JURICA PAVIČIĆ

Još 90-ih neki su svećenici upozoravali da će se ovakav vjeronauk pretvoriti u ‘novi marksizam‘

Nevjerojatno je da Katolička crkva u Hrvatskoj nije naučila lekciju koja joj je stršala ispred nosa
 Saša Burić/Cropix
Objavljeno: 26. rujan 2020. 22:17

Temelji onog što Hrvatska danas poznaje kao školski vjeronauk nastali su davne zime 1997. kad su Hrvatska i Sveta Stolica ispregovarali paket dokumenata koje danas obično zovemo “Vatikanski ugovori”.

Bilo je to vrijeme poratne euforije. HDZ je netom izborenu ratnu pobjedu iskoristio za premoćnu izbornu pobjedu, a katolička je crkva uživala u onoj ulozi u kojoj se našla prvi put nakon 19. stoljeća. Fratri su blagoslivljali punionice Coca-Cole, školske su godine počinjale Zazivom Duha Svetoga. Crkva i HDZ uživali su u medenom mjesecu svog novog braka, a kao i svaki mladi par, i ovi su mladenci imali bajne planove za budućnost. Pa su te planove stavili na papir.

Svašta je u tim “Vatikanskim ugovorima” stajalo: od financijskih obveza države spram crkve, preko zaštite crkvene baštine, pa do uspostave vojnog ordinarijata. No, od svih zasada koje su iz tih ugovora izišle, jedna se pretvorila u najdugotrajniji politički i operativni problem: a to je školski vjeronauk. Upravo je tim ugovorima - potpisanim u siječnju ‘97. - uspostavljen onakav vjeronauk kakav u Hrvatskoj postoji danas, 23 godine poslije.

Dakle, vjeronauk koji se odvija u školskoj zgradi. Koji nije obvezan, ali - bar u osnovnoj školi - nema alternativni predmet. Koji postaje obvezan kad ga se jednom upiše, računa se u prosjek ocjena i iz njega se teško ispisati. Kojeg predaju nastavnici koje ne bira školski odbor nego biskupija. Ipak, ti nastavnici mogu predavati i druge predmete, a s vremenom se pokazalo da unatoč svom asimetričnom statusu i netipičnom izboru neobično često postaju i ravnatelji.

Tako postavljeni školski vjeronauk bio je čedo jedne ere koja, onakva kakva je bila, ipak više ne postoji. Tih 90-ih crkve su još uvijek bile pune. Ideološku hegemoniju Katoličke crkve malo je tko propitivao. Katolicizam je još uvijek bio tradicijska stvar, “narodni običaj”. Neovisno jesu bili lijevi ili desni, nevjernici ili praktični katolici, milijuni Hrvata u RH odlazili su u crkvu na velike blagdane, prakticirali katoličke kućne rituale od kolača do šterika, a masovno se podrazumijevalo da bi “dite” ipak trebalo “imat sakramente”.

Doda li se još uvriježeni pučki politički oportunizam, ne treba se čuditi da je odaziv na školski vjeronauk bio masovan. Nitko nije htio biti trinaesto prase, svatko je imao neku babu ili tetu kojoj nisi smio izaći na oči ako dijete ne bude pričešćeno, nikom tko je pamtio ratne godine nije bilo milo da se pomisli da je (boženamprosti) pravoslavac, pa da završi na deponiju ili u grabi. Vatikanski su ugovori nastali u doba kad je postojalo jasno preklapanje dvaju katolicizama - onog etnografskog, i onog državno-ideološkog.

Od tada su prošle 23 godine. U te 23 godine, samo se jedna stvar nije promijenila: a to je školski vjeronauk. On je i dalje postavljen kao ‘97. Na isti se način biraju vjeroučitelji, na isti način plaćaju, ista je organizacija vjeronauka, isto mjesto u rasporedu i jednako simulirana njegova izbornost. Sve je s vjeronaukom isto, no oko njega se sve promijenilo.

Za početak, promijenio se odnos Hrvata prema religiji i crkvi. Još 90-ih, taj je odnos bio odnos masovnog identitetskog pripadanja, ali ne odviše militantan, neobvezujući i tradicijski.

To je tih famoznih “80%” s kojima nerijetko maše klerikalna politika. U posljednjih 15-ak godina, međutim, sama se crkva potrudila da nemilitantne i neobvezujuće otjera od sebe. Kao institucija ogrezla je u grdni nacionalizam, pretvorila se u glavnog advokata ustaštva, raspirila cijeli niz identitetskih ratova, naudila nizu ranjivih i krhkih društvenih skupina, otpočela sijaset legislativnih križarskih ratova od referenduma o braku do Istanbula i zakona o obitelji.

Rezultat te zapjenjene i ohole politike danas precizno mjere sociolozi. Hrvati prosječno sve manje idu u crkvu, sve manje podržavaju crkvene stavove, a oni građani koji su ostali vjernici u prosjeku su sve ekstremniji. U društvu je nastao čitav jedan nevidljivi korpus dojučerašnjih tradicijskih kršćana kojima je ovakva ustaška, seksom opsjednuta i antimodernistička crkva “too much”.

Istodobno, tijekom posljednjih dvadesetak godina počele su se očitovati proporcije “hoda kroz institucije” kojem je konačni cilj bio klerikalizacija čitavog obrazovnog sustava. Na jednoj strani, crkvi je bilo jako stalo da ima utjecaj na programe, dakle - kurikulum. S druge, bilo joj je stalo da ima utjecaj na školsko osoblje.

