Prijatelj i ja sjeli smo u kafić preko puta pošte, uhvatili najbolja mjesta za gledanje Povorke ponosa i naručili piće, a narudžba nam je došla u laganim plastičnim čašama jer su snage sigurnosti zapovjedile da se sve staklo skloni sa stolova i tako razoruža građane koji bi došli u napast da pepeljarom gađaju pripadnike seksualnih manjina i njihove simpatizere ili čak krhotinom boce bjesomučno nasrnu na transrodnu osobu, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.
Zatim se nešto prije dva popodne ulica ispraznila. Od napetosti na trenutak je utihnula. U hladu bagremova čulo se samo sporadično krčanje radiouređaja i čizme specijalaca kako tvrdo udaraju o granitne kocke. Tridesetak policijskih službenika u civilu na pločnicima s obje strane izdalo je nervozno meškoljenje, a ni inače se, rekao bih, nisu najuspješnije stopili s okolinom.
“Svi imaju iste kratke izbrijane frizure”, primijetio sam ja šapatom.
“I svi su odjeveni u pripijene kratke majice”, dodao je prijatelj.
“Svi idu u istu teretanu.”
“Svi imaju male borše preko ramena.”
“To je vjerojatno bila direktiva”, zaključio sam. “Da ne upadaju u oči, za Gay Pride svi su morali staviti pederuše.”
Ispotiha smo se zacerekali, ali samo nakratko. Jedan specijalac nas je kroz vizir strogo pogledao te smo posramljeno zamukli.
U to je povorka tamo iz Đardina krenula, sunčanim subotnjim popodnevom zapištale su zviždaljke aktivista, a onih tridesetak kratko ošišanih s torbicama su se lagano zaputili, prema uputama, nogom pred nogu, nonšalantno i ne privlačeći pozornost. Koju minutu kasnije Povorka ponosa je prošla ispred našeg stola, a ja sam se osjećao gotovo kao veteran u invalidskim kolicima dok sam iz kafića mahao šarenoj gomili. Kao neki razvojačeni branitelj homoseksualnih prava nazdravljao sam im plastičnom čašom i odbijao pozive da se pridružim. “Eh, moja djeco”, dobacivao sam ponosno, “kad sam ja išao, u Gay Pride nisu puštali bez kacige.”
U koloni sa strukturama
Prošle subote Split je zaista izgledao kao drugi grad, činio se kao neka dosadna danska provincija protestantski ravnodušna na različitosti. Policijske mjere za zaštitu Pridea, pendreci, štitovi, vodeni topovi, zapriječene ulice i sklanjanje stakla iz kafića, toga su dana djelovale kao paranoično pretjerivanje. Nigdje se nije ni slutio onaj gnjev i mržnja i ono divlje, besmisleno nasilje zbog kojega je Mislav Kukoč dvije godine ranije završio krvave glave na Hitnoj. Kako je i gdje sve to najednom nestalo?
Je li narod zbilja postao pametniji, otvoreniji i pitomiji, ili su se glupost i zlo naprosto pritajili i čekaju do neke druge prilike? Ovo će drugo, bojim se, biti vjerojatnije. Naučio sam to iz mnogo primjera dosad, na glupost i zlo uvijek možete računati, oni su možda jedine konstante ljudske historije. Glupost i zlo nikad nas neće iznevjeriti.
No, u subotu su, eto, ostali dulje spavati i moja odluka da propustim Pride ispala je ispravna. Odlučio sam to zapravo još prije nekog vremena, kad je Ivo Baldasar odlučio doći. Kad je priredba dobila službeni karakter, osjetio sam se suvišnim. A i bilo bi mi, po duši govoreći, malo nelagodno hodati zajedno sa strukturama.
Ipak, ne žalim se. Gradonačelnik i ministri su važniji od običnih civila poput mene jer je cijela stvar i počela s namjerom da postane službena, da politička struktura, ljudi od moći, prihvate i priznaju prava homoseksualnih i transrodnih osoba. Kad se to, Bogu hvala, konačno dogodilo, aktivistička uloga došla mi je nekako mrska i radije sam ostao na piću.
No, iskreno, malo me je isto zasmetalo kad je gradonačelnik Baldasar izjavio da je Split jednom pogriješio, a sad je ispravio svoju pogrešku. Mislim da njegova generalizacija sadržana u imenu grada nešto obezvrjeđuje strah onih koji su na prvome Prideu hodali pod pljuskom kamenja i ugostiteljske opreme. Ima, vidite, u Splitu i nas koji nismo pogriješili.
Ne bih želio zvučati kao hvalisavac i gnjavatorsko zlopamtilo, ali taj Baldasar je i prije dvije godine živio ovdje, i bio je nekakva službena osoba, gradski vijećnik, i imao je priliku postupiti ispravno, baš kao i njegov zamjenik iz Hrvatske narodne stranke, i bilo bi korektno da oni ne govore u ime svih. Trebali bi kukavičluk ograničiti na sebe, ostaviti ga, što se kaže, između svoja četiri zida.