Kada god se HDZ nađe u neugodnoj situaciji ili ga uhvate (a to je već postala konstanta) s rukama u pekmezu, esemesu ili escortu, oni iz očuvanih jelovih ormara propalog Oriolika izvlače neke bajate slučajeve i prežvakane afere, koje bi trebale skrenuti pažnju s tih njihovih nepodopština. Tako je nedavno HDZ-ov potpredsjednik Sabora izvan lovostaja Milijan Vaso Brkić ponovno rekao kako je SDP razoružao Hrvatsku 1990. godine, imajući u vidu da je JNA, u toku svibnja i lipnja te prijelomne godine, uglavnom ispraznila ili pokušala isprazniti skladišta oružja hrvatske i slovenske Teritorijalne obrane (a istodobno nije dirala skladišta TO-a u Srbiji i Crnoj Gori).
Dakle, je li ocjena o tome da je tadašnji SKH-SDP razoružao Hrvatsku, u ključnom trenutku kada je rat rudio na obzorju, paušalna, propagandistička ili tu ima nešto? No pogledajmo kontekst u kojem se to sve zbivalo. Početkom 1990. godine prekinut je (i nikad nastavljen) 14. kongres SKJ (slovenski, pa potom i hrvatski delegati su ga napustili) zapravo je označio početak raspada SFRJ. Povratka više nije bilo. Planovi vojnog vrha (u suradnji s raspadajućim SSSR-om) o puču su se izjalovili.
Slovenija, a potom i Hrvatska idu na višestranačke izbore. Krajem travnja, nakon više od 40 godina, u Hrvatskoj su višestranački izbori, a pobjedu odnosi HDZ koju vodi bivši general JNA i disident Franjo Tuđman. Između dva kruga (drugi je bio 7. 5.) posljednji put su svirane sirene u čast doživotnog predsjednika SFRJ J. B. Tita, a u Zagrebu je održana Pjesma Eurovizije. Na Maksimiru zbog sukoba navijača ne odigrava se utakmica Dinamo - C. Zvezda, u Beogradu Borisav Jović, tada desna ruka Slobodana Miloševića, postaje Predsjednik predsjedništva, premijer Ante Marković najavljuje osnivanje svoje stranke.
Azem Vllasi oslobođen optužbi, a Lojze Peterle postaje prvi nekomunistički premijer u Sloveniji od 1945 godine. Vojni vrh JNA, već je prelomio i odlučio podržati Miloševića. Već u travnju, pred izbore, u tisku se pojavljuje nekoliko članaka (piše ih Miroslav Lazanski, produžena ruka Generalštaba u medijima) o tome da SKH želi od TO stvoriti “republičku vojsku” te je izuzeti od JNA i staviti pod “republički kontrolu”. Vrh JNA želi preduhitriti stvari te između dva kruga izbora, kad je već bilo jasno da je SKH silazi s pozornice (Tuđman i Račan već su dogovorili mirni prijelaz vlasti), a HDZ još nije preuzeo kormilo, donosi odluku o tome da isprazni skladišta TO.
Podsjetimo da je SFRJ TO brojao do tri milijuna ljudi uz pripadajuće, uglavnom pješačko i protutenkovsko naoružanje (zolje, ose). TO nije imala u svojem posjedu borbena vozila, tenkove ili zrakoplovstvo. Iako još formalno na vlasti, SKH nije imao mogućnost spriječiti JNA u svojoj nakani. Hrvatska je tada imala “vlast” nad skladištima oružja republičkog SUP-a (Sekretarijat unutarnjih poslova), a upravo je to oružje i bila jezgra iz koje su se naoružale prve hrvatske postrojbe. JNA je imala ingerencije nad skladištima TO, ali nije mogla razoružati skladišta RSUP-a, niti je to mogao učiniti Savezni SUP, jer su tu republike imale neprikosnovenu samostalnost. Krajem 90-ih, dok je HDZ bio na vlasti, čak je bilo osnovano i saborsko povjerenstvo koje je trebalo utvrdilo odgovornost tadašnjeg SKH-SDP-a za razoružavanje, ali je ono donijelo pravorijek da tadašnja vlast ne snosi nikakvu odgovornost za odvezeno oružje hrvatske Teritorijalne obrane.