Visoki upravni sud ukinuo je odluku Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa kojom je pomoćnica ministra uprave, bivša gradonačelica Knina, Josipa Rimac kažnjena s 4000 kuna zbog netočnog prikazivanja imovine u imovinskoj kartici. Tu pravomoćnu presudu Povjerenstvo je primilo danas, a temeljem nje Josipi Rimac mora platiti i 5000 kuna sudskih troškova.
Već dvije godine Josipa Rimac sudski osporava odluku Povjerenstva. Podsjetimo, u travnju 2018. Povjerenstvo je donijelo odluku prema kojoj je Rimac u sukobu interesa jer je u svojoj imovinskoj kartici koju je predala u siječnju 2016. netočno prikazala imovinu. Rimac je u imovinskoj kartici navela da je suprug vlasnik 406 četvornih metara kuće i okućnice u Kninu vrijedne 994,110 kuna koju je kao hrvatski branitelj dobio na dar od države.
Usporedbom podataka koje je navela u kartici s podacima iz zemljšnih knjiga, Povjerenstvo je utvrdilo da je njezin supurug vlasnik tri etažirane nekretnine u toj kući tj. dva stana i jednog poslovno stambenog prostora te dviju garaža i kotlovnice. Kako je suprug prema zemljišnim knjigama vlasnik više etažiranjem odvojenih nekretnina od kojih se svaka zasebno može stavljati u promet (prodavati) pozvalo je Rimčevu da svoju imovinsku karticu uskladi s podacima iz zemljišnih knjiga.
Ona je međutim odbila to učiniti uz obrazloženje da kuća unatoč tome što je etažirana na više stanova, predstavlja funkcionalnu cjelinu te da je dovoljno što je navela ukupnu kvadraturu i vrijednost kuće. Kako je Povjerenstvu u tome kao i u svim drugim slučajevima kriterij podaci koji su uneseni u zemljišne knjige, donijeli su odluku da je Rimac povrijedila zakon i izrekli joj kaznu od 4000 kuna.
Ona je podigla tužbu pred Upravnim sudom u Splitu koji joj je dao za pravo. Povjerenstvo se na tu presudu žalilo, ali je i Visoki upravni sud odbio žalbu i dao Rimčevoj za pravo.
Visoki upravni sud je potvrdio stajalište splitskog upravnog suda da Josipa Rimac nije povrijedila zakon time što u imovinskoj kartici nije navela pojedine etažne dijelove kuće, već kuću u cjelini. Sud je zaključio da se u njezinu slučaju ne radi o neskaldu između imovine u imovinskoj kartici i stvarnom stanju već o nazivu, tj. opisu nekretnine. Inzistiranje Povjerenstva da Rimčeva u imovinskoj karitci kuću mora prikazati po etažama Visoki upravni sud naziva „pretjeranim formalizmom“.
U Povjerenstvu ističu da je riječ o pravomoćnoj sudskoj odluci i da je kao takvu prihvaćaju, Međutim, ističu da ni Upravni sud u Splitu niti Visoki upravni sud nisu utvrdili da bi Povjerenstvo pogrešno utvrdilo činjenično stanje niti da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, kao ni da je počinjena bitna povreda pravila postupka, a što su razlozi nezakonitosti odluka koji se utvrđuju u upravnim sporovima.
Radi se tek o stavu suda da je Povjerenstvo u konkretnom predmetu postupilo previše formalistički, a što ne predstavlja jedan od razlog za pokretanje upravnog spora.
Pritom se postavlja pitanje što znači pretjerani formalizam s obzirom da je Zakonom o sprječavanju sukoba interesa propisano da se podaci navedeni u imovinskoj kartici dužnosnika uspoređuju s podacima nadležnih državnih tijela, u konkretnom slučaju nadležnog zemljišnoknjižnog suda.
Povjerenstvo je stoga u postupku redovite provjere podataka iz imovinskih kartica dužnosnice Josipe Rimac postupalo u skladu s odredbama Zakona te je nakon provedene usporedbe podataka utvrdilo nesklad s obzirom da je dužnosnica u kartici navela vlasništvo kuće, a u zemljišnim knjigama su upisna tri etažirana stana.
Stoga je nejasno značenje pretjeranog formalizma u situaciji u kojoj je utvrđeno da je suprug dužnosnice Josipe Rimac ugovorom o darovanju sklopljenim s Republikom Hrvatskom stekao vlasništvo tri od ukupno četiri stana u istoj stambenoj zgradi, a ne obiteljsku kuću.
Nameće se pitanje na koji bi drugi način Povjerenstvo trebalo utvrđivati činjenice vezano za nekretnine u vlasništvu dužnosnika s obzirom da ne može izlaziti na teren i provoditi očevid koje pravo je Povjerenstvu uskraćeno Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 7. studenoga 2012.g.
Bilo koji drugačiji pristup od formalističkog prilikom utvrđivanja stvarnog stanja nekretnina, dovodio bi do pravne nesigurnosti.
Zanimljivo je također da je u ovom predmetu istaknut pretjerani formalizam, dok su u drugim predmetima sudovi u postupanju ovog tijela utvrdili pretjeranu arbitrarnost.
Zaključno je potrebno napomenuti da je riječ o presudi u konkretnom predmetu u kojoj su uzete u obzir okolnosti konkretnog slučaja te da ista nije od utjecaja na ostale predmete koje Povjerenstvo vodi zbog mogućih propusta i nepravilnosti u imovinskom karticama dužnosnika.