CRKVENI LIST KAO GLASILO DESNICE

Kako je skrenuo Glas Koncila. Skrenuo udesno...

Bruno Konjević / CROPIX

Nije to bio ni prvi ni zadnji napad Glasa Koncila, kada je prije tjedan dana glavni urednik ovog katoličkog tjednika Ivan Miklenić u komentaru zaključio da ne postoji ustavna definicija prema kojoj je Hrvatska sekularna država. Upravo suprotno, bio je to samo posljednji u dugogodišnjem nizu juriša na onaj dio hrvatske javnosti koji se zalaže za sekularizam, kao što je u listopadu 2016. u svojoj kolumni, u kojoj se obračunao s kritičarima Katoličke crkve i paracrkvenih udruga, zaključio da “doista treba zaustaviti diktat manjine nad većinom”, ostavljajući svakome da razmisli kako zaustaviti spomenuti manjinski diktat. Uostalom, u svojim komentarima Ivan Miklenić često piše da su “hrvatski mediji u rukama slugu komunističkog režima”, a u posljednjem broju Glasa Koncila, prije dva dana, ponovno je borbeno zaključio kako je “vrijeme prešućivanja žrtava komunističkoga terora definitivno prošlo, a oni koji bi ih prešućivali na putu su sigurnoga izdisanja”.

 

Zbogom koncilu

Ne iznenađuju brojne negativne reakcije, koje je sublimirao Branko Smerdel, šef Katedre za ustavno pravo na zagrebačkom Pravnom fakultetu, tezom kako se posljednjih godina intenzivno radi na osiguranju dominacije Katoličke crkve u Hrvatskoj, i u tom cilju zaoštravaju se svjetonazorska pitanja kao politička. “Meni izgleda da je to protivno ne samo Ustavu nego i koncilskim odlukama. Da, mislim na onaj Koncil čiji glasnik uređuje gospodin Miklenić”, ocijenio je Smerdel.

Može se rezimirati da je jedan od vodećih ustavnopravnih stručnjaka u Hrvatskoj imao pravo. Zato što Miklenićev Glas Koncila ne samo da nema puno veze s II. vatikanskim koncilom, zbog čije je promocije osnovan, nego još manje s Glasom Koncila koji je pokrenut kao liberalno glasilo koje je zagovaralo reformu Katoličke crkve u Hrvatskoj i svijetu.

Počeo je izlaziti 1962. kao bilten Glas s Koncila, koji je objavljivao vijesti o Drugom vatikanskom koncilu, a uređivao ga je franjevac Zorislav Lajoš. Franjevci su 1963. izdavanje lista predali Nadbiskupskomu duhovnom stolu i novine su pod nazivom Glas Koncila počele izlaziti kao polumjesečnik, a za urednika je imenovan Vladimir Pavlinić. S veoma popularnim tekstovima Živka Kustića (Don Jure), Tomislava Šagi-Bunića i drugih katoličkih intelektualaca, list je postigao ugled u hrvatskoj vjerskoj, kulturnoj i političkoj javnosti, a povremeno je dosezao nakladu od 200.000 primjeraka.

Međutim, Pavlinić je bio crkveni liberal i ubrzo je stekao brojne neprijatelje, među kojima je najutjecajniji bio kardinal Franjo Šeper, pročelnik Kongregacije za nauk vjere. Šeper je u srpnju 1969. pisao tadašnjem biskupu Franji Kuhariću i, između ostaloga, upozorio “da je pisanjem Glasa Koncila uznemiren, kao i mnogi drugi, među kojima i svećenici i biskupi, koji mu se sve češće žale”. Uslijedile su još dvije teške optužbe - “kako ima dojam da Glas Koncila skreće ulijevo i sve više piše senzacionalistički”.

Paralelno, uređivačku politiku Glasa Koncila, kao ljevičarsku i liberalnu, javno su napali sarajevski nadbiskup Smiljan Čekada i njegov brat Čedomil, u tim godinama jedan od vodećih pripadnika konzervativnog kruga katoličkih intelektualaca.

Uslijedio je žestok redakcijski odgovor o kojem je prije nekoliko godina govorio Pavlinić:

“Na Čekadinu optužnicu odgovorili smo u novinama kolektivno i odlučno jasno. Nazvali smo to ‘inkvizitorskom optužnicom’, koja je ubojita, kao da je sročena u stara vremena bojovnog katolicizma”.