Važan dio te eksproprijacije sekularnih škola se, doduše, nije dogodio, i to zato što zagrebački Filozofski fakultet nije ušao u aranžman s katoličkim učilištima koji bi kao rezultat imao da bi biskupi na dugi rok de facto imenovali profesore filozofije, sociologije i hrvatskog. Taj je “neposluh”, međutim, FF platio, plaća ga danas prinudnom okupatorskom upravom, a plaćaju ga i njihovi bivši alumni. Jer, kad pred školski odbor u Slavoniji ili Dalmaciji pristignu prijave nastavnika koji je završio zagrebački FF, i onog koji je završio Hrvatske studije ili KBF, možete pretpostaviti koga će školski odbor zaposliti.

Treća i najvažnija stvar koja se - međutim - dogodila u ovih 23 godine jest ta da se školski vjeronauk pokazao toksičnim po samu vjeru. Još 90-ih ozbiljni su liberalniji svećenici upozoravali da će se ovakav vjeronauk pretvoriti u “novi marksizam”, a to je točno ono što se i dogodilo. Nije stoga trebalo biti veliki vizionar da se predvidi da će se dogoditi upravo ono što je pokazala nedavna anketa među srednjoškolcima u zadarskoj nadbiskupiji.

U toj se anketi ispostavilo da od učenika koji pohađaju vjeronauk 42% izjavljuje da na njega idu jer ih kući sile, a ispostavilo se da i oni preostali imaju - blago rečeno - podosta neortodoksne poglede na seks, brak i kulturu. Nevjerojatno je da Katolička crkva u Hrvatskoj nije naučila lekciju koja joj je stršala ispred nosa.

Nakon 45 godina marksizma u školi, iz tih je školskih klupa izišla generacija antikomunista koji nisu blage veze shvaćali što se zbiva kad im se kapitalizam sručio na glavu. Nakon 23 godine “vatikanskog” vjeronauka, imate novu varijaciju istog fenomena. Sekularisti mogu šampanjac otvarati: još 23 godine ovakvog vjeronauka, i Hrvatska će postati posve ateističko društvo.

Tako stvari izgledaju 23 godine nakon što je parafiran sporazum o vjeronauku. Nakon nepunih četvrt stoljeća, taj je vjeronauk postao trajni, nerješivi problem.

A onda se - uza sve to - dogodio virus.

Virus i epidemiološke mjere do ekstrema su ogolile aporije vjeronauka kakav je postavljen ‘97. Najednom se ispostavilo da broj apstinenata od vjeronauka više i nije tako neznatan kao ‘97. Ispostavilo se da “mrkva” sakramenata više nije tako privlačna roditeljima, među ostalim i zato što su ti roditelji sami sve češće u civilnim brakovima, razvedeni, preudani.

Virus je ogolio do kraja neriješen status “djece s hodnika” koji pilje u luster i šutiraju konzerve dok njihovi prijatelji uče kako su Auschwitz skrivili ateisti. Ispostavilo se da roditelji te djece gaje sad već kronično, dubinski usađeno ogorčenje spram crkve, te da za njih nije opcija da djeca eto budu tu, u zadnjoj klupi, da šaraju po teci i začepe uši ako katehet eto bude nešto drvio protiv partizana. Ispostavilo se - također - da baš i nije epidemiološki najsretnije da ti ateistički parije lunjaju po hodniku dok je cijelo školstvo pod higijenskim lockdownom.

Ukratko, nakon 23 godine smo otkrili da imamo problem. Pa se za problem smišlja spasonosno rješenje. Recimo - novi predmet.

Po najavama koje čitamo, spas za male ateiste sastojat će se u zasebnom predmetu koji bi oni slušali dok ne slušaju vjeronauk. Pa sad sekularne školske vlasti vode mukotrpne pregovore s ideološkom komisijom - pardon, crkvom - koja se mora složiti da se taj predmet uvede, složiti kako se zove i složiti tko da ga predaje. Pritom nije jasno ni kako bi se organizirale bifurkacije, ni sačinila satnica, ni bi li te predmete predavali neki novi nastavnici zazvani na špiritijeru. A što je najvažnije, nije čak jasno ni što bi točno bio sadržaj tog novog predmeta.

Samo se zna da bi on - postojao.

Nakon što dvadeset godina slušamo kako hrvatsko školstvo ima previše programa, previše predmeta, previše udžbenika i previše faktografije, nakon što se desetljećima kuka zbog teških borši i zdvaja zbog nepostojanja međupredmetnih kurikula, eto divnog obrata. Nakon svih neuspjeha sa zdravstvenim i građanskim odgojima, ipak ćemo dočekati bijeli dim novog predmeta. Pritom nije uopće jasno ni čemu taj predmet služi, ni što će biti u njegovom programu, ni koji će mu biti ishodi, ni tko će ga predavati, ni koju će diplomu za to morati imati. Jedino se zna da mora postojati da bi odvabio ateista s hodnika.

Hrvatske se školske vlasti, ukratko, muče smisliti cijelu jednu mukotrpnu, skupu i besmislenu ekvilibristiku, a samo zato da ne bi dotakli nedodirljivo, da ne bi izgovorili neizgovorljivo, da ne bi otvorili temu koja se ne smije otvoriti: a to je revizija 1997., reorganizacija školskog vjeronauka. Umjesto da problem postave na noge i vjeronauk tretiraju kao stvarno izborni predmet - recimo, presele ga u protusmjenu i subote - HDZ-ovi školski stratezi isplest će cijelu piruetu da bi zadovoljili sve: roditelje, virus i - crkvu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. listopad 2020 17:52