Povjesničari su zabilježili kako je engleski kralj Edvard VIII. s budućom suprugom Wallis Simpson u kolovozu 1936. posjetio Šibenik, Trogir, Rab, Korčulu, Dubrovnik i Kotor, ali se baš nikada nigdje ne spominje i podatak da su sa svojom jahtom uplovili i u Ston gdje proveli nekoliko sati u šetnji i na bogatom ručku te su se kolima s volovskom zapregom odvezli i do Maloga Stona. Da je doista bilo tako Jutarnjem listu tvrdi jedini živi svjedok tog događaja, danas 90-godišnji Hrvoje Matić, rođeni Stonjanin koji od 1957. godine živi u Zagrebu gdje je već 38 godina predsjednik Društva Dubrovčana i prijatelja dubrovačke starine. Iako je za svoje godine iznimno vitalan, a i pamćenje ga jako dobro služi, gospodin Matić nipošto ne bi htio da ode na drugi svijet, a da događaj koji je proživio kao 10-godišnji dječak, ostane neispričan.
Bijeli jedrenjak
A sve se, tvrdi zbilo jednog vrućeg ljetnog dana, potkraj krstarenja engleskog kraljevskog para jadranskom obalom koje je počelo 9. kolovoza u Šibeniku, a završilo 19. kolovoza u Kotoru.
Hrvoje Matić priča kako je s njim u razred išao Ivan Hakštok s kojim se toga ljeta svakodnevno družio. Na stonskoj pjaci njih su se dvojica našli oko 9 sati i odlučili prvo prije kupanja pojesti koju smokvu u vrtu iz kaštela. Kada su se popeli na drvo, kroz krošnju su, kaže, ugledali jedan lijepi bijeli brod kako uplovljava.
Gošćenje u Bači
“Brzo smo skočili sa smokve i potrčali stotinjak metara do rive koja je bila prazna. Kako smo došli, brod je počeo pristajati. Ja sam stao kod prove, a Ivan kod krme. Mornar nam je dobacio uže. S broda je sišao čovjek koji nas je na hrvatskom pitao jesmo li iz Stona. Imao je na glavi egipatski klobuk od pruća, košulju kratkih rukava boje pijeska, kratke hlače i bijele čarape. Do njega je stajala gospođa s bijelim šeširom, u bijeloj košulji kratkih rukava i bijeloj suknji malo iznad koljena. Iza njih su bila još dva muškarca. Taj čovjek, koji je jedini među njima govorio hrvatski, pita nas je li Ston daleko. Rekli smo mu da je udaljen 6-7 minuta šetnje. Ponudili smo im da im pokažemo put na što su pristali. Nismo znali tko su. Čuli smo da među sobom pričaju engleski koji nismo razumjeli. Bilo ih je petoro ili šestoro i i među njima je bila samo jedna žena za koju smo poslije saznali da je Wallis Simpson. Kada smo došli do Stona njihov vodič je primijetio smokve, a ja sam ga pitao žele li probati koju. Nabrali smo oko kilogram smokava i predali mu punu maramu. Sjeli su na klupu i jeli, a onda nas je čovjek pitao ima li u Stonu neko mjesto gdje se može ručati”, otkriva Matić i dodaje kako su tada u Stonu postojale tri gostionice od kojih je samo jedna nudila hranu. Zvala se Bača, po prezimenu njenog vlasnika.
Željeli su anonimnost
“Kada smo ih doveli, iz gostionice su zašli gazda, kuhar i mesar. Upoznali su se. Gazda ih je počastio rakijom. A čovjek koji je pričao hrvatski mu govori da nikome ne kaže tko su oni jer že le anonimnost. Mi još nismo znali da je čovjek koji je poželio za ručak pojesti neki domaći specijalitet bio kralj Edvard VIII. Gazda im nudi ponikovski pršut, ovčji sir iz ulja, slani kozji sir, kamenice i prstace. Dogovaraju se da će doći kasnije i probati od svega po malo. A onda se prevoditelj obraća nama i pita nas koliko ima do Maloga Stona. Cestom dugačkom 1200 metara tada su vozila kola za prijevoz soli koja su vukli volovi. Ugledao sam Niku Bandura zvanog Činčo kako stiže praznim kolima da bi u Stonu nakrcao sol. Pozivam ga da dođe, a čovjek iz kraljeve pratnje ga zamoli da ih odveze do Maloga Stona i da će mu platiti. Kola su bila sva od soli. Niko je uzeo metlu i pomeo kola pa donio dvije deke na koje su posjedali i pozvali nas dvojicu dječaka da pođem s njima. Ja sjedio do Edvarda, a moj prijatelj do gospođe. Čuo sam da ga zovu imenom, ali mi nije ni na kraj pameti bilo da je to engleski kralj”, govori Matić i nastavlja da su se za 25 minuta dovezli do Maloga Stona, provezli se kroz ulicu, prošetali rivom i vratili kolima nazad u Ston. Englezi su potom dječake pozvali i da im se pridruže na ručku.
“Tako smo se mi s njima najeli sira, pršuta, prstaca. Dva sata smo sjedili. Pitali su nas koliko je star Ston i kada su sagrađene zidine. Odgovarali smo koliko smo znali. Puno su pričali, smijali se, nazdravljali... Sjećam se da me na izlasku gospođa Simpson podragala, mene bosonog mulca. Na kraju smo im i odvezali brod. Bilo je oko 13 sati kada su isplovili”, prisjeća se Matić koji pamti da je kralj - koji se nekoliko mjeseci kasnije, u prosincu 1936., odrekao prijestolja kako bi se mogao oženiti za Amerikanku Wallis Simpson - bio jako dobro raspoložen te da je bio odjeven kao za safari, u košulju kratkih rukava, hlače boje pijeska i veliki šešir koji ga je štitio od sunca. Idućeg se dana Stonom, koji je tada imao 550 stanovnika, pročulo da je kod Bače na ručku bio engleski kralj. Vlasnik gostionice ipak nije uspio prešutjeti koga je ugostio.
Prijava veleposlanstvu
“Drugi dan su me mnogi pitali zašto im nisam rekao da je u gradu bio kralj da ga i oni dođu vidjeti. Do danas su svi svjedoci tog događaja osim mene umrli, i konobari koji su ga služili kao i moj prijatelj Ivan”, govori Matić koji svako ljeto sa suprugom Anom, svojom vršnjakinjom i kćerkom Dijanom, provodi u svojoj obiteljskoj kući u Stonu. Tada su oni i Ana najstariji u cijelom gradu. Svoju priču s kraljem htio je prije dvije godine prvi put ispričati i to nekome iz veleposlanstva Velike Britanije. Nazvao ih je i kazao o čemu je riječ, ali mu se nikada više nisu javili. “Mislili su valjda da sam neki luđak. Kada kažeš da imaš 90 godina nitko te očito ne shvaća ozbiljno”, zaključuje Matić.
‘Još radim, posao me drži pametnim’
Hrvoje Matić rodio se u Stonu 1926. Kako je bio iz siromašne obitelji s osmero djece, u srednju školu su ga poslali u Borovo u Slavoniju. Sa suprugom Anom oženio se 1952. i preselili u Dubrovnik. Pet godina kasnije upisao je studij pjevanja u Zagrebu i tu je ostao živjeti. Ubrzo je dobio posao u zboru RTV Zagreb. Istodobno je bio i član ansambla Dalmacija s kojim je imao priliku nastupati po cijelom svijetu.
“Posao u Društvu Dubrovčana me drži pametnim, da mi mozak radi jer imamo puno posla oko izdavanja knjiga i organizacije brojnih izleta, koncerata, predavanja... Jako sam vezan u svoj rodni kraj. Moje generacije više nema. Kada odem na Stradun, stanem na kantun pa čekam hoće li tko naići, ali znam da neće jer su svi pošli na drugi svijet”, kaže Matić.