StoryEditor
ASKETSKI ŽIVOT

JUTARNJI U POTRAZI ZA 400 KINESKIH RADNIKA KOJI GRADE PELJEŠKI MOST Ovaj put nije istraživao kako napreduju radovi, već što Kinezi rade kad ne rade

 
Na fotografiji: Kineski navijači na tribinama, stadion Podvornica
 Denis Jerković / CROPIX

Nema vam njih ovdje - veli nam mlada konobarica u kafiću “Crveni patuljak” na Trgu kralja Tomislava, centru društvenog života u Opuzenu. - Ja tu radim pola godine i nikad mi nijedan nije sjeo u kafić. A nisam ih vidila ni po drugim lokalima.

- Ma kakvi, ne side vam oni po kafićima - dobacuje nam gospođa koja za stolom do nas ispija jutarnju kavu s prijateljicom.

- Ja mislim da su oni škrti - domeće ta prijateljica uz smijeh, dajući do znanja da se šali. A potom doda: - Vidila sam ih par da šetaju uz rijeku, onako popodne, predveče.

- A ja išla nekidan kupat se u Komarnu, i vidila sam samo jednoga - ubacuje se opet ona prva.

- Pa je li se bar kupao? - pitamo.

- Ma kakvi - kaže žena. - Samo se šetao.

Uto nam sugovornice skrenu pažnju na postarijeg gospodina koji se dostojanstveno kretao glavnim opuzenskim trgom. To je Milojko Glasović, počasni predsjednik Udruge lađara Neretve koji je 1998. pokrenuo sad već tradicionalni neretvanski Maraton lađa. On bi vam, vele gospođe, mogao znati nešto o tim Kinezima.

Dvojezični transparent

- Oni samo rade, ne izlaze - kaže šjor Milojko. - Nema toga kod njih.

- Pravi sportaši - primjećujemo mi. - A znaju li veslati?

- Pregovarat ćemo za dogodine, možda da naprave jednu ekipu ­- odgovara čovjek.

Tako je, poštovani čitatelji, izgledao početak naše potrage za oko 400 kineskih radnika iz tvrtke CRBC (China Road and Bridge Corporation) koji grade Pelješki most. Cilj nam nije bio izvidjeti kako napreduje most (hvala na pitanju, više nego dobro, zasad i brže od predviđenih rokova), nego otkriti što kineski radnici rade kad ne rade: kako provode slobodno vrijeme, gdje izlaze, kako se slažu s mještanima...

Pokazalo se, međutim, da kineski drugovi nisu baš zahvalni za takvu temu. Iskazi mještana Opuzena od početka su sugerirali da ti Kinezi žive asketski: nit’ se zabavljaju, nit’ izlaze, nit’ uopće imaju slobodnog vremena, budući da po cijeli bogovjetni dan crnče na gradilištu, radeći na mostu koji će spojiti mjesto Brijesta na Pelješcu s Komarnom na kopnenoj strani Malostonskog zaljeva.

Stoga nam se nametnula usporedba s našim gastarbajterima u Njemačkoj 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. I oni su tako živjeli asketski, ne trošeći puno, kako bi što više novca poslali svojima u domovini: šest dana tjedno na baušteli, a u nedjelju na misu u katoličku crkvu, iza mise u gostionicu na par piva ili koju čašu vina, potom povratak u skromne radničke barake.

 

Kasnije ćemo doznati da i kineski radnici, oni koji spadaju u “fizikalce”, spavaju u barakama - kontejnerima u Brijesti, na pelješkoj strani mosta (inženjeri i administrativno osoblje smješteni su u iznajmljenim kućama i apartmanima u Komarni), kao i da također, poput naših gastarbajtera, rade najmanje šest dana tjedno na baušteli/gradilištu, a nerijetko im se zalomi i radna nedjelja.

No uočili smo i jednu razliku u odnosu na naše gastarbajtere: Kinezi nedjeljom, čak i kad im nije radna, ne idu na katoličku misu. Bilo što su komunisti, bilo što su budisti - a dolina Neretve, kako je poznato, baš ne obiluje budističkim hramovima - tek činjenica je da radnici iz daleke Kine nedjeljom ne upražnjavaju nikakve vjerske obrede, bar koliko je poznato mještanima Opuzena i Komarne.

