Dado Matanić je ovaj tjedan burno reagirao na dosta bizaran story jedne hrvatske influencerice koji je pokušala, koliko sam shvatila, opanjkati restoran kojem je ponudila da ga, u zamjenu za obrok, reklamira na svom Instagram profilu.
Srce mi se stegnulo kad sam vidjela Dadin ostrašćeni, gotovo histerični, na momente zaista bizaran post o džihadu na sve influencere lijepe naše, post popraćen, ne znam iz kojeg razloga, hrvatskom zastavom koja se vijori na vjetru, i to ne samo zato što mislim da stanovita influencerica ništa nije tražila besplatno, kako se tvrdilo na Facebook profilima nekih mojih progresivnih prijatelja i prijateljica ovih dana, ne samo zato što mislim da se svijet nezaustavljivo mijenja, i da sve novo nije nužno loše, ako uopće, ne samo zato što mislim da talent i socijalni status ne smiju štititi od osude mizoginije i agresivnosti, čak ni zato što mislim da talent i socijalni status, kao nekad plemstvo, obavezuju, i da je Dado, zbog činjenice da je toliko važan dio regionalne popkulturalne scene, da je predavač, da je uzor mladima, da je uspješan muškarac na položaju moći, morao paziti kako se obraća mladoj osobi u javnom prostoru, nego zato što mi je Dado prijatelj.
Steglo mi se srce, jer smo slavili rođenje naših curica iste godine, jer smo slavili njihove rođendane zajedno, jer se znamo više od desetljeća, jer se volimo. Steglo me srce jer je način na koji muškarci na poziciji moći govore u javnom prostoru moja česta tema (nažalost, nije da mi je to poseban gušt, nego, braćo, baš ne znate govoriti, i ne vidite da je to zato što je društvo napravljeno tako da nikad niste morali naučiti), steglo me srce jer sam pretpostavljala da ću se naći u situaciji da procjenjujem koliko mene štiti, a koliko kvari lojalnost prema prijateljima.
Nije meni Dado, naime, samo prijatelj u širem smislu te riječi: mi smo kolege, a Akademija obavezuje tajnim kodom lojalnosti koji ne znam sama raspetljati. Isto rade i prijateljstvo i obitelj. Koliko ste puta prikrili prijateljicu koja vara dečka, a zatim otišli na obiteljski izlet s njima? Koliko ste puta lagali partneru svoje prijateljice u lice? Jesmo li to dužne? Moramo li prijateljici prijaviti da postoji trač da je muž vara ako procjenjujemo da to nije najbolja ideja? Moramo li prestati razgovarati s članom bliske obitelji ako znamo da je zlostavljač, obavezuje li nas moralni zakon da ga prijavimo?
Koja je granica lojalnosti koja je socijalno prihvatljiva, ili čak očekivana? Od sebe sam očekivala da se izuzmem javno iz ove teme o influencingu, no buka drugih ljudi koji su moj stav prozvali licemjernim dopirala je do mene kao ubodi dosadnih insekata. Od sebe uvijek očekujem lojalnost kolegama sa scene, prijateljicama, bratu i roditeljima. Često je taj stav neugodan, jer sam znala svjedočiti situacijama u kojima se nisam u potpunosti slagala s članicama i članovima svog plemena.
Sve dok nije kazneno djelo, valjda, obavezuje nas viteštvo, podijeljen kruh na pola, spašavanje žive glave od potresa, zagrljaj kod HNK dok padaju cigle, brisanje suza s obraza u noćima kad smo plakale zbog budala, obavezuju nas studentski dani, podijeljeni bureci pred Romajom, obavezuju nas WhatsApp grupe potpore nakon poroda, u kojima su samo one majke koje znaju koliko su vam se puta sise upalile i koliko su vam se puta djeca probudila tijekom godina koje su se sve stopile u jednu zajedničku mentalnu sliku masne kose i prevelike trenirke u pješčaniku.
Obavezuju nas prijateljstva, sestrinstva i bratstva, mikro borbe na hodnicima fakulteta koje su se činile epohalnima i za život važnima, a možda su i bile, ali u jednom se trenutku u ozbiljnom odraslom životu postavlja pitanje kao citat iz pjesme našeg bivšeg dekana Vjerana Zuppe: koliko će nas dugo štititi priča? Nitko od mojih kolega, ni brat scenograf, ni prijatelj glumac, ni kuma glumica, nisu znali odgovoriti na pitanje trebam li prešutjeti činjenicu što mislim o napadu na Doris Stanković, kad svi znamo da bih zbog istog diskursa nekoga tko mi je ideološki i životno udaljeniji napala.
Nisam znala ni ja. Vukla me feministička ideologija, no, vuklo me i bratstvo. Trebam li reći prijateljici da se ne slažem s njezinim životnim odabirima, ili je samo odvesti na tu crvenu točku na Google Mapu i zatvoriti oči? Jesmo li lojalni onda kada šutimo, ili smo lojalniji kada govorimo, kada i ljude koje volimo tretiramo isto. Ako je to uopće moguće, kao i one do kojih nam nije toliko stalo? Gdje je granica između prijateljstva i posluge, ljubavi i ropstva, šutnje i povlađivanja?
Zadržavanje tajni za sebe i crni mrak groba, sigurno mjesto u svako doba dana i noći, razumijevanje u situacijama u kojima bi ljude čije kompleksnosti karaktera i borbe ne poznajemo najbolje osudili - sve te stvari su prirodne i čine nas lojalnim sudrugom, suborkinjom. A gdje je mjesto za ideološke, političke, svjetonazorne razlike? Kad si izdajnik, a kad je prihvatljivo prozvati nekoga iz svojih redova, pucati u kolegicu, sukobiti se s bratom? Onda kad stvarno moraš.