STRAH DOLAZI IZ UKRAJINE

Kada se dr. Bauman vratila kući s Radija 101, gdje je izgovorila strašnu istinu o kataklizmi u Černobilu, rekli su joj da će je strpati u zatvor

Profimedia, HBO, Biljana Blivajs / CROPIX

Čim su nam dopisnici sa Zapada javili za nesreću u Černobilu, znali smo da je to važna vijest. Ljudi imaju krivu predodžbu o tome vremenu. Istina je da nismo mogli slobodno pisati o Titu, Partiji, vojsci i policiji, no po ostalim temama nismo se razlikovali od medija na Zapadu, kaže novinar Maroje Mihovilović

Kada se dr. Alica Bauman vratila kući s Radija 101, gdje je izgovorila strašnu istinu o nuklearnoj nesreći i iznijela upute za ponašanje, zazvonio je telefon. Rekli su joj da će je strpati u zatvor

Bilo je rano jutro 28. travnja 1986. godine. Tog ponedjeljka švedsko-britanski kemičar Cliff Robinson upravo je doručkovao u kantini nuklearke Forsmark, 75 kilometara jugoistočno od Uppsale. Uputio se u toalet, a zatim u svlačionicu. Bile su to rutinske radnje koje je obavljao svaki radni dan. No, tog jutra bilo je drukčije jer je prilikom sigurnosne provjere na ulazu u kontrolirani dio elektrane primijetio da uređaj detektira visoku dozu zračenja na njegovim cipelama. Zaprepastio se, a uskoro su sličan problem primijetili i njegovi kolege. Zabrinuti zbog mogućeg oštećenja u pogonima, čelni ljudi nuklearke Forsmark obavijestili su švedske vlasti, a zatim provjerili cijelo postrojenje. No, sve je bilo u redu.

U međuvremenu, čelni ljudi Švedskog povjerenstva za zaštitu od zračenja saznali su da su u nedjelju navečer na nekim mjestima u Finskoj izmjerene povišene razine radioaktivnosti. Tijekom ponedjeljka uznemirujuće vijesti o rastu radioaktivnosti stigle su i iz Norveške i Danske. Šveđani su isprva pomislili da je negdje eksplodirala nuklearna bomba, ali kemijske analize nisu to potvrdile. No, prateći podatke o porastu radioaktivnosti i smjeru vjetra, otkrili su da je izvor problema sovjetska nuklearka Černobil u Ukrajini, udaljena od Forsmarka čak 1500 kilometara. Švedski diplomati obratili su se vlastima u Moskvi, no tamo su odlučno negirali da se bilo što dogodilo. No, vijesti o visokoj razini radioaktivnosti u Skandinaviji širile su se Zapadom, pa se pritisak na Sovjetski Savez povećavao. Tek kasno navečer 28. travnja vlasti u Moskvi priznale su da se u rano jutro 26. travnja u nuklearki Černobil dogodila nesreća...

Dok se 28. travnja na Skandinavskom poluotoku odvijala prava drama, u Hrvatskoj, kao i ostatku Jugoslavije, mnogi su već radili planove za produženi vikend. Te godine prvomajski su praznici padali u četvrtak i petak, a kako je prognoza vremena obećavala sunčano i toplo vrijeme, mnogi su planirali izlete i boravak na otvorenom. No, u obitelji dr. Alice Bauman (1928. - 2017.), tadašnje voditeljice Laboratorija za radioaktivnost biosfere Instituta za medicinska istraživanja (IMI) u Zagrebu, zavladala je uznemirenost.

Pokušaji prikrivanja vijesti

- Moja mama je vijest o nuklearnoj nesreći u Černobilu čula na austrijskom radiju, koji su moji roditelji redovito slušali. Nismo mogli vjerovati da se to dogodilo. Ni u jednoj od tadašnjih socijalističkih zemalja nije bilo vijesti o tome, a sovjetske su vlasti pokušale prikriti da se nešto takvo dogodilo - prisjetila se Lea Bauman, kći Alice Bauman, koja je u doba nesreće u Černobilu bila mlada novinarka na Radiju 101.