A ako se možda pitate zašto smo potragu za Kinezima započeli u Opuzenu, a ne tamo gdje su smješteni, dakle u Komarni, odgovor glasi: zato što je prošle subote baš u Opuzenu prvi put viđen veći broj kineskih radnika na jednom mjestu, a da to nije gradilište Pelješkog mosta.

Konkretno: neuobičajeno grupiranje kineskih radnika zamijećeno je na gradskom stadionu Podvornica, uoči i za vrijeme lokalnog nogometnog derbija Treće lige jug, neretvanskog El Clasica između domaćeg Neretvanca i Neretve iz Metkovića. Pritom je nepobitno dokazano - izjavama svjedoka i fotografijama koje su objavljene na mnogim portalima - da je svih pedesetak prisutnih kineskih radnika navijalo za domaći klub.

Štoviše, svjedoci se kunu, a fotografije potvrđuju, da su Kinezi na tribine Podvornice masovno došli u plavim majicama Neretvanca. Sa sobom su donijeli i dvojezični transparent (na kineskom i hrvatskom): “Mi volimo Hrvatsku - gradimo mostove prijateljstva”.

Ovdje valja skicirati kontekst i značenje navedene utakmice za neretvansku dolinu. Kako je posrijedi skoro stoljetno žestoko rivalstvo (Neretva je osnovana 1919., a Neretvanac 1932. godine), svaki susret ovih ljutih takmaca predstavlja “susret visokog rizika”, čemu osobito doprinose bučne navijačke skupine koje vjerno prate ove trećeligaše: članovi legendarne “Plave makinje” iz Opuzena i jednako legendarni “Blue White Killersi” iz Metkovića. Prošle subote u tu su se navijačku jednadžbu neočekivano upisali i kineski radnici, što je zamalo dovelo do teškog međunarodnog incidenta.

Naime, kako se radi o zaista bliskim susjedima - od Opuzena do Metkovića ima jedva devet kilometara - gdje svak svakoga zna, tako su i gostujući navijači nekako doznali da domaćin na tribine Podvornice dovodi navijačka pojačanja iz daleke Kine, pa su u duhu dalmatinskog smisla za humor na ogradi igrališta izvjesili transparent na engleskom jeziku “Hong Kong nije Kina”, aludirajući na aktualne političke nemire u bivšoj britanskoj koloniji koja je 1997. vraćena u sastav Kine po principu “jedna zemlja, dva sustava”.

No, kako dalmatinski smisao za humor nije isto što i kineski smisao za humor, situacija se našla na rubu političkog skandala. Provokativni transparent nikako nije sjeo šokiranim kineskim radnicima, koji su se požalili lokalnoj policiji, i tek je brza intervencija redarstvenih snaga - koje su promptno uklonile nepodobni transparent - smirila kineske navijače i spriječila da incident dobije međunarodne posljedice.

I tako se u našoj istrazi pojavila nova nedoumica: zašto su kineski neimari iz Komarne u subotu na stadionu Podvornica navijali za opuzenski Neretvanac, a ne za metkovsku Neretvu? Da bismo to razjasnili, nalazimo se s mladim, 36-godišnjim predsjednikom Neretvanca Kristijanom Sočom.

Dresovi idu kao ludi

- Oni u Komarni spavaju u apartmanima Ive Jerkovića, koji je glavni sponzor našeg kluba, a i naš dopredsjednik Mirko Stojić je iz Komarne. Nas tri smo doveli Kineze na utakmicu - smije se Soče, te objašnjava: - Oni vole balun, igraju ga na igralištu u Komarni, pa smo ih pozvali i rado su došli. Čak su i transparent napravili.

Kad smo već kod transparenta, pitamo Soču kako su Kinezi reagirali na “hongkonšku provokaciju” navijača Neretve.

- Nije im bilo pravo - priznaje čelnik Neretvanca. - Malo su se naljutili, rekli su da će napustit tribine ako se transparent ne makne.

Potom nam priča kako novi dresovi Neretvanca idu “kao ludi”, veli da su u 15-ak dana prodali 400 primjeraka - što je za mjesto od 3000 stanovnika sjajan poslovni rezultat - te dodaje kako su i Kinezi kupili sedam komada.

