13 AFERA KOJE TRESU HRVATSKU

Jesmo li najjači na svijetu u korupciji

Hrvatska je u šoku. Policija i tužiteljstvo ipak rade svoj posao!
 Goran Mehkek/Cropix

Odgovor na pitanje u naslovu ne može, naravno, biti pozitivan: dugogodišnje tradicije talijanskih velikih političkih stranaka, koje su se raspale i zato što su bile izravno povezane s mafijom, govore da nismo posve strašni čak ni u usporedbi sa Zapadom.

Sve statistike, kao i bezbrojni uvidi s lica mjesta, svjedoče kako se, pak, ni jedna europska zemlja, po razini korupcije, ne može uspoređivati s brojnim latinoameričkim državama (rat protiv krijumčara droge u Meksiku, koji imaju veze i u najvišim mjestima državnog aparata, košta desetke tisuća života). O korupciji u Africi, nažalost, ne treba ni govoriti.

Naposljetku, Hrvatska je, kada raspravljamo o korupciji, sasvim sigurno barem nešto pravnija država od Rusije, gdje mirno živi jedan od najtraženijih zločinaca s FBI-evih tjeralica, stanoviti Semijon Mogiljević (kojem je, doduše, Tuđmanova vlast izdala dvije hrvatske putovnice), pa Bugarske, gdje su novinari Financial Timesa razotkrili kako je sam bivši predsjednik te države tražio mito za koncesiju na duty free shopove, od Crne Gore, koju se već godinama u međunarodnom diplomatskom i novinarskom slangu naziva Marlboro State; Hrvatska je, naposljetku, vjerojatno manje korumpirana i od Srbije i od Bosne i Hercegovine.

Usprkos, dakle, svim ovim činjenicama, koje pokazuju da Hrvatska nipošto nije najkorumpiranija država na svijetu, vodopad afera koje zasipaju hrvatsku javnost stvara opravdani osjećaj frustracija, čuđenja i bijesa.

U posljednje dvije godine, a osobito unatrag desetak mjeseci, otkako je Ivo Sanader napustio političku scenu, Hrvati su suočeni s optužbama (katkad i s dokazima) za korupciju na svim društvenim razinama: od onih financijskih benignih, ali duboko zaraznih, poput slučaja Indeks, preko onih u srednjoj i višoj razini državne uprave, poput slučaja Maestro, do onih na najvišem nivou nacionalne politike, poput uhićenja bivšeg potpredsjednika Vlade Damira Polančeca, ili suđenja bivšem ministru obrane i policije, Berislavu Rončeviću.

Šok od hrvatskog korupcijskog striptiza, koji iz dana u dan prerasta u nacionalnu traumu, zapravo je posljedica dugogodišnjeg prikrivanja stvarnih činjenica.

Korupcija je bila karakteristična, katkad u istim oblicima kao danas, i za socijalizam, da bi u prvih desetak godina Tuđmanove vlasti prerasla u paralelni sustav upravljanja državom i društvom: korupcija je, zapravo, postala društveno prihvatljivo ponašanje, jer su se velike političke i ekonomske odluke redovito donosile izvaninstitucionalno, često i protuzakonito. Još je 1997. godine, u jednoj svojoj analizi, američka agencija Kroll (blisko povezana s CIA-om) konstatirala kako je hrvatska vlada korumpirana i povezana s organiziranim kriminalom.

No, gotovo ništa od toga nije se procesuiralo, a ponešto se tek napola razotkrivalo.

Niti prva i zasad jedina posthadezevoska vlada, koja je upravljala zemljom od 2000. do 2003. godine, nije učinila ništa osobito u borbi protiv korupcije. Pod pritiskom Europske Unije aktualna se vladajuća garnitura morala početi ozbiljnije baviti korupcijom, no očito je da su tek padom Ive Sanadera uklonjene određene prepreke za policijske protukoruptivne akcije. I tako smo sada zgroženi razotkrivanjem svega onoga za što smo ionako znali ili osjećali da postoji.

Hrvatska je, zapravo, zapanjena nad činjenicom što policija i tužiteljstvo napokon obavljaju svoj posao i što danas većina ljudi (ne svi), bez obzira na svoje funkcije, više nisu nedodirljivi.

Donedavno jest bilo mnogo nedodirljivih, a policija nije smjela raditi svoj posao.

Prilog o korupciji, što ga Jutarnji list danas objavljuje, pokušaj je da se rezimira dosadašnji tijek protukorupcijske kampanje, da se još jednom opišu sve najvažnije afere koje su u zadnje vrijeme potresale Hrvatsku, ali i da se postavi pitanje jesu li svi ti skandali dovoljno čvrsto utemeljeni.

Moramo se još jednom zapitati što će se dogoditi ako prominentniji korupcijski slučajevi završe bez sudskog epiloga, ili s oslobođajućim presudama? Hoće li to značiti debakl policijskog i pravosudnog sustava? Hoće li to, nadalje, označiti i potpuni prestanak povjerenja građana u državne institucije?

S druge strane, ako se najvažnije korupcijske afere okončaju zatvorskim kaznama, kako će se to manifestirati na naše doživljavanje hrvatskog društva? Imamo li snage suočiti se s činjenicom da smo živjeli (i da, vjerojatno, velikim dijelom i dalje živimo) u najdublje zagađenoj zoni? To što smo, realno, manje maligni od Nigerije, Meksika ili Srbije ne bi nikoga trebalo činiti mirnim.

Protukorupcijska kampanja, kako god završila, ostat će zapamćena kao jedan od najvažnijih procesa u suvremenom hrvatskom društvu, s izrazito dubokim i dalekosežnim posljedicama.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. veljača 2024 23:49