POGLED U ‘BUDUĆNOST‘

Kako se 1960. godine zamišljalo izgled Jugoslavije 2000. godine: Sve su pogriješili

Serijal tekstova pod egidom "Jugoslavija godine 2000." započet je u veljači 1960. izmišljenom reportažom iz Beograda budućnosti

Godine 1960. zagrebački magazin Globus objavio je seriju članaka o tome kako bi zemlja mogla izgledati 2000. godine. Predviđanja su, prema očekivanjima, dobrim dijelom bila vezana uz letenje, da će postojati zračni taksiji, interplanetarna putovanja, tvornice raketa u zagrebačkim predgrađima, no dobar dio tekstova ipak se zasnivao na sadašnjosti, a ne na budućnosti. Cilj tog serijala nije bio samo da se kojekakvim spekulacijama zabave poklonici znanstvene fantastike, nego i da se čitalačka pažnja usmjeri na dotadašnja postignuća jugoslavenskog socijalizma.

Ukazivanjem na postojeće planove gradnje sasvim konkretnih gradskih predgrađa i gradskih četvrti koje čine visoke zgrade i neboderi, novinari Globusa upozoravali su, primarno, da je zahvaljujući socijalizmu, budućnost već zapravo počela. Godine 1960. Jugoslavija (tada se zvala Federalna Narodna Republika Jugoslavija ili FNRJ) se smatrala mladom zemljom koja je postigla golem napredak u petnaest godina koliko je proteklo od kaosa i razaranja Drugoga svjetskog rata. Kasnih pedesetih godina kombinacijom državnog planiranja i zapadnih zajmova (ovo potonje krenulo je nakon što se Tito okrenuo od Staljina 1948.) došlo je do brzog razvoja ekonomije i rasta životnog standarda. Oslobođen sovjetske stege, jugoslavenski socijalizam sve se više smatrao inovativnim i pragmatičnim sustavom.

Model radničkog samoupravljanja, koje se smatralo nekim oblikom demokracije radikalno drugačijim od etatističkog moskovskog modela, postupno se počeo uvoditi nakon 1952. godine. Jugoslavija je i u svjetskim relacijama mijenjala svoju poziciju i postajala sve važnijom, približavajući se novim globalnim igračima kao što su bili Egipat i Indija, u potrazi za izvanblokovskim, antikolonijalnim partnerima. Lice jugoslavenskog društva se mijenja, kako je to rečeno u zaključcima Sedmog kongresa Komunističke partije Jugoslavije (održanog u Ljubljani u travnju 1958.), koji su naglašavali potrebu da se građanima ne osigura samo posao i dom, nego i da im se omogući i da se zabave i da mogu štošta kupiti. Počela je era konzumerističkog socijalizma.

Na velikom formatu

Tjednik Globus u to je vrijeme izlazio na velikom formatu i bio je prošaran reklamama kojekakvih proizvoda, od praškova za pranje rublja do Vespi, i bio je idealna platforma za promociju nove epohe izobilja. Stranice tog tjednika punile su filmske zvijezde, novosti iz cijeloga svijeta, ali i redovito informiranje o postignućima nacionalnog vođe, Josipa Broza Tita. Serijal tekstova pod egidom "Jugoslavija godine 2000." započet je u veljači 1960. izmišljenom reportažom iz Beograda budućnosti, četrdeset godina poslije. Isti takvi tekstovi napisani su za Zagreb, Skoplje i Sarajevo, a serijal je završen tekstom o Ljubljani koji je objavljen u veljači 1961. godine.

Atraktivne futurističke vizuale za prve tekstove iz ove serije napravio je Žarko Beker (1936. - 2012.), dugogodišnji ilustrator, strip-crtač i art-direktor u novinsko-izdavačkoj i tiskarskoj kući Vjesnik. Te "Fantastične priče bez fantazije" bili su članci u kojima su se nizala futuristička predviđanja, ali zasnovana na onome što je 1960. već stvarno postojalo u arhitektonskim nacrtima i idejama. S već postojećim novim predgrađima koja su se gradila u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, poruka nije mogla biti jasnija - jugoslavenski socijalizam bio je sinonim za napredak, napredak koji se odvijao upravo dok se o njemu govorilo. Prvi tekst iz serijala počinjao je rečenicom: "Tihi, jedva čujan monotoni šum raketnih motora uspavao mi je sina". Tekst je napisao tada dvadeset i petogodišnji novinar (A. Ungaro) koji tvrdi da zapravo ima 65 godina i da se vratio kući nakon 40 godina izbivanja i tu zatekao moderan grad kojim dominiraju široke zelene površine i neboderi: "U metropoli od stakla, betona i aluminija, sačuvat će se i najljepši dijelovi staroga grada".

