Današnji potres, koji će biti zapamćen jer se dogodio u doba korone, i vjerojatno će se tako i zapamtiti i nazvati "zagrebački potres u doba korone", nije zapravo ništa novo za glavni hrvatski grad.
Naime, kako je izračunao poznati hrvatski geofizičar Josip Mokrović, od 1502. godine (5 po Richteru), preko potresa iz 1590., do blagog iz 1883. godine, Zagreb se jače ili slabije tresao čak 661 put, a do ovoga "koronavirusnog" zemljotresa najžešći je bilo onaj prohladnog utorka, 9. studenoga 1880. godine.
Tadašnji ljetopisci zapisali su da se to "zgodilo" u 7 sati, 3 minute i 3 sekunde. Potres je bio jačine 6,3 po Richteru, s epicentrom na Medvednici. Zagreb se, pisale su tadašnje novine, "fes prodrmal", "splašil je ljude", a odnio je, nažalost, i dva života.
Njihova imena zabilježena su u povijesnim almanasima - litograf Petar Stanić poginuo je u Kačićevoj ulici kada je na njega pao dimnjak, a njegov sin, koji je bio s njim, prošao je, na sreću, bez ozljeda. Bolje sreće nije bio niti bankovni činovnik Ladislav Smetana, koji je također podlegao ozljedama nakon što je na njega pala žbuka s jedne zgrade.
Zagreb je tada brojao, prema povijesnim knjigama, nešto manje od 30 tisuća stanovnika, a imao je 3800 zgrada, od čega 2483 stambene. U tom prvom udaru i nekoliko slabijih tijekom sljedećih par sati trajno je oštećeno, pišu almanasi, 485 kuća, a 462 su oštećene i oko 450 s manjim oštećenjima. Nastradala je i zagrebačka katedrala, koja je potom u potpunosti renovirana i nadograđena prema projektu Hermanna Bolléa. Uz tadašnju katedralu i nadbiskupski dvor oštećen je bio i barokni toranj crkve Svetog Franje, koji se na kraju ipak nije mogao spasiti te je srušen.
Na Gornjem gradu oštećenja su pretrpjele crkve Sv. Marka, gdje je strop pao i uništio orgulje, i Sv. Katarine, gdje su bila zatrpana dva oltara. Nije ostala pošteđena ni kula Lotrščak koja je "dala pukotinu" te Kamenita vrata. Kada bi se tadašnja šteta preračunala u današnja sredstva, bilo bi to malo manje od 7 milijuna eura. Ostat će zabilježeno da je car Franjo Josip iz osobnih novčanih zaliha izdvojio tadašnjih 20 tisuća forinti, ali to je tek dostajalo za gradnju i renoviranje dviju kuća. Mnogo više sredstava skupili su, recimo, dragovoljnim prilozima ili nekim humanitarnim akcijama stanovnici i institucije Krakova, Lavova i Sofije, kao pomoć "slavenskoj braći".
No, u Zagrebu je zavladala određena panika, pa kroničari tih zbivanja napominju da je u samo nekoliko sati na Glavnom kolodvoru prodano više od 3800 putnih karata, a tijekom sljedećih nekoliko dana iz Zagreba se odselila, i to uglavnom zauvijek, u ostale dijelove tadašnje Austro-Ugarske Carevine gotovo petina stanovništva. Mnogi su otišli na selo - dok se stanje ne smiri. A stanje se vrlo sporo smirivalo, jer je do travnja 1881. godine, dakle gotovo šest mjeseci, zabilježeno čak 131 podrhtavanje tla u Zagrebu i okolici!
I dok su mnogi bježali i spas tražili drugdje, veliki pisac August Šenoa ostao je gradu, pomažući unesrećenima. Zbog toga se razbolio te je krajem 1881. godine umro od teške upale pluća. I skladatelj Ivan Zajc je odmah prionuo poslu te je komponirao kantatu "Zemljotres", koja je već u veljači 1881. imala svoju prvu izvedbu u pjevačkom društvu Kolo. Fotograf Ivan Standl načinio je tada vrijedne i ekskluzivne fotografije razaranja Zagreba u potresu.
No, tadašnje vlasti vrlo brzo su prionule obnovi Zagreba, pa se on, čak zahvaljujući tom potresu, počeo ubrzano graditi i širiti te je za samo desetak godina porastao na gotovo 40 tisuća stanovnika, a podsjetimo, nakon potresa čak 6 tisuća ga ja napustilo. U tom razdoblju sagrađeno je, u području koje danas nazivamo širi centar Zagreba, više od 700 novih zgrada. U grad su, naime, pristigli arhitekti i građevinari iz Slovenije i Austrije te mnogi siromašni seljaci iz okolice Zagreba, ali i iz drugih dijelova Hrvatske, koji su došli u potrazi za poslom. To je pridonijelo i stvaranju i jačanju industrijske "radničke klase" u Zagrebu. Osim toga, Zagreb tada poprima i obrise modernoga urbanog grada s osnovnim tada standardima poput gradske rasvjete, pa kanalizacije i uskoro i gradskog transporta - konjskog tramvaja.
Grad se nastavio širiti prema Donjem gradu, gdje je sagrađeno nekoliko novih ulica - proširena je i produžena Vlaška, Đure Deželića, a od glavnog Jelačićeva placa proširio se, s novosagrađenim zgradama, na Petrinjsku, Prašku i Gundulićevu te Gajevu ulicu, a tada je i današnja Frankopanska dobila izgled kakav i danas ima.