Dva su ključna faktora koja će u sljedeće dvije do tri godine predodrediti dugoročnu sudbinu Hrvatske. Prvi je način na koji ćemo izaći iz izvanrednog stanja uzrokovanog pandemijom covida-19, a drugi je uspješnost u povlačenju zajmova i grantova iz europskog fonda za oporavak. Počnimo od ovog drugog da bismo se opet vratili na prvo tj. na pitanje svih pitanja - kako se riješiti strašnog utjecaja virusa SARS-CoV-2 na svakodnevni život.
Neizvjesnost moramo smanjiti jer uz nju nema normalizacije, a neizvjesnost samo djelomično proizvodi nepredvidljivost virusa. Utjecaj iracionalnog straha podjednako pridonosi percepciji neizvjesnosti (nesigurnosti) kao i virus.
Prema analizi Europske središnje banke (ECB), Hrvatska je najbolje pozicionirana zemlja ako se gleda neto financijski učinak sredstava koje će u obliku zajmova i grantova primiti europske zemlje iz fonda za oporavak teškog 750 milijardi eura, od čega su 390 milijardi grantovi. Procjena je kako će neto primici Hrvatske biti osjetno viši od 10 posto proračuna iz 2019. godine, koji je uzet kao baza usporedbe.
Znatno ćemo bolje proći čak i od Bugarske i Češke, koje su prema postavljenim pravilima također zemlje iz kategorije superdobitnica. I nitko drugi u EU neće imati tako snažan pozitivan učinak u odnosu na visinu BDP-a kao Hrvatska. Portugal, Rumunjska i Španjolska su otprilike na pola tog učinka, a velike neto gubitke imat će Švedska, Nizozemska, Njemačka i Danska, koja će izgubiti 2 posto BDP-a kako bi financirala druge.
Tri su leće kroz koje trebamo promatrati to što je je Hrvatska kategorizirana kao superdobitnica u europskom planu financiranja oporavka. Prva vizura otkriva nam kako istodobno takvu poziciju moramo cijeniti kao veliki uspjeh vlade premijera Plenkovića, ali isto tako moramo biti svjesni da je rang-lista “superdobitnica” istodobno i ljestvica najuspješnijih zemalja kojima je pomoć najpotrebnija ne bi li zaustavile komparativno zaostajanje u brzini rasta.
Druga vizura otkriva nam kako ni grantovi ni zajmovi koje možemo dobiti iz fonda za oporavak neće značiti ništa ako ne budemo dovoljno dobri u pripremi projekata koji će pravdati povlačenje novca te nam se može dogoditi da se od superdobitnika na papiru pretvorimo u supergubitnike u praksi. Ovakvu financijsku šansu da zaustavimo zaostajanje za drugim usporedivim zemljama još nismo imali, ali još je možemo prokockati. Kroz treću leću trebamo pak vidjeti europske grantove i zajmove kao priliku za ulaganja u reforme te projekte s visokim stopama povrata na uloženo, a ne u političke zablude kao što bi mogle biti pruge bez prometa.
Ako dobro shvatimo kompleksnost koju sa sobom donosi darovanih 10 posto BDP-a, opet ostaje pitanje što ćemo napraviti ako ne nastavimo upravljati pandemijom uspješno kao do sada. Planet je prepun dokaza kako je lako počiniti ogromnu pogrešku u donošenju epidemioloških politika, ali ju je kasnije, jer ona multiplicira cijeli niz problema u više društvenih sustava, jako teško, gotovo nemoguće ispraviti.
Hrvatska do sada nije učinila nijednu ozbiljnu epidemiološku pogrešku. Kad smo bili nesigurni, zatvorili smo se. Kad smo naučili više, promišljeno smo se otvorili te ekonomski prodisali. Kad je broj slučajeva krajem ljeta opet počeo rasti, nismo paničarili i podlegli histeriji “slučajomanije” koja trese cijeli niz europskih zemalja, iako su stvarni brojevi zaraženih puno viši, te bi bilo logično zaključiti da je opasnost manja. Ne bismo li trebali imati više samopouzdanja ako vidimo da Hrvatsku i veći dio EU trese pandemija slučajeva bez pandemije smrti?
Procjena Krunoslava Capaka govori kako je u Hrvatskoj trenutačno 25 do 30 puta više zaraženih nego što to pokazuje službena statistika. A ako je više od 400.000 građana Hrvatske SARS-CoV-2 već inficirao, to znači da uz nisku stopu smrtnosti (IFR) od 0,1 do 0,05 posto relativno sigurni kročimo u zonu relativno visoke okuženosti populacije koja će značajno usporiti brzinu širenja zaraze. Otvorili smo škole i ništa se strašno nije dogodilo, pa ni u Istri gdje su prestali nositi maske. Ipak, jamstvo sigurnosti ne postoji.
Ne možemo znati hoće li velik broj slučajeva s dolaskom hladnih dana donijeti i velik broj smrti, ali ne moramo vjerovati kako je sigurno da će hladnoća jako podići smrtnost. Iako je očigledno da je normalizacija života jedini suvisli put bez obzira na to hoćemo li morati organizirati suživot s virusom ili ćemo ga pobijediti imunitetom krda, boljim terapijama ili cjepivom, zastrašivači i dalje jako spuštaju toleranciju prema rizicima na nultu razinu.
