili ovaj projekt koji je iznikao iz naše odgovornosti i poslanja u Crkvi i društvu - kaže mi Tanjić. Budući da Novak predaje predmete vezane uz televizijsku produkciju, rektor ga je upitao može li pripremiti prijenos mise iz njihove kapelice.
- Rekao bih da se sve posložilo prema Božjoj providnosti. Naime, na našem Sveučilištu prije pet godina pokrenuli smo studij komunikologije te od tad polako formiramo televizijski studio kao pomoć u nastavi. Zahvaljujući različitim donacijama, prije svega onoj iz Župe naše Gospe Kraljice Hrvata iz Toronta u Kanadi, počeli smo nabavljati opremu za televizijski studio te dio nabavljene opreme studenti već koriste za svoje praktične vježbe. Neposredno prije početka ove pandemije stigla je oprema za studijsko snimanje i emitiranje programa, ali ta oprema još nije bila stavljena u funkciju. Dan prije početka prijenosa, odlučili smo tu opremu staviti u pogon te sam s informatičarima Tomislavom Juklom, Nikolom Barbom i Filipom Borasom počeo postavljati kamere i tehnički omogućiti prijenos signala. Prijenos radimo s četiri kamere, koje smo nabavili iz donacije - priča.
Prati ih 10.000 vjernika
Prijenos mise ostvaruju preko YouTube kanala sveučilišta, a prenose ga i drugi mediji, poput Varaždinske televizije i Radio Marije. Nemaju točan podatak o tome koliko ih ljudi prati, ali kaže mi kako mise na svim kanalima radnim danom prati oko 4.000 gledatelja, a kad su blagdani, više od 10.000 vjernika.
- Iako volim televizijsku produkciju, za vrijeme mise uvijek mi je kao svećeniku ljepše biti za oltarom i slaviti Boga, negoli biti za režijskim pultom i raditi tehnički dio prijenosa. No kad se nakon prijenosa mise javljaju ljudi iz različitih dijelova Hrvatske, Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine, Italije, Njemačke, Austrije, Kanade, SAD-a, Haitija i drugih zemalja vidim da sam sad na ovome mjestu potreban - kaže Novak. Velečasni Odilon kaže mi kako nijednom svećeniku nije lako svaki dan gledati praznu crkvu ili kapelicu. Vjeruje kako sličan osjećaj imaju i sami vjernici te kako je siguran da ih ova situacija poziva da još više cijene “jednu od istina naše vjere”.
- Bez Boga ne možemo opstati. Stoga mi je drago što već sad možemo vidjeti duhovne plodove ove pandemije. Puno toga uzeli smo zdravo za gotovo. No sad shvaćamo da ne možemo ipak biti gospodari vlastitog života. Tu je netko jači od nas tko nas nosi, pa i onda kad toga nismo svjesni. Zatvorene crkve i kapelice ne znači zatvorenost Božjeg srca i milosti prema svome narodu - kaže vlč. Odilon.
Kaže kako pripreme za te mise nisu ništa drugačije od uobičajenih priprema za mise s pukom, samo što je sad “puk nevidljiv”.
- Što je s pričesti? Online ispovijed - pitam.
- Ova epidemija mnogima zasigurno pomaže otkriti drevnu mudrost Crkve, koja je po svojem proročkom poslanju davno ustanovila duhovnu pričest iz raznih razloga, kao što je upravo ova situacija koja je onemogućila fizičko sudjelovanje na svetim misama. Što se tiče ispovijedi, s obzirom na crkveni nauk o ispovjednoj tajni, odnosno sakramentalnom pečatu, ne može se ostvariti online - kaže i dodaje kako bi ponašanje vjernika pred ekranima trebalo biti dostojanstveno. Nema pidžame, nama izležavanja.
- Prema tome, vjernici se ne bi trebali ponašati kao da gledaju neku sapunicu - jasan je.
Najneobičniju, ali vrlo potrebnu, online misu ima svećenik Dubrovačke biskupije Jerko Ban, čija je župa na otoku Šipanu. Don Jerko ima 48 godina i dva magisterija - iz teologije s Jesuit School of Theology u Berkeleyju te filmske i TV produkcije s Loyola Marymount University iz Los Angelesa, višegodišnje radno iskustvo kao webmaster, filmski producent, redatelj, snimatelj i montažer s iskustvom u produkciji multimedijskih projekata, radio i televizijskih priloga te igranog i dokumentarnog filma. No na svom otoku online misu slavi - znakovnim jezikom. Nije jedini, to još rade svećenici Ivan Dodlek i Leonard Šardi.
- Spoj ljubavi, interesa. Ne financijskog, da se ne bismo krivo razumjeli. I potrebe: znakovni jezik najljepši je jezik na svijetu, imam mnogo prijatelja i poznanika među gluhim i nagluhim osobama, kao i čujućima koji su poznavatelji i prevoditelji znakovnog jezika. Nažalost, u Hrvatskoj još uvijek nemamo nijednog svećenika koji bi se mogao ili htio posvetiti pastoralu gluhih sukladno njihovim potrebama, iako je više svećenika naučilo znakovni jezik dovoljno dobro - kaže don Jerko. Znakovni jezik počeo je učiti 1992. u Splitu i još uvijek ga uči. Kaže da oni koji sporije uče trebaju barem dvadeset godina za tečno znakovanje, a oni koji su nadareni - devetnaest!
- Čini se, nisam baš nadaren. Veliki je izazov kad se jezik ne koristi svakodnevno. Na Šipanu, gdje trenutačno živim i radim, nema gluhih, niti sam se uspio povezati s gluhima u Gradu i zato mi je dosta teško održavati 'kondiciju' i već nekoliko mi godina znakovni 'hrđa'. K tome, što se virtualne mise tiče: kvalitetno snimiti bilo što nije ni lako ni jednostavno, iako mi je i to struka jer sam stekao MFA iz filmske i TV produkcije u Los Angelesu, ali teško je bez podrške tima - kaže.
Najvažnija dobra volja
Kad ga pitam kako pokrenuti online misu, don Jerko se smije.
- Pa prije svega treba biti valjano zaređen i imati ključ od crkve, a sve ostalo imaju već i mala djeca: mobitel i pristup internetu. Poželjno je imati solidan stativ i dodatno osvjetljenje, ako je potrebno, ali najvažnija je dobra volja. Meni osobno je najvažniji poticaj uvijek dolazio od gluhih prijatelja i prevoditelja znakovnog jezika, koji znaju koliko gluhim vjernicama znači kad na svojem jeziku mogu slaviti misu i primati sve druge sakramente - objašnjava. Gledanost je nešto veća od 800 pregleda, ali s obzirom na broj vjernika unutar ciljane skupine - on je zadovoljan.
- Uostalom, da mi je bila važna gledanost, bavio bih se self-help temama, ideologijom ili, da imam više sluha i niže kriterije, radio bih turbofolk pjesme i spotove - kaže uz osmijeh.
Jedan od prvih koji je uveo online misu je svećenik Kristijan Kuhar iz Štrigove. On mi, pak, kaže kako su u njihovoj župnoj crkvi počeli provoditi mjere zaštite od zaraze već u posljednjem tjednu u veljači. Vjernicima je objašnjeno zašto je uklonjena blagoslovljena voda, zašto se ispušta znak mira u obredu pričesti i zašto se trebaju pričešćivati “na ruku”.
vlč. Kristijan Kuhar iz Štrigove
- S obzirom na to da smo župa na granici sa Slovenijom te dosta župljana ondje radi, a rade i u nedalekoj Austriji te su nedjeljom na svetoj misi, morali smo poduzeti neke mjere i prije nego što su to naši biskupi odredili. Kad je došla odredba biskupa Radoša, 13. ožujka, vjernici su to razumno prihvatili, tako da i odredba HBK nije imala teške posljedice. Kad se vjernicima lijepo objasni situacija, sve ide dobro. Ali zato smo, da naše 'malo stado' ne izgubimo, na vrijeme počeli razmišljati kako im Boga i bogoslužje donijeti u domove. Gledali smo situaciju u Sloveniji i Austriji i očekivali da će to brzo doći k nama - objašnjava mi i dodaje kako su se odmah počeli pripremati za scenarij izolacije.
Nabraja mi kako od tehnike imaju fotoaparat, objektive, stativ, laptop, a za snimanje zvuka koriste Zoom H5 Handy Recorder with Interchangeable Microphone System - prijenosni snimač zvuka i Rode Wireless GO Compact Wireless Microphone System.
Ipak nije mu bilo lako kad je sve počelo.
- Osjećaj pred praznom crkvom… Mislim da je to noćna mora svakog svećenika. I za mene je bila. Dakle, preda mnom kamera, snimatelj, mračna i prazna crkva. U tim trenutcima dolazi ono pitanje o smislu, o čitavoj situaciji, pitanje koje pokolebava… No u toj situaciji treba biti trijezne glave i ne razmišljati emotivno, nego gledati ovu stvarnost kroz perspektivu evanđelja. Korizma je i tako vrijeme povlačenja, posta, odricanja, i za nas svećenike, a i vjernike, ovo je post od prisutnosti i zajedništva. Vjerujem da će iz ovoga proizići veća povezanost kada sve prođe, kao i čežnja ljudi za susretom, kako u društvu tako i u župama - objašnjava mi.