PIŠE JELENA VELJAČA

‘Kako odgovoriti onima koji su me prozvali da sam baš na dan pada Vukovara radila jogu?‘

‘Nisam ni trepnula, a paljba se nastavila i nekako smo, ne pitajte kako jer ni meni baš nije jasno, došli do broja seksualnih partnera‘
Jelena Veljača
 Neja Markicevic/Cropix
Objavljeno: 22. studeni 2020. 17:03

U ovo nevjerojatno doba, u kojem je zajednička trauma ispred svega što pojedinačno doživljavamo i prolazimo, teško je započeti tekst o osobnom iskustvu. I svadbe obilježene covidom, i oproštaj od onih koje smo voljeli. I porodi, čak ponegdje i dječje bolesti.

Sva individualna iskustva koja su kraljevala svijetom donedavno postala su ili zabranjena ili determinirana pravilima nekakvih stožera, a bilo koje kršenje, s pravom, smatra se obiješću i neodgovornošću.

U vremenu kad je broj uzvanika na vjenčanju o kojem ste možda sanjali čitav život strogo limitiran, u vremenu kad se preporučuje ne grliti ožalošćene, u vremenu kad je najganutljivija fotografija koju sam vidjela čovjek koji preko debelog sloja plastike grli majku koja je u staračkom domu, teško je, gotovo nemoguće započeti tekst o nekom osobnom iskustvu.

Borba za ženska prava svela se na opetovano ponavljanje činjenice da je za žene statistički obitelj najnesigurnije mjesto na svijetu, i da je stoga egida #ostanimodoma prilično opasna.

Sve finese borbe za ravnopravnost, za prava onih s margine ili manjina, svela se na šum izvan fokusa, a to je samo otvorilo novi prostor patrijarhatu da divlja i luduje, da se razvija, kao raspad svježeg mesa koje je netko zaboravio na balkonu do razine toksične tvari, otrova.

Promjene koje su se događale u medijskom prostoru, pa i u javnom diskursu, sada se čine kao neznatne (iako dobivene) bitke naspram onog bojnog polja u koje su sve oči svijeta uprte: medicina vs. covid. I dok čekamo cjepivo, a taj nepredvidivi virus harači po mjestima koja smo - možda posve pogrešno - osmislili za najslabije - i dalje se događa ono što se toliko trudimo zaustaviti: zlostavljanje žena u javnom prostoru. Poneki mediji su zabranili mogućnost komentiranja, shvativši točno da taj prostor služi gotovo isključivo histeričnoj onaniji, iskaljivaju osobnih frustracija, često samo nanišanjenih na javne osobe koje su tu mete, ali ne i stvaran razlog bijesa.

No, javan prostor su i društvene mreže, nažalost, a svijet se u ovom času ne stigne baviti kompleksnom problematikom uređivanja internetskih pravila i kažnjavanja uvreda, govora mržnje, prijetnji i poticanja na suicide na istom. No to što trenutno nemamo vremena za civilizacijske finese ne znači da su one nestale.

Posebna su meta žene, s naglaskom na uspješne, sretne, emancipirane. A ako su pritom i javne osobe, paljba je smrtonosna. I čini se, kao, opravdana.

To koliko je taj internet danas mjesto okupljanja svih psihopatologija ove regije je studija za sebe, umobolno nešto, kao neko mjesto gdje su sve patologije pozvane na tulum, puno neke histerije i mržnje, ali koliko se posebno vole mrziti žene zaslužuje poglavlje ili dva. Čitam nekidan u komentarima panegirike Merčepu, notornom luđaku koji je mučio ljude, a karijeru zatvorenika je završio na inauguraciji predsjednice, pa potom pomislim da i nije toliko strašan komentar meni upućen, pomalo neshvatljiv, ali istog, histerično zapaljivog tona: a kako si ti našla raditi jogu baš 18. 11., na dan pada Vukovara, pa prešutim, sve zlo s tim nespojivim silogizmom.

Nisam ni trepnula, a paljba se nastavlja, i nekako smo, ne pitajte kako, nije jasno ni navodnoj autorici kritike (iako u spol sumnjam, što ću, priznajem, kriva sam za pozitivnu diskriminaciju), došli do broja seksualnih partnera. Ne znaš niti koliko ih je bilo, kaže autorica didaktički, s oblaka nevinosti, iz pozicije, da se pretpostaviti, žene majke kraljice, one koja se ljubila samo s jednim, a udala za drugoga.

Gledajući u taj komentar, pada mi na pamet sljedeće: tek ćemo spoznati koliko je covid štete nanio feminističkoj borbi. Jer ta ideja, tako tvrdo ukorijenjena u katoličkim društvima, da se ženina vrijednost procjenjuje prema nečemu što su od nje muškarci imali ili nemali, i da je seks za ženu samo neka vrsta sramote, prljave pokore radi ispunjenja biološke funkcije, ne može se lako dekonstruirati, a sad kad je sav trud stavljen on hold ili u najboljem slučaju na zoom, ravnopravnost, koju ćemo u ostatku teksta namjerno zvati ravnopravnim poštovanjem, čini se kao nedostižan cilj.

Naime, ta osoba je mislila da će me uvrijediti insinuacijom da sam bila ili jesam, s četrdeset godina, slobodna žena koja sa svojim tijelom može činiti što god poželi. Bilo koji moj kolega ili prijatelj može to isto, dakako, ali on je frajer, zavodnik, poželjna meta svih slobodnih cura u gradu.

Takva žena, bez obzira na to što je financijski samostalna, karijerno uspješna, životno stabilna, što plaća ogroman porez, što sudjeluje na mnoge društveno korisne načine, trebala bi, čini se, biti ponižena kroz trač da je - pripremite se na šok i nevjericu - bila seksualno aktivna.

I čim se to kaže - da je neka žena bila seksualno aktivna (a da nije u bračnoj ložnici odobrenoj od strane Kaptola) - stvori se, priznajte, neka napeta atmosfera, koja je i logična, zaboga, za tako teške i nepotrebne teme kao što je seksualni život odrasle slobodne žene u Hrvatskoj.

Neopisivo je doživjeti tako nešto na pragu četrdesete godine života, ne zato što me autorica (još jednom, mislim da je u pitanju autor) javno razotkrila pa sam se noćima bičevala i još uvijek razmišljam kako ću pred mamu od sramote, nego zato što ponekad pomislim, optimistična kakva jesam, da se žene ipak, barem malo, tretiraju kao jednako vrijedne osobe kao i muškarci.

Davanje prostora u medijima takvim spodobama grijeh je svih nas koji pišemo i uređujemo tekstove: i sama sam ovim tekstom kriva za isto, ali ne mogu a da ne napišem priču o tome zašto je još uvijek, i u najtežim trenucima čovječanstva, feminizam važan. 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
06. prosinac 2020 19:29