U utorak 29. travnja vijest o nuklearnoj nesreći u Černobilu objavljena je na naslovnicama Večernjeg lista i Vjesnika koji su imali dopisnike u nizu europskih zemalja, uključujući i Kopenhagen i Moskvu.

- Čim su nam dopisnici sa Zapada javili za nesreću u Černobilu, znali smo da je to važna vijest. Ljudi imaju krivu predodžbu o tome vremenu. Istina je da nismo mogli slobodno pisati o Titu, Partiji, vojsci i policiji, no po ostalim temama nismo se razlikovali od medija na Zapadu - ustvrdio je novinar Maroje Mihovilović, koji je tada radio u Večernjem listu.

 

Tih dana i Vjesnik i Večernji opširno su pratili što se događa oko Černobila te su 2. svibnja zajednički izdali posebno izdanje posvećeno nuklearnoj nesreći.

Problemi su u Hrvatskoj tek počinjali.

- Mi smo za vijest o nesreći saznali od dr. Bauman, koja je došla uznemirena na posao. Rekla je: ‘Deca, Austrijanci su javili o nesreći u nuklearki Černobil’. Odmah smo stavljeni u stanje pripravnosti i prekontrolirali smo očitanja naših instrumenata, pogotovo onaj dio koji se odnosi na radioaktivni jod 131, koji se može prvi detektirati. I stvarno smo primijetili porast - prisjetio se dr. Zdenko Franić, znanstveni savjetnik Instituta za medicinska istraživanja.

- Odmah nam je uveden smjenski rad i zadatke. Tada je ravnatelj bio akademik Marko Šarić, stavio nam je sve na dispoziciju. Nismo bili uplašeni, no vladalo je uzbuđenje i napetost jer je razina radioaktivnog joda rasla - dodao je Franić, koji je u to doba bio mladi inženjer, tek na početku karijere.

zagreb, 240406
dr. alica bauman
foto biljana gaurina
-desk-
CROPIX

Alica Bauman

 

O dramatičnim danima u Hrvatskoj nakon havarije u Černobilu za Jutarnji list je 2006. godine govorila i dr. Alica Bauman.

- Nekoliko dana nakon nesreće u Černobilu shvatili smo da radioaktivnost zraka raste. Mjerili smo je svakih nekoliko sati. Uhvatila me panika, nisam znala koliko će radioaktivnost rasti. Razmišljala sam što da učinim, a onda sam svojoj kćeri Lei, koja je tada radila na Radiju 101, rekla da obavijesti svoje kolege novinare - rekla nam je tada Alica Bauman, prva osoba u bivšoj Jugoslaviji koja je javnost obavijestila da se zbog nesreće u Černobilu znatno povećala razina radioaktivnosti i na ovim prostorima.

Obitelj je proživljava dramu

No, svojim izlaskom u javnost Alica Bauman zapravo je prekršila jedan od članaka tadašnjeg jugoslavenskog Ustava, u kojem je stajalo da pravo na objavu takvih akcidenata ima samo vojska.

Lea Bauman se prisjeća kakvu je dramu tih dana prolazila njihova obitelj.

- Mama je bila jako zabrinuta jer je te godine vrijeme oko 1. maja bilo prekrasno i svi ljudi su bili vani, izloženi dijelovima radijacije koji su kružili planetom. Odlučila je otići sa mnom na Radio 101 i dati izjavu. Čim je mama građanima iznijela upute za ponašanje, došla je kući. Odmah je uslijedio telefonski poziv u kome su joj rekli da će je strpati u zatvor. Mi smo u obitelji bili izvan sebe i samo smo čekali da policija dođe po nju i odvede je. No, sreća u nesreći je bila ta što je mama svojim istupom skrenula pozornost ostalih medija. Nastavili su je nazivati pa se putem medija uspjela izvući da je ne zatvore - ispričala je Lea Bauman.

