Tko zna kako bi Brijuni danas izgledali da nisu nizom slučajnih susreta i okolnosti prije 125 godina dospjeli u ruke bogatog bečkog kralja visokih peći i čelika Paula Kupelwiesera.
Možda bi i danas to otočje bilo makijom obraslo područje, prošarano močvarama, s kamenolomima i kamenim odronima koji se ruše u more, s nekoliko davno zapuštenih vinograda, maslinika i ruševina koje bi samo svjedočile o tome kako su svi s tog ukletog mjesta pobjegli glavom bez obzira. Vjerojatno bi to i danas bio odbojni krajolik bez pristaništa i luke, koji bi svi zaobilazili u širokom luku.
Elem, sve je bez ikakve veze s Brijunima započelo na Siciliji, u Palermu, u predvorju hotela Trinacria. Tu su se neviđenom slučajnošću susreli Kupelwieser i jedan Amerikanac. Kupelwieser je bio tu na odmoru, a Amer je od Talijana jeftino kupio močvaru nedaleko od mjesta Mondello.
Životna želja
Taman je ulazio u posjed te je započeo s radovima na koje ga je obvezivao ugovor o kupnji. Nekoliko stotina ljudi na to je nepristupačno i nekorisno kiselo i slano tlo uz samo more, uz pomoć male lokomotive i 30-ak vagoneta navozilo zemlju ne bi li ovdje uredili plantažu naranči.
Kupelwieser je tek napunio pedesetu, već je bio bogat i u naponu stvaralačke snage. Bio je sretno oženjen i obdaren dvojicom lijepih, pametnih i zdravih sinova - Karlom i Leopoldom. Nakon susreta u Palermu, obuzela ga je neodoljiva životna želja da i sam nešto slično napravi kao zalog za stare dane, i to na moru, na “svojem austrijskom jugu”.
Tako je Kupelwieser, zadubljen u zemljopisnu kartu sjevernog Jadrana, planirao sa svojim sinom Karlom već u rujnu posjetiti Brijune. Evo kako je Kupelwieser doživio i u svojim sjećanjima opisao prvi susret s Brijunima: “Ribarski čamac odveo nas je u malu luku Brijuna. Bila je to mala, močvarna vodena površina nazvana Mandrač, do koje se dolazilo uskim kanalom s mora. U taj su mali bazen ribarski čamci mogli uploviti klizeći po mulju i samo u vrijeme plime...”.
Ratna luka
Kupelwieserove je u tom neveselom krajoliku dočekao jedan veliki toranj s ravnim krovom i uz njega jedan čempres, desetak murvi, nekoliko starih maslina... I velika utvrda Tegetthoff, sagrađena 20 godina prije da štiti tadašnju austrijsku ratnu luku Pulu. Govorilo se, tada, da je na Brijunu dovoljno boraviti tek nekoliko sati pa da čovjek oboli od smrtonosne malarije.
Unatoč svemu, Paul Kupelwieser je 15. kolovoza 1893. od tršćanskog trgovca Wildija za 75.000 forinti kupio Brijune. Nakon toga je Kupelwieser kao vlasnik sa sinom Karlom ponovo došao na Brijune.
Ozbiljno je počeo raditi na pošumljavanju svojega imanja površine 700 hektara. Pokušao je dobiti savjet od Višeg šumarskog savjetnika u Odjelu za šumarstvo u Trstu, ali ovaj ga je neljubazno odbio. I opet je slučaj htio da Kupelwieser nastavi s brijunskim planom. U predvorju ureda gospodina Višeg dvorskog šumarskog savjetnika našao je njegova poslužitelja, neuglednog pogrbljenog starca koji mu je kazao: “Alojz Čufar u Labinu, zapamtite to ime, Alojz Čufar u Labinu, to je čovjek koji vam treba”. Kupelwieser je Čufaru odmah poslao pismo u kojem ga moli da ga na tri tjedna o njegovu trošku posjeti na Brijunima i posavjetuje kako da ih pošumi.
No, cijenu svojega izlaganja malaričnom brijunskom podneblju Kupelwieser je platio odmah nakon posjeta Brijunima. U vlaku na putu za London, kamo je išao održati neko predavanje, svladala ga je teška groznica. Četiri je mjeseca trajala borba liječnika za njegov život, a da nisu znali što mu je. Već su ga otpisali, no na kraju je ipak ozdravio uz pomoć kinina, i vratio se na Brijune. Tu je Čufar već uvelike radio s velikim brojem radnika. Naime, Kupelwieser je nešto prije svojega londonskog zdravstvenog kraha iz Pariza naručio sjeme pinija, čempresa, badema, palmi... To su one prve i najstarije šume koje danas gledamo u sklopu pejsažnih parkova.
Pošumljavanje
Paul Kupelwieser odlučio se pozabaviti tom pošasti, koja mu je desetkovala i radnu snagu. Krenulo se u sustavno uništavanje legla komaraca i već nakon godinu dana, umjesto ranijih dvjesto oboljelih, imali su samo jedan slučaj malarije. Brijuni su od močvare postali zdravo mjesto i mjesto prelijepih krajolika.
Zasađeno je 3620 stabala crnike, 2628 alepskih borova, 1784 čempresa, 777 pinija, 653 cedra, 2285 maslina, palmi, lovora i ostalih stabala te ružmarina, bambusa, agava... U vinogradima raste plemenita loza, u podrumima se priprema čuveno brijunsko vino... Sagrađene su prometnice, uređene jahaće i pješačke staze, konjsko trkalište te igrališta za golf i tenis. Safari parkom šeću deve, zebre, ljame, antilope, zečevi, jeleni i srne, fazani i pauni...
Voda je dovedena s istarskog kopna podmorskim cjevovodom, zajedno s kabelom za telegraf i telefon. Struju je davala električna centrala, najprije na paru, a kasnije na diesel. Paul Kupelwieser dao je sagraditi vile i luksuzne hotele, a 1912. i prvi natkriveni bazen s grijanom morskom vodom. Izlazi tjedna revija Brioni Insel Zeitung, Kupelwieser uvodi stalnu brodsku liniju Pula - Brijuni koju drži prvi brod na dizelski pogon na svijetu. Brijuni postaju elitno odmaralište. A to su i danas.