- Oni rade dan-noć. Kad imaju vremena, šetaju po Komarni, imaju tamo rekreaciju, igraju nogomet, košarku. Više od toga ne znam, to ćete morat pitat Mirka i Ivu. Znam da vole ćevape, tako sam čuo - kaže nam predsjednik opuzenskog kluba, kojeg na kraju pitamo ima li Neretvanac šanse osvojiti Treću ligu.

- Jedino ako angažiramo kojeg Kineza - smije se on.

- A ima li talenata među njima? - pitamo.

- To je sad idući korak, da vidimo ima li koji talentirani - kazuje on.

No čini se da se predsjednik Neretvanca neće baš usrećiti s kineskim pojačanjima na zelenom terenu, barem ako je suditi po stručnoj ekspertizi 35-godišnjeg dopredsjednika kluba Mirka Stojića, koji živi u Komarni i često se druži s kineskim radnicima u ono malo njihova slobodnog vremena.

- Kad idem na ribe, ja se dižem u četri, četri ipo, i vidim kako oni ustaju u pet, pet ipo i idu na posao. I ne vraćaju se prije šest ipo popodne, tako da nemaju baš previše vremena. Ipak, ponekad zaigramo nogomet, košarku ili ping-pong - veli nam dopredsjednik Neretvanca.

- Pa kakvi su u nogometu? - zanima nas.

- Moram reć: izgledaju kao prava nogometna momčad, ali nemaju pojma igrat - odaje nam Stojić. - Tek mi je s njima postalo jasno zašto Kina nema uspjeha u nogometu, jednostavno nisu talentiran narod za taj sport. Po trojica-četvorica promaše balun u istom napadu, nevjerojatno. Puno su bolji u košarci.

- Kako to? - pitamo.

- Nije ni meni jasno - kaže Stojić. - U nogometu ih gazimo, ali u košarci smo li-la. Igraju protiv nas domaćih tri na tri, i nekad dobijemo mi, nekad oni. Doduše, mi smo veći prevaranti, pa im ukrademo. A ping-pong obožavaju, tu su bolji od nas, ne možeš ih dobit ni prevarom.

Konstatiramo da opuzenski nogometni klub baš i neće imati koristi od dolaska kineskih radnika, u smislu eventualnih pojačanja za klub. Dopredsjednik Neretvanca u tom se času tajnovito osmjehne:

- Ima jedan talentirani, od 29 godina - reče, izvadi mobitel i pokaže nam fotografiju nasmijanog kineskog radnika, odjevenog u nogometni dres:

- Zove se Li Shun, zovemo ga “Šunka”. Njega bi volili angažirat, ali ne znam je li to pametno pisat u novine.

- Zašto? - čudimo se mi, a onda nam sine: - Da vam ga Neretva ne pokupi ispred nosa?

- Ma nije to, nego se bojim da čovik ne bi ima problema na poslu - kaže Stojić. - A dobro, nije on kriv šta je dobar. On misli da je desno krilo, ali vidićemo, možda ga stavimo na stopera.

Vraćamo priču na organizirani dolazak kineskih radnika na neretvanski El Clasico: kako se dogodilo da su završili na tribinama Podvornice?

- Nije se baš lako dogovorit s njima - smije se dopredsjednik Neretvanca, otkrivajući nam detalje pregovora oko dolaska Kineza na stadion:

- Znaju oni nešto engleski, nije u tome problem, ali kad smo ih pozvali na utakmicu, totalno su se zbunili, pitaju me šta, kako, jel se to mora...? Ma ne mora, brate, dođi ako oćeš. I onda mi jave: “Mi smo odlučili da ćemo doć”, znaš, kao da su neku veliku odluku donili. I na kraju su došli uru ipo prije utakmice. I još su guglali na webu koje su nam boje dresovi i onda su sami napravili neke plave dresove - priča Stojić.

Naš sugovornik dodaje kako će nastojati da Kinezi dolaze na svaku utakmicu Neretvanca, jer se pokazalo da značajno doprinose veselom ambijentu na tribinama Podvornice.

- Smišni su bili na utakmici, njima je svaka šansa ludilo, uzbude se ka dica. Kad smo izjednačili na 1-1, naših trideset navijača skočilo na ogradu, a Kinezi skočili s njima. I bome su navijali: mi doveli na tribine jednog dečka s trubom, i on svira, a Kinezi skandiraju “Opu-zen, Opu-zen”. I onda su naši počeli vikat “Kina, Kina” - prepričava nam dopredsjednik Neretvanca uzbudljivi tijek prošlosubotnjeg derbija.

Kako doznajemo od njega, u posljednjih mjesec dana kineskim su radnicima u Komarnu počele stizati obitelji, koje bi ostale tu po desetak dana.

- Pa onda odu do Vinarije, ali ne u Vinariju nego šetaju, vole šetat. Nemaju đir pit kavu ujutro, ne igraju karte, a u dućanu najviše kupuju kikiriki. S njima nema nikakvih problema, jako su pristojni, čak bi reka da su pozitivno dosadni. Recimo, kad igraju nogomet, uopće ne psuju, totalni fair-play. Čak i smeće odvajaju po svim EU standardima, mogu biti primjer ostalima. Slabo i faćkaju domaće cure, nismo baš primijetili. Suzdržani su, samozatajni, nisu baš komunikativni. Ako ih mislite čekat da se vrate s posla, to vam nema smisla, neće vam dat nikakvu izjavu, nema šanse - kazuje nam Stojić, dodajući da se upravo preko sporta osvjedočio u karakter došljaka iz Kine.

- Znaš koliko smo problema imali dok smo ih uvjerili da traže faul u košarci? Ta njihova skromnost se vidi u sportu, neće da traže faul. A znaš kako mi igramo, gurneš ga, zapneš mu nogu, a on ništa. Pa traži faul, brate!

Od dopredsjednika opuzenskog kluba doznajemo i da se Kinezi slabo kupaju u moru, iako im je doslovno ispred kuće.

- Nisu dobri plivači, samo se u plićaku brčkaju. Kad im dođu dica iz Kine, dica samo u prsluku idu u more, onom zaštitnom, znaš. Onda gledaju našu dicu i čude se kako ih puštamo u more bez prsluka, nije im to jasno.

Pozdravljamo se sa Stojićem i odlazimo do Ive Jerkovića, glavnog sponzora Neretvanca i vlasnika pedesetak apartmana u Komarni, u kojima je smješteno stotinjak kineskih inženjera i šefova na gradilištu. Za svoje kineske goste 24-godišnji Jerković, koji je i predsjednik Mjesnog odbora Komarne, ima samo riječi hvale:

- Oni kod mene spavaju, često navečer jedu u mom restoranu, a pomažem im i u nalaženju domaćih kooperanata. I moram reć, kao mlad čovjek, da sam fasciniran njihovom poslovnom kulturom i da sam u tom smislu puno od njih naučio - veli nam Jerković, te nam kinesku disciplinu ilustrira na sitnim detaljima iz svakodnevice.

- Recimo, ja ih vozim gliserom do gradilišta, i nema šanse, ako je njih sedam a pet prsluka, da će ova dva uć u gliser bez prsluka. Ne, nego ja odvezem ovih pet i onda se vratim po njih dva.

Čelnika Mjesnog odbora Komarne molimo da nam ukratko opiše prehrambene navike kineskih gostiju.

- Dobro su vam rekli, vole ćevape i pomfrit, vole i pizzu, ali jedu i druge stvari. Popiju pivo, vino. Sad, da će se napit i ostat do pet ujutro, to neće. Ali troše i žive normalno. Ja sam u početku na meni stavio neka kineska jela, pa su probali i rekli da je dobro, ali da to imaju i doma, a da bi ovdje htjeli probat nešto novo, domaće. Jedu sve: ribu, škampe, kozice, inćune...

I on potvrđuje da su kineski radnici dobri u košarci (“trice gađaju tri od pet”), a nepobjedivi u stolnom tenisu. Veli da su ga baš jučer zvali iz Kaštela, imaju tamo stolnoteniski klub, i tražili da im pošalje kojeg Kineza, da nedjeljom zaigra s njima.

- Jutros sam proslijedio tu molbu njihovim šefovima, sad čekam odgovor - kaže Jerković, koji nam zaključno potvrđuje da su kineski gosti iznimno ugodni ljudi i da u mjestu nema nikakvih problema s njima.

- Evo, bi li vi sad rekli da u Komarni ima 400 Kineza? Di su? Nema ih, ljudi rade.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 03:13