 

Alica Bauman je u svojem javnom istupu upozorila građane da zatvore prozore i ne izlaze jer je smatrala da treba zaštititi novorođenčad i malu djecu od prvog vala radioaktivnog zraka u kojem je bilo mnogo joda 131 koji se veže za štitnjaču. Njezini su savjeti shvaćeni ozbiljno, pa je tog 1. svibnja 1986. godine centar Zagreba bio sablasno pust, kako pokazuju fotografije koje smo našli u arhivi Vjesnika i Večernjeg lista.

- Nakon istupa u javnosti dr. Bauman je bila vidno uznemirena zbog političkog pritiska. Političari nigdje nisu sretni kad se s takvim informacijama izlazi u javnost. To je bila istina ne samo za sovjetski komunistički sustav nego je tako bilo i u Sellafieldu u Velikoj Britaniji te na Otoku tri milje u SAD-u. Bilo gdje da su, političari imaju impuls da pokušavaju držati stvari pod kontrolom - rekao je Franić.

Na sreću, Hrvatsku je 29. travnja zahvatio samo rub radioaktivne “perjanice” iz Černobila, što su pokazala i mjerenja na IMI-ju, ali i analize koje su kasnije objavili Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) i UN. - Već nakon nekoliko dana postalo je jasno da je razina radioaktivnog joda dosegnula vrhunac i počela opadati. Onda je bilo povika među političarima zašto smo sijali paniku - ustvrdio je Zdenko Franić.

No, pravi posao u Institutu za medicinska istraživanja tek je počeo u prvim danima svibnja 1986. godine, kada su zaredali pozivi uplašenih i zbunjenih pojedinaca.

- Prvih dana svibnja nazvao me jedan čovjek i zabrinuto rekao: ‘Ne znam što da radim. Supruga mi je trudna.’ Rekao sam mu: ‘Idite kupiti pelene, benkice, kolica... Na to mi je čovjek rekao: ‘Pa moja je supruga ostala u drugom stanju za Prvi maj’! Drugom prilikom me nazvao neki čovjek i rekao da su mu pozelenjeli pršuti i da ne zna što da radi. Rekao sam mu: ‘Donesite ih ovamo na degustaciju’ - ispričao je Zdenko Franić.

Prisjetio se i mjera koje je propisala tadašnja Europska ekonomska zajednica (EEZ).

- Iz EEZ-a su tada postavili granicu od 1000 bekerela po kilogramu ili litri proizvoda. Ne zna se po kakvom kriteriju, jer to ne odgovara nikakvoj analizi rizika. Za sve proizvode jednako, bez obzira radi li se o mesu, čaju, jastogu ili automobilskim gumama. To je bila čista protekcionistička mjera kojom su smanjili mogućnost uvoza iz zemalja koje nisu bile u EEZ-u. Mi smo tada, početkom svibnja, počeli osjećati golemi pritisak jer su ljudi počeli donositi uzorke na analizu - ispričao je Franić. Naglasio je kako se u to doba iz Hrvatske i ostatka Jugoslavije izvozilo mnogo stoke, a na granici Austrijanci i Talijani nisu htjeli pustiti kamione bez adekvatne radiološke potvrde. - Dođe krdo stoke na granicu i sad trebate ubiti jednu kravu da dobijete kilogram mesa za analizu? Onda sam kao mlad i nadobudan razvio model pomoću kojeg sam preko aktivnosti cezija u izmetu mogao proračunavati radioaktivnost mesa. Čak sam objavio i znanstveni rad o tome. Carinici su prihvaćali taj certifikat i vjerujem da sam tako puno pomogao ljudima u izvozu stoke. Ali, kao da sam otvorio Pandorinu kutiju jer smo kasnije dobili više od 15.000 uzoraka izmeta, dakle, barem 15.000 kilograma. Onda su nas ostali ismijavali da smo ‘drek-majstori’ - ispričao je Franić.