U tom prizoru, koji neobično podsjeća na ono što se u Beogradu događa danas kada velike korporacije financiraju i pokušavaju izvesti projekt poznat kao "Beograd na vodi", pisac teksta u Globusu navodi kako je glavna željeznička stanica maknuta od rijeke i da su na njezinu mjestu sada nove zgrade i javni parkovi. "Od Senjaka do Kalemegdana, na prostoru koji je nekada bio sigurno najružniji dio Beograda, sada ni traga onom kaosu teretnog pristaništa, željezničkih pruga i pustih, strmih ledina."

Glavni znak promjene bili su naoko nepregledni blokovi Novog Beograda od kojih je većina bila tek u fazi planiranja u vrijeme kad je Ungaro pisao svoj tekst. San o gradnji korbizijevskoga betonskog grada na sjeverozapadnoj obali Save sezao je još u četrdesete godine, no san se počeo ostvarivati tek krajem pedesetih, nakon čega su slijedila dva desetljeća oštre gradnje koja je dovela do modernističkog proširenja tog dijela grada koji danas broji oko 220.000 stanovnika. U Globusovim predviđanjima Novim Beogradom dominirale su zelene površine i pješaci, gdje će promet motornih vozila biti sveden samo na najnužnije, a stanovnici će se okupljati na središnjim trgovima, s kinima i kavanama, uz šetališta. Muzeji i druge kulturne institucije bit će smješteni u parku, pokraj rijeke.

Danas je ostvaren samo taj posljednji dio tog opisa, zahvaljujući tome što je tamo podignut Muzej suvremene umjetnosti, vrlo atraktivna građevina izlomljenih kutova, koja je završena 1965., a ponovno otvorena, nakon temeljite rekonstrukcije, 2017. godine. Mnoge od stvari koje danas čine Novi Beograd prepoznatljivim, kao što su golemi, brutalno ogoljeni tornjevi Genexa (Vrata Beograda), građeni od 1977. do 1979., kao i Bežanijski blokovi, građeni od 1976. do 1979., čine se mnogo luđima (otherworldly xxxx) od bilo čega što je Globus mogao zamisliti 1960. Međutim, autori tekstova u Globusu koji su se dobro zabavljali zamišljajući budućnost, povremeno su se doista znali približiti tome kako će se živjeti u dvadeset i prvom stoljeću. Njihovi avioni lete 3000 kilometara na sat i imaju velike TV ekrane na stropovima putničkih kabina. A putnici koji izađu iz aviona dobivaju videotelefone kojima mogu rezervirati hotelske sobe ili se preko njih mogu spojiti s enciklopedijskim vodičima za destinacije u koje su se uputili.

image
Vizija Beograda 2000. godine

Ljudi se kreću po gradu lebdećim taksijima ili lebdećim skuterima. Brodogradilišta u Rijeci prave atomske brodove, međurepublički poštanski promet odvija se raketama. Uz Novi Beograd, drugi stvarni najveći primjer socijalističkog napretka bio je Novi Zagreb. Baš kao što je bio slučaj i s Beogradom, malo je toga novog dijela u Zagrebu bilo sagrađeno do 1960. godine. Najveći dio Novog Zagreba sagrađen je tek od sredine šezdesetih do sredine sedamdesetih godina. Članak o Zagrebu izišao je u svibnju, a napisao ga je redoviti suradnik Globusa Nenad Brixy (1924. - 1984.), koji će poslije postati slavan kao onaj koji je "otkrio" i prevodio talijanski strip Alan Ford. Brixyjev milenijalni alter ego gledao je jugoslavenski nogometni Kup koji se igrao na novom stadionu koji prima 100.000 posjetitelja, nakon čega je otišao u kino u Novom Zagrebu pogledati dokumentarni film pod nazivom "Zagreb danas i nekad" u kojem su detaljno iznesene razlike između šezdesetih godina i početka narednog stoljeća.

"Kamera je hvatala naše djedove kako u smiješnim odijelima trče za prastarim vozilima, što su ih zvali tramvajima. Zatim smo ih vidjeli stisnute poput sardine u konzervama - ako vam je poznato, takav je bio taj, sada već pomalo napušteni, način spremanja ribe - u unutrašnjosti tih tramvaja, a onda kako trče prema tvorničkom ulazu, sa strahom pogledavajući ručne satove." Novi Zagreb 2000. godine bio je podijeljen na mikročetvrti u kojima su ljudi mogli pješice prevaliti razdaljinu od svojih stanova u neboderima do ekološki prihvatljivih tvornica u kojima rade, bez potrebe da trče za tramvajima. Ako je netko morao nekamo ići žurno, onda bi pozvao helikopter taksi ili se odvezao superbrzom gradskom željeznicom. "Stari" centar grada