Drugim riječima, Glas Koncila je pokrenut i u prvoj fazi uređivan kao reformističko, čak i ljevičarsko crkveno glasilo, koje se bori protiv “bojovnog katolicizma” i “inkvizitorskih optužnica”, pisanih u Katoličkoj crkvi.

 

Problemi u prošlosti

Ipak, konačnu riječ imale su komunističke vlasti, kojima je odgovarao unutarcrkveni raskol, ali ne i izrazito hrvatsko nacionalno usmjerenje Glasa Koncila. Zato je bila zabranjena distribucija u prodajnoj mreži, i prodavan je po crkvama te pretplatom. Uslijedila je zabrana jubilarnog broja Glasa Koncila od 22. listopada 1972. Po zakonu o štampi treća zapljena publikacije povlačila je za sobom kazneno gonjenje odgovornog urednika, a ta zabrana bila je po redu upravo treća, Pavlinić se plašio da će završiti u zatvoru i pobjegao je u London. Oženio se, surađivao u emigrantskom tisku, bavio se slikarstvom, ali više nikada nije uspio vratiti utjecaj koji imao kao Koncilov prvi čovjek.

Naslijedio ga je Živko Kustić, koji se etablirao kao jedan od vodećih hrvatskih novinara i komentatora, i između ostaloga, objavio stotine vrhunskih tekstova u Jutarnjem listu, a onda je 1990. Ivan Miklenić preuzeo Glas Koncila.

S kakvim problemima se u prošlosti suočavala redakcija ovog tjednika, opširno je na temelju arhivske građe nedavno pisao Anto Mikić, koji je objavio dokumente koji su pokazali kako se Komisija za odnose s vjerskim zajednicama “raspitivala o osobnim stvarima svećenika, pozivala vjernike i svećenike na saslušanja. Među njima su bili i glavni urednici Pavlinić i Živko Kustić, a Mali koncil, kojemu je tada urednik bio Franjo Kuharić, osuđen je zbog članka o ratu u Vijetnamu.

 

Pala prodaja

Miklenićev Glas Koncila stubokom je promijenio nekadašnju uređivačku politiku, i sada je to neformalno glasilo konzervativne desnice. Iako, više po stavovima koje zastupa, nego prema utjecaju jer tjedna prodaja Glasa Koncila iznosi oko osam tisuća primjeraka, deset puta manje od 80.000, koliko se prodavalo pred kraj Kustićeva mandata. U stvari, niti u crkvenim krugovima bliskim nadbiskupu Josipu Bozaniću ne vlada entuzijazam za Miklenićeve postupke, i sugovornika se želi uvjeriti da oficijelne kaptolske strukture ne stoje iza komentara u Glasu Koncila:

“Miklenić ima autonomiju i ono što objavljuje su njegovi stavovi, a ne kardinala Bozanića. Sigurno mu Bozanić ne govori što treba komentirati. Osim toga, naklada Glasa Koncila tako je niska da je pitanje koliko ljudi bi uopće znalo za Miklenićeva razmišljanja kada ih ostali mediji ne bi prenosili i objavljivali reakcije”, pojasnio je poznati svećenik iz Zagreba buru koja se diže oko pisanja Glasa Koncila.

Pokušavajući čuti drugu stranu, zatražili smo od Miklenića objašnjenje što misli o optužbama da je doveo u pitanje definiciju Hrvatske kao laičke države, ali i zašto, pod njegovim vodstvom, Glas Koncila, zastupa izrazito desne političke stavove.

Putem e-maila stigao je kratak Miklenićev odgovor od pet riječi: “Poštovani, ovaj put nemam komentara”.