Upute za ponašanje

Prisjetio se i nekih bizarnih epizoda.

- Jednom su lovci upucali divlju svinju i ostavili tu lešinu ispred sobe dr. Bauman. Kad je došla, nije gledala u pod, nego je otključala sobu i spotaknula se preko te svinje. Rekla je: ‘Jezuš, što je ovo?’ Imali smo, doduše, narudžbenicu za analizu, ali nismo očekivali da će nam netko donijeti cijelu svinju umjesto kilograma mesa. Jednom su nam donijeli srneću glavu s rogovima. A ta je glava imala gomilu krpelja koji su se razmiljeli po laboratoriju. Kad sam došao doma, supruga je morala skidati krpelje s mene - kazao je Zdenko Franić. S vremenskim odmakom od 32 godine smatra da Institut za medicinska istraživanja vrhunski nosio s krizom, a posebnu počast odaje svojoj mentorici Alici Bauman.

- Mislim da je dr. Bauman učinila jedino što se u tom trenutku činilo razumno. Izdala je upute kako da se ljudi ponašaju u situaciji kad je zabilježena povišena razina radioaktivnosti. To nije bilo nikakvo sijanje panike, nego razborita odluka koju bi donijela svaka dobro upućena osoba. Naposljetku, bez obzira na to što se radilo o malim dozama zračenja, ona je svojim uputama spriječila neke nepromišljene korake i kontaminacije. Svojim savjetima Alica Bauman je pomogla ljudima - zaključio je Zdenko Franić.

Dragomir Bondžić

 

Povjesničar dr. Dragomir Bondžić: Katastrofa je zaustavila planove o gradnji elektrana u Jugoslaviji

Jugoslavenski državni vrh nije ni pokušavao prikriti samu havariju u Černobilu, ali je, prema kasnije objavljenim podacima, pokušavao u javnosti umanjiti njezin značaj i prikriti podatke o njezinim posljedicama u zemlji, tvrdi povjesničar dr. Dragomir Bondžić iz Instituta za savremenu istoriju u Beogradu

- Izbijanje nesreće je pokazalo i da stručne službe nisu bile dovoljno spremne da reagiraju na tu katastrofu i nisu bile poduzete sve mjere zaštite. Ipak, već tijekom travnja i svibnja vršena su detaljna mjerenja koja su pokazala da je val kontaminacije na teritorij Jugoslavije ušao u dva navrata: prvi put 29. travnja u sjeverozapadnom dijelu, a potom oko 1. svibnja u središnjem i istočnom dijelu zemlje. Mjerenja u Srbiji pokazala su veliku kontaminiranost hrane, biljaka, zemljišta i vode stroncijem i cezijem, a ona u Hrvatskoj veliku prisutnost radioaktivnog joda i cezija, prije svega u životinjskim organizmima. Rezultati mjerenja bili su tajni, nisu objavljivani u zemlji, pa nisu čak bili poslani ni Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju. Po nekim podacima, Jugoslavija je bila jedina zemlja koja to nije učinila - rekao je Bondžić, koji je autor knjige “Između ambicija i iluzija: Nuklearna politika Jugoslavije 1945. - 1990.”.

- Iako državni vrh nije dozvoljavao da se javnost upozna s točnim podacima mjerenja i opasnostima, nije mogao spriječiti širenje i jačanje antinuklearnog raspoloženja koje su pokazivale novinarske i sociološke ankete. Katastrofa u Černobilu značajno je doprinijela i da se završe višegodišnja debata i sukob između nuklearnog lobija iz državnog vrha koji je zagovarao gradnju nuklearnih elektrana u Jugoslaviji i protivnika ove ideje iz redova omladine, neformalnih skupina i ‘pokreta zelenih’, koji je tek bio u začetku. Počela je prava ‘antinukelarna kampanja’ i pod pritiskom javnosti u Skupštini Jugoslavije 1989. je donesen moratorij na gradnju nuklearnih elektrana u zemlji do 2000. godine - naglasio je Bondžić.

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo