Razgovarala sam sa žrtvama koje su podnijele prijave protiv Bernarda Jakelića. Molila sam ih, priznajem, da javno progovore. Osnaživala, koliko je u mojoj amaterskoj moći, nudila pomoć, psihološku, osobnu, stručnu, nudila medijski prostor, zaštitu ozbiljnih novinara i urednica koji se desetljećima bave ženskim pravima, kriminalom u javnom sektoru i spolnim uznemiravanjem. Bila sam nježna, ali bila sam i uporna: ponekad sam se zatim pitala pretjerujem li u svojoj želji da njihova priča izađe, pa bih posustala, pustila tu robu (tako novinari okrutno zovu intrigantne priče), opominjući samu sebe uz tako važnu egidu koju sam naučila educirajući se o nasilju: žrtva je spremna kad je žrtva spremna.
Međutim, Državno odvjetništvo ne misli tako jer vidi veliku razliku između točnog trenutka prijave spolnog uznemiravanja koje, da prevedemo, sadrži razna dobacivanja seksualnog karaktera, namigivanja, aluzije, uvrede na temu fizičkog izgleda, verbalna nutkanja da se ode u hotelsku sobu, ili ured, ovalni ili neki drugi, kako god svoj ured već muškarci vole zamišljati, a znamo da oni svi zapravo misle da je baš njihov ured ovalni. Ako se žrtve ne jave na vrijeme, optužba se odbacuje jer, jednostavno, civilizacija još uvijek nije na mjestu na kojem gospodin, kojeg žene zovu nadimkom “gospodin Strukić” (true story o Jakeliću) jer svaku sugovornicu voli malo potapšati po istome, shvaća da je to ozbiljno uznemiravanje.
Doći će i taj dan, sigurna sam, ali sam se duboko nadala da je slučaj HUP upravo prijelomna vijest po pitanju razmontiravanja dinamike odnosa koja bi u nekom karikaturalnom prikazu izgledala otprilike ovako: krupni muškarac u odijelu s kravatom šlata tajnicu koja donosi njemu i njegovim kolegama kavu i kekse na stol. Samo, ta karikatura nije smiješna, već je ishodišna točka mnogih trauma za žene u poduzećima, i ta je mentalna slika izuzetno toksična za naše društvo, i zato sam se nadala da ću nekako uspjeti biti onaj utegić na vagi koji će prebaciti težinu na stranu odluke za izlazak žrtava u javnost. Samo da izađu, mantrala sam mjesecima, kad sam njihove priče ispirala sa sebe prilikom tuširanja, samo da dobiju dovoljno snage da njihov slučaj postane strateški slučaj; slučaj koji sve mijenja, breaking point za žrtve seksualnog uznemiravanja i mobbinga u poslovnom okruženju, u slavnom patrijarhalnom javnom sektoru. Saznala sam da su slomljene, uplašene, umorne. Najveći strah im je, osim gubitka posla, s obzirom na to da ih se na razne načine pokušavalo diskvalificirati i prikazati kao neradnice ili pak vještice željne moći u - pazite - jednom HUP-u, jednoj organizaciji koju su pomogle graditi i voditi toliki niz godina, i učlanjenje u koju je praktički dobrovoljno, bio upravo ovaj odbačaj prijave na koju su se jedva odlučile i to nakon 5-10-20 godina zlostavljanja.
Uz silne mantre, nadu i beskrajne razgovore s kolegama, što novinarima, što suborkinjama iz NGO sektora, očekivala sam ovaj odbačaj, jer je sustav napravljen tako da štiti ovakve, ako je ono što sam uživo čula od 15 žena istina - bijednike. Sad će me dečko pravnik i najbolja prijateljica odvjetnica kad pročitaju prvu ruku ovog teksta nazvati da mi kažu da maknem riječ bijednik jer je potencijalno utuživa, a Jakelić ima para za tužbe, znate, i otpremninu je dobio nakon navodnih elemenata kaznenih djela, neka mu se usput nađe. Nije zadovoljan iznosom iste, pa je tužio HUP, a HUP se brani, kako tvrdi novi predsjednik da je taj ugovor o otpremnini protivan “moralu društva”. Također, novi predsjednik hvali žrtve što su se usudile prijaviti zlostavljanje, koje, eto, iz proceduralnih razloga nije procesuirano, ali on je zadovoljan, a Jakelić će imati para za tužiti mene ako neki njegov odvjetnik dobro iščita ovaj tekst i zaključi da sam negdje propustila riječ “navodno”, a što ostaje tim ženama?
PTSP, suze u očima kad se rastajemo na tramvajskoj stanici prije nekoliko mjeseci dok mi jedna govori šaptom: - Jelena, recite mi da neće biti odbačaja - a ja se već tad bojim da hoće jer ovo društvo nije napravljeno da žene imaju happy end u filmu snimljenom prema originalnom hrvatskom scenariju. I evo, ni ja sama ne znam jesam li dovoljno puta napisala “navodno” i “ako je istina”. Silno brinem pa samo da napomenem: ako je istina ono što PETNAEST žena tvrdi. Može biti, jasno, i da nije. Često tako velik broj žena lažu o istoj stvari, kaže povijest odbačaja prijava zlostavljanja žena protiv muškaraca na poziciji moći. Ma sigurno ste čuli za te kultne stihove: lažu kurve, lažu vještice. A zanemaruje se da su spaljivane vještice uvijek bile žene, majke, sestre, ljubavnice, nevine žene potpuno pogrešno optužene za kugu, koleru, neplodnost, susjedovu impotenciju ili smrt krave čovjeka za kojeg se nije htjela udati. Progon nije prestao i, iako je danas popularno prikazivati vještice kao romantizirane junakinje teen serija, ova priča iz HUP-a i slične, to su prave sumrak sage, a ne čarobni vampiri i njihove dragane, ovo je sumrak morala, a ne samo ugovor o navodno ako je istina brutalno visokoj otpremnini, ovo je sumrak našeg sustava, jer tih žena je petnaest, petnaest duša koje supotpisuju prijavu o tome da ih se dugo godina ponižavalo, maltretiralo, rasplakivalo, ismijavalo (često i pred gospodinom Majetićem, navodno, ako je istina ono što su mi ispričale) i svejedno, homogenosti i brojnosti unatoč, nisu imala šanse u ovom sustavu.
Pa kako onda da jedna žrtva sličnog narativa ima ikakve šanse? Kako da jedna žena u poslovnom okruženju Republike Hrvatske pomisli da smije prijaviti mobbing, kad petnaest iza kojih je stajala i pravobraniteljica, pa čak i neki članovi udruga, otkad su potpisale prijavu, nemaju mira, nemaju sna, a nisu imale niti šansu za pravdu. Ovo je jedan od slučajeva pred kojim čovjek, kojeg god roda i spola bio, mora ostati zapanjen, i nadati se, da kad netko iz Državnog odvjetništva nazove jednu od petnaest naših Anita Hill za par desetljeća, da niti njima isprika neće biti dovoljna, kao što, navodno i ako je istina, obiteljskom čovjeku Bernardu nije dovoljna jedna rata gotovo pa milijunske otpremnine nakon višegodišnjeg navodnog i ako je istina zlostavljanja.