U eri interneta i društvenih mreža Glas Koncila sigurno nema utjecaj kakav je imao u 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća, ali ipak je odigrao važnu četverogodišnju rolu u napadima na lijevo-liberalnu Vladu Zorana Milanovića. Zapravo je Katolička crkva u Hrvatskoj bila u permanentnom ratu sa SDP-ovom Vladom, ali niti najradikalniji desničarski biskupi u napadima s oltara nisu otišli daleko, kako je to 2014. napravio u svojoj kolumni Ivan Miklenić. U članku o ćiriličnim natpisima u Vukovaru Miklenić je propisno izvrijeđao Vladu kao “podlu, sramotnu i kukavičku”, a potom bez dokaza optužio da je, možda, inscenirala šovinističke ekscese u Dubrovniku i Splitu. Radilo se o neoustaškom osvetničkom pohodu kada su nepoznate osobe u Splitu bacile eksploziv u prostorije Vijeća srpske nacionalne manjine, dok je na Pravoslavnoj crkvi u Dubrovniku osvanuo ustašoidni grafit “Srbe na vrbe”.

Nekoliko mjeseci kasnije Miklenić je branio ratnog zločinca Darija Kordića, koji je na Haaškom sudu pravomoćno osuđen jer su njegovi vojnici izvršili pokolje muslimanskih civila u srednjoj Bosni. Međutim, za Glas Koncila krivac je proglašen žrtvom, a oni koji su podsjetili tko i što je Kordić proglašeni su izdajnicima Hrvatske. U komentaru pod naslovom “Što sve skriva etiketiranje?”, koji je objavljen 15. lipnja 2014., Ivan Miklenić obrušio se na sve koji su u medijima Darija Kordića nazvali ratnim zločincem: “Ta etiketa koja se prišiva Kordiću zapravo je izraz mržnje prema hrvatskom narodu i prema samostalnoj državi Hrvatskoj. Činjenica da je ta etiketa tako proširena medijima u Hrvatskoj još jednom očituje koliko su mediji protiv općega dobra hrvatskoga naroda i protiv općega dobra države Hrvatske”.

 

Protiv reforme

Glas Koncila mjesecima je lobirao za ukidanje obrazovnog kurikuluma i, kroz autorske tekstove i intervjue, precizno, pokazao što na Kaptolu misle o reformi koju je vodio Boris Jokić. Recimo, u precizno naslovljenom komentaru “Reformu obrazovanja treba odgoditi” Ivan Miklenić iznio je niz optužbi protiv reforme: “Kurikul predviđa premalo nacionalne povijesti, a noviju povijest prikazuje kroz optiku političke i ideološke ljevice”, glasi pisana presuda.

Prije dvije godine Miklenić se usprotivio i papi Franji. Dok je Papa javno upozoravao da je odbijanje izbjeglica isto kao ratni zločin, u uredničkom komentaru Glasa Koncila, pozdravljena je politika Mađarske i premijera Viktora Orbana. Kada je riječ o izbjeglicama, Miklenić je zaključio da se uvelike radi o opasnosti za Europu jer “sve su to ljudi prikladni za ostvarivanje ciljeva ideologije globalizma koja ima naum razaranja, posebno kršćanstva u svim njegovim pojavnostima”, tvrdilo je glasilo Zagrebačke nadbiskupije.

 

Maligno o Jasenovcu

Ali nema ništa malignije nego što su to višegodišnji napori uredništva Glasa Koncila u osporavanju žrtava Jasenovca. Klasični povijesni revizionizam, i deseci i deseci članaka i intervjua u kojima se tvrdi da je Jasenovac komunistički zločin, a ustaške žrtve tek djelić svih koji su ubijeni u ovom logoru. Od intervjua iz 2014. s povjesničarom Mladenom Ivezićem, koji je iznio tezu o “najvjerojatnije oko tisuću umrlih od svih uzroka, najviše naravnom smrću, pa od tifusa i slično”, a o zatočenim Židovima priča kao o onima koji su “bili potrebni kao majstori” i konstatira: “Ostali su bili otpušteni: 630 iz Jasenovca bijahu dragovoljci u 13. SS-Handžar diviziji”. Ili nedavnog intervjua s dvojicom samozvanih istraživača jasenovačkih žrtava, gdje su zagovornici službenog popisa opisuju kao oni koji “sada grčevito brane unaprijed zadani ‘prihvatljiviji’ broj ‘do 100.000 žrtava’, za koji je zadužena Javna ustanova Spomen-područja Jasenovac”.

Kada se sve zbroji, teza da Republika Hrvatska nije sekularna država zapravo je jedna od najbenignijih koje je posljednjih godina objavio Glas Koncila.

Izdvajamo