Komentirajući kandidaturu Peđe Grbina za predsjednika SDP-a politički analitičari i politolozi gotovo su se uglas složili da je riječ o kvalitetnom i vrijednom političaru, čovjeku koji se posebno iskazao radom u Saboru i pokazuje iznimnu volju i energiju za posao kojim se bavi. Nakon toga slijedi, ali… Kao Grbinov nedostatak ističe se to što nije novo lice. Jer samo novo lice SDP-u može dati zamah koji bi stranci u kratkom vremenu podigao rejting. Postane li Grbin predsjednik SDP-a, taj će efekt izostati, složni su u ocjeni.
Tu su u pravu, ali otvaraju jedno drugo pitanje. Nismo li, možda čak i nesvjesno, nezadovoljni političkim opcijama koje se desetljećima izmjenjuju na vlasti počeli promovirati instant-rješenja. Kao da zanemarujemo da je politika poziv, uvjetno rečeno zanat, za koji su potrebna određena znanja, vještine, ali i iskustvo. Lako bismo se složili da sudac općinskog suda koji je rješavao sporove oko međe teško može rješavati postupak protiv uprave bivšeg Agrokora.
Očekujemo da predmet takve težine i složenosti rješava sudac koji iza sebe ima godine staža i koji je prošao nekoliko stepenica u karijeri. Slično vrijedi i za bilo koju firmu. Teško da bismo navijali da direktorsku poziciju zauzme netko tko je do jučer bio poslovođa.
A kad je o politici riječ, ne nalazimo problem u ambicijama gradonačelnika gradova od 10 do 30.000 stanovnika i načelnika općina koji nisu bili čak ni saborski zastupnici da zauzmu čelnu poziciju u drugoj po snazi političkoj stranci u Hrvatskoj. To je zato što, premda smo se puno puta uvjerili u suprotno, i dalje vjerujemo da se politikom može baviti svatko.
Tako su svojedobno uzletjeli Laburisti, a onda gotovo preko noći nestali. Ili Mirela Holy čiji je OrAh u par mjeseci došao do rejtinga koji je parirao SDP-u, pa se strmoglavio i nestao. Pa Živi zid. Stranka koja je nastala na sprječavanju deložacija na izborima 2016. godine u Sabor je ušla s osam zastupnika, a do kraja mandata su se raspali i nestali. Najsvježiji primjer je Domovinski pokret Miroslava Škore koji je na zadnjim izborima dobio čak 16 zastupnika, ali nije ostvario ambiciju participiranja u izvršnoj vlasti pa ih članovi već sada napuštaju.
Netko će reći da je i Andrej Plenković došao na čelo HDZ-a kao novo lice, pa je osvojio već drugi premijerski mandat. To je, međutim, samo djelomično tako. Plenković je još 1994. godine počeo raditi u Ministarstvu vanjskih poslova, a za tri godine postao je načelnik Odjela za europske poslove. Kasnije je bio član pregovaračkog tima za Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Hrvatske i EU, bio je državni tajnik za europske integracije u Vladi Jadranke Kosor, zamjenik veleposlanika u Parizu.
U HDZ-u je od 2011. godine, bio je šef kampanje Mati Graniću na predsjedničkim izborima, saborski zastupnik i dva puta na europarlamentarnim izborima osvojio mandat u Europskom parlamentu. Plenković je na čelo HDZ-a došao s iskustvom u izvršnoj vlasti, u diplomaciji i EU, ali i iskustvom u HDZ-u. Unatoč tome, trebale su mu pune četiri godine da doista preuzme stranku.
Ako ćemo se složiti da su za uspjeh u politici presudni rad, znanje i iskustvo, trebali bismo se složiti da SDP ne može izvući iz gliba netko tko iza sebe nema više utakmicama u nogama. A onaj tko je više puta bio na terenu ne može biti novo lice. Uostalom, SDP-u ne treba čarobnjak koji će im preko noći napumpati rejting, već netko tko će znati posložiti stranku i natjerati ih da se prime posla. Uspije li to, rejting SDP-a će rasti sporo, ali će biti stabilan.