Nakon objave otvorenog pisma znanstvenika koji razočaran Hrvatskom odlazi u Irsku, a pritom se državi ispričava što je kroz deset godina na njega potrošila preko milijun kuna – a potom utvrdila da joj je nepotreban, Jutarnjem listu stiže pismo drugog ogorčenog znanstvenika.
Ministrici obrazovanja i znanosti Blaženki Divjak taj znanstvenik upućuje otvoreno pismo kojega naziva – pismom zlostavljanog asistenta na odlasku iz Hrvatske.
Prošloga tjedna Jutarnji.hr prenio je pismo znanstvenika na putu prema Irskoj. Pismo je izazvalo reakciju i drugih nezadovoljnika u hrvatskoj znanosti.
Novi slučaj znanstvenika koji ministrici poručuje da odlazi iz Hrvatske jer više ne može podnijeti lažne odnose, trpjeti ucjenjivanja i stalno čekati bolje, a svakoga dana je sve gore i gore, prenosimo u cijelosti:
- Poštovana ministrice,
Nastavno na razotkrivanje zlostavljača u znanstvenoj zajednici te otvoreno pismo znanstvenika, poslijedoktoranda koji je otišao u Irsku i ja sam odlučio progovoriti o zlostavljanju na fakultetima.
Ja sam asistent na humanističkim znanostima, imam zaključen ugovor na određeno vrijeme od šest godina i šesta mi uskoro ističe, a još nisam doktorirao, te je moja daljnja sudbina na Fakultetu vrlo neizvjesna.
Ovdje bih htio skrenuti pažnju na situaciju u kojoj ja, jednako kao i neki moji kolege, uslijed obveza koje su nam natrpali naši mentori, ali i drugi profesori, jednostavno nemamo kada pisati doktorat.
Iako bi trebao držati samo seminare ja držim i nastavu. Mijenjam mojeg mentora, a uskačem svima tko god pita, da se ne daj bože nekome ne zamjerim. Radim sve administrativne poslove, uređujem časopis odsjeka, sve za što me zaduži pročelnik, prodekani, profesori s mojeg odsjeka.
Norme se stalno friziraju, prikrivaju se stvarni podaci o održanim satima, nositelji kolegija ne održavaju nastavu, čast iznimkama, već se nastava izvodi od strane asistenata, pozvanih predavača i na svake druge razne načine na koje pojedini profesori iznalaze načine da se tjednima ne pojave na Fakultetu. Jednako kako je pisao i kolega neki dan.
Čitajući pismo kolege koji je doktorirao, pa su mu svejedno po političkoj podobnosti ubacili nekog umjesto njega, pitam se što će tek biti sa mnom, a isto nemam nikog tko bi me pogurao po političkoj osnovi. Počeo sam raditi na svojem doktoratu, ali ne stignem se sveobuhvatno njime pozabaviti. Pišem znanstvene radove da bih skupio potrebne bodove, a onda se isti objave različitim ucjenama u koautorstvu s onim tko mi se nametne. Nameću mi se istraživanja za druge koji ih prikazuju kao svoja, pišem nastavne i izvedbene programe i tome nikad kraja. Pri tom je u zraku stalno prisutna prikrivena prijetnja da su ti koji me ucjenjuju ujedno oni koji odlučuju o mojem napredovanju, jer će netko od njih biti član Povjerenstava za obranu doktorata ili moje napredovanje nakon stjecanja doktorata.
Eto tako se i ja pitam čemu više da trpim omalovažavanje i pritiske, čemu da radim za druge, a da sam pri tom u potpunosti izgubio sebe. Pitam se koje bi svrhe imao moj doktorat u ovoj i ovakvoj znanstvenoj zajednici, koji je smisao mog ostanka u ovom okruženju u kojem više ne vidim budućnost.
Eto i ja sam odlučio otići vjerojatno u Njemačku. Ne mogu više živjeti ove lažne odnose, trpjeti ucjenjivanje, stalno čekati bolje, a svaki dan je sve gore i gore.