Jedna od najvažnijih osoba novije hrvatske povijesti. Moćna žena koju nitko nije volio.

ZAGREB - Jutros je u 86. godini života umrla Milka Planinc, jedna od najznačajnijih i vjerojatno najosporavanijih ličnosti suvremene hrvatske povijesti. Otišla je još jedna ličnost iz kontigenta "komunističke prošlosti Hrvatske", naše kolektivne "loše savjesti" i prošlosti oko koje ćemo se stalno sporiti.

Milka Planinc obilježila je novije vrijeme hrvatske povijesti, upravo onoliko kontroverzno koliko nam treba da sve grijehe svalimo na jednu osobu, ali u ovom slučaju osobe koja je i sama dala povoda za to. Imala je buran politički život, bila je druga hrvatska "željezna lady". Došla je na čelo Hrvatske nakon pada "ruže hrvatskog proljeća", omiljene Savke Dabčević-Kučar, što ju je obilježilo i kadšto nepravedno žigosalo. Nosila je taj teret na svojim plećima.

- Znam da nisam bila omiljena, ali nisam bila ni pokvarena, ni staljinist, ni puno od onoga što su mi pripisivali bez mogućnosti da me se sasluša do kraja - znala je reći sa sjetom u glasu, svjesna da će uvijek nositi biljeg "onih koji su došli nakon 1971." i koji će biti s onu stranu Panteona. Bila je često "velika meta" za sve ono što je bilo kontroverzno u vrijeme komunističke vladavine u Hrvatskoj.

Rodila se u obitelji Nikole Malade i Stane Kašić u Drnišu 1924., a već nakon par godina sele se u Split gdje je pohađala školu i vrlo brzo se uključila u rad, kako se to tada govorilo, "napredne omladine", pa je imala problema s tadašnjim vlastima nepopularne Kraljevine Jugoslavije. U isto vrijeme istim je stopama krenula i njena kasnija "suparnica" Savka Dabčević-Kučar, a njihovi životi i angažman stalno su se preplitali. Zajedno su sudjelovale u akciji protesta protiv potalijančivanja Hrvata u Dalmaciji, koju je Ante Pavelić velikodušno ustupio 1941. godine fašističkoj Italiji.

- Moj put nije mogao ni biti drugačiji - kaže za svoje opredjeljenje pristupanju partizanskom pokretu. Ratovala je u poznatoj XI. Dalmatinskoj brigadi, koja je oslobađala Rijeku i Trst, a ona je svoj ratni put završila negdje oko slovenskog Dravograda. Zato će je poznati ideolog SAO Krajine i nekadašnji partizan Simo Dubajić optužiti da je imala udjela u blajburškoj tragediji.

- Ta je optužnica izazvana čistim političkim razlozima. To je politička spekulacija. Moje ime "zvuči". Poznato je. Naime, godinama sam bila na mnogim odgovornim partijskim i državnim dužnostima u Hrvatskoj i Jugoslaviji te je vrlo privlačno mene optužiti i povlačiti oko stvari s kojima stvarno nemam baš nikakve veze. Osobno se zalažem za to da se stvari istraže te sudski i znanstveno obrade - govorila je u svoju obranu.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata polako, ali sigurno uspinjala se po ljestvici. No, u nedoba je dobila pravu priliku - u vremenima međupartijskog sukoba sedamdesetih godina, kad je probuđena Hrvatska bila ušutkana i vraćena natrag odlukama Tita, prihvatila je nepopularnu ulogu partijske šefice u Hrvatskoj.

Bila je tada sigurno najnepopularnija osoba u Hrvatskoj, odgovorna uz ostale i za represije koje su uslijedile.

No, Milka Planinc neka je vrsta hrvatskog generala Jaruzelskog ili nesretnog češkog predsjednika Emila Hache, osoba koje su prihvatile «nemoralne političke ponude», ali, uz predložak da bi bez njih bile gore, odnosno da su solucije koje su se nudile mogle biti tragičnije. No, to je na sudu povijesti i njihov križ koji nose. Teško da će Milka Planinc dobiti ulicu u rodnom gradu ili Zagrebu u kojem je provela cijeli svoj život, kao što će teško doživjeti punu rehabilitaciju, ali barem da joj se na teret ne stavljaju djela nekih drugih ili pak ne preuveličavaju neke «nezasluge». Za njom se neće stavljati zastave na pola koplja, što se radilo za neke koji nisu to zaslužili, no koji su imali bolji PR.

Kasnije će se i sama naći na udaru «partijskih drugova» ali će uspjeti isplivati jer se, prema legendi, za nju zauzeo sam J. B Tito.

Nije bježala od najgorih zadataka. Kada se 1982. godine Jugoslavija stropoštala u gospodarski i politički ambis, prihvatila se uloge predsjednice Vlade te je uvela program ekonomske stabilizacije, koji će mnogi povezivati i pamtiti s nestašicama kave i deterdženta, redukcijama struje i famozne vožnje «par-nepar» radi uštede goriva. No, ostvarila je pretpostavke koje će kasnije baštiniti Ante Marković.

Ostat će zapamćena kao jedina žena na čelu jedne komunističke države i osoba kojoj su zapale takve dužnosti da će zauvijek biti nepopularnim simbolom prošlosti, ali i netko koga je trebalo saslušati.