Ako netko, primjerice, govori da je smrtnost (IFR) od Covida-19 desetak puta viša nego ona od gripe, on za to, zapravo, nema znanstvene dokaze jer su statistike gripe i covida teško usporedive, ali je spreman one koji su protiv takvog iracionalnog paničarenja nazvati zlim ravnozemljašima. Takva agresija paranoika sve manje je prihvatljiva.
Pri ovome, naravno, jako treba voditi računa o tome kako svi oni koji kažu da sigurno znaju kako će dalje ići pandemija te su stoga uvjereni da je njihovo mišljenje o ispravnoj epidemiološkoj politici ono najbolje nisu baš mudri ljudi. Ako te netko može nasamariti, onda je to covid. U pola godine iskustva s virusom, podaci koje smo pratili jako su nas iznenađivali. Baš kao i znanstvena otkrića. Još, recimo, ne možemo objasniti zašto su u pojedinim sredinama izrazito velike razlike u smrtnosti.
Zašto je u New Yorku bio pomor sa 1706 smrti na milijun stanovnika dok su u Pakistanu uz više od 300 tisuća slučajeva zasad na 29 smrti na milijun stanovnika? Kako nam se dogodilo da nakon saznanja o tome kako se virus širi kapljično počnemo vjerovati u nošenje maski kao najbolje rješenje, a onda vidimo da su sredine u kojima su se maske morale nositi na otvorenom epidemiološki prošle grozomorno loše? Pogledajte samo grafikone koji prikazuju eksploziju broja slučajeva u Madridu nakon što su uveli obvezu nošenja maski na otvorenom.
Kad je ova pandemija u pitanju, nitko, pa ni zastrašivači, nema kristalnu kuglu u kojoj jasno vidi epidemiološku sliku budućnosti, ali svi ipak jako možemo utjecati na to da se ta budućnost pogorša ili poboljša. Ako nemamo dokaza da nam prijeti pomor, zašto je potrebno tvrditi da smo u strašnoj opasnosti, osim ako iza takve namjere ne stoji neka vrlo neobična agenda?
Ako gledamo da se su neke sredine (“prokleta” Švedska, gdje su “ubijali starce”) došle do vrlo malog dnevnog broja smrti uz relativno nisku okuženost u odnosu na onu za koju su nam govorili da je potrebna za optimističan rasplet, zašto tu činjenicu ne smijemo akceptirati kao - činjenicu? Jednako tako, možemo li znati sa stopostotnom sigurnošću čekaju li Švedsku reinfekcije?
Uostalom, uopće nije bitno jesu li Šveđani bili u pravu, jesu li imali sreću ili peh s domovima za skrb. Što bi tek bilo da im broj slučajeva nije usporio prije nego što su serološki testovi na antitijela ukazali na okuženost od samo 15-ak posto te da je sve otišlo prema 80 posto? Treba biti pošten pa reći da, objektivno, ni Švedi, kao ni mi, o covidu nisu imali pojma, baš kao ni Kinezi ili Talijani. A usto treba osvijestiti da ni danas nismo potpuno prosvijetljeni kad je u pitanju covid-19. Evo zaključnog primjera.
Najrealnije je donositi epidemiološke politike temeljem procjene opasnosti. Opasnost se najbolje može procijeniti razinom smrtnosti (IFR, a ne CFR). Najboljim se alatom za procjenu smrtnosti smatralo serološko istraživanje koje utvrđuje postojanje antitijela (IgG i IgM). Na osnovu takvog istraživanja radile su se procjene okuženosti populacije, kako bi se izračunala smrtnost i procijenila udaljenost do imuniteta krda.
Međutim, ti testovi pokazali su signifikantnu razinu nepouzdanosti kod utvrđivanja prisutnosti antitijela kao dokaza da ste se nedavno zarazili (IgM) ili da ste prije bili inficirani (IgG), a kod PCR testova utvrđena je preosjetljivost. Priča o testiranju vrlo je složena. Još nema općeprihvaćene znanstvene istine. Tek kad se u svijetu počnu raditi procjene koliko se ljudi othrvalo oboljenju zahvaljujući T-stanicama, možda ćemo biti pametniji kad je u pitanju realna smrtnost, no intuitivno možemo zaključiti da je ona, zapravo, osjetno niža nego što su nam govorili testovi na antitijela.
Imamo dva izbora: možemo drhtati i bojati se katastrofičnog scenarija iz Manausa, gdje su do visoke okuženosti došli uz ogroman broj mrtvih, ali, jednako tako, ako u Hrvatskoj imamo nisku smrtnost, možemo pažljivo proučiti što, recimo, za nas znači metodološki impresivna studija iz Tokija koja je otkrila da se do jako visoke okuženosti može bez prevelikog broja žrtava.
Japanci su pratili 615 volontera iz iste velike kompanije, ali u različitim dijelovima Tokija. Dva su ih puta testirali.
Seroprevalencija je tijekom ljeta među njima narasla sa 5,8 do ekstremno visokih 46,8 posto, a da nitko nije umro. Posebno obratite pozornost na to da je čak 81,1 posto pozitivnih na prvom testiranju u samo mjesec dana na drugom testiranju postalo negativno na IgM. Pri ovome još samo treba podsjetiti na istraživanje Karolinska instituta koje je otkrilo da se dvije trećine asimptomatičnih othrvalo zahvaljujući T-stanicama. Što to govori o smrtnosti?
I samo još jedno pitanje za kraj: jesi li bolji čovjek ako najavljuješ Manaus u Hrvatskoj ili se nadaš scenariju iz Tokija?