Zoran Milanović čvrsto je odlučio pokušati natjerati Sabor da dvotrećinskom većinom ratificira Ugovor o razgraničenju s BiH iako zna da je to teško ostvarivo.
Iza ideje o dvotrećinskoj većini nalazi se strah vladajuće koalicije kako bi HDZ, ako bi sabor potvrdio ratifikaciju s kvalificiranom većinom, podignuo tužbu na Ustavnom sudu. “S obzirom na sastav Ustavnog suda, prilično smo sigurni da bi se priklonili HDZ-u i izazvali političku krizu“, drže u Vladi.
Zato se ide na dvotrećinsku varijantu, iako je riječ o velikom riziku, a i brojke pokazuju da vladajući sa saveznicima neće imati dovoljan broj ruku.
Premijer Milanović i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, kao i njihovi najbliži suradnici, detaljno su analizirali niz dokumenata o razgraničenju i unisono zaključili da svi dosadašnji dokumenti potvrđuju ispravnost Vladine politike.
Podrška dogovoru
To znači dvije stvari: prvo, Hrvatska jednostavno mora ratificirati sporazum Tuđman-Izetbegović iz 1999. i drugo, sva relevantna dokumentacija pokazuje da dva sporna otočića pripadaju BiH. Isto dokazuje i kronološki pregled sastanaka i službenih dokumenata između 1999. i 2010., iz kojih je očito da su prijašnje HDZ-ove Vlade ( Zlatka Mateše, Ive Sanadera i Jadranke Kosor) također podržavale dogovor, kojem se, protivi sadašnji oporbeni HDZ.
Jutarnji list ima detaljan uvid u ovu dokumentaciju i iz svega proizlazi kako Milanovićeva Vlada ima pravo kada tvrdi da bi odbijanje ratifikacije djelovalo kao izbjegavanje preuzetih obaveza.
Prvi u nizu ovih dokumenata jest promemorija sa sastanka koji je održan 20. rujna 1999., u kojem eksplicitno piše kako su, prema svim pokazateljima, Mali i Velik Školj dio BiH teritorija. Isto stajalište ponavlja se i dva dana poslije, 22. rujna 1999. u dokumentu o primjeni Konvencije o pravu mora.
Nedugo zatim, 30. rujna 1999. u Vladi je održan neformalni sastanak Državne komisije za razgraničenje i prema zapisniku toga dana su Hrvoje Kačić i Žarko Domljan podržali sporazum Tuđman-Izetbegović.
Referiranje Biščevića
Tijekom idućih godina slijedilo je nekoliko međudržavnih sastanaka, a najvažniji dokument u tom razdoblju je izvješće od 22. listopada 2004., u kojem se opet ponavlja da se radi o teritoriju BiH. Zatim je 13. svibnja 2005. uslijedio izuzetno važan sastanak Vlade na kojem je referirao Hido Biščević i tada je službeno zaključeno kako su “ispunjeni svi uvjeti za ratificiranje Ugovora”. Dokument se trebao naći pred saborskim zastupnicima i potom biti usvojen, ali je ratifikacija opet odgođena, ali ne i djelovanje Vlade Ive Sanadera. U promemoriji od 28. studenoga 2005. ponovno se zagovara sklapanje ugovora s BiH i zaključuje kako poluotok Klek i otočići pripadaju BiH.
Traženje arbitraže
Sličnu politiku nastavila je i Jadranka Kosor, što je očito iz dva dokumenta iz travnja 2010. Prvi nosi oznaku povjerljivo i unutra je koncizan opis razvoja pregovora, kao i objašnjenje prema kojem je ratifikacijski proces zaustavljen 30. ožujka 2007., kada su Ivo Sanader i Gordan Jandroković sugovornicima iz BiH predložili međunarodnu arbitražu oko spornih otoka.
Ali u travanjskom dokumentu također se zagovara ratifikacija uz objašnjenje kako postoje svi uvjeti i dogovori dviju država.
Tajni dokument
Drugi dokument nosi oznaku tajno, a radi se o promemoriji o ratifikaciji i u njemu se eksplicitno podržava potvrda ugovora o granici.
I konačno, u Zagrebu je 5. srpnja 2010. održan sastanak Međudržavnog diplomatskog povjerenstva koji je vodio Davor Božinović, jedan od najbližih suradnika Jadranke Kosor. Prema zapisniku, delegacije su se složile oko dva pitanja: sporazum Tuđman-Izetbegović ocijenjen je kao “vjerodostojan i važan”, a zaključeno je kako Hrvatska i BiH trebaju nastaviti raditi kako bi se dotični dokument konačno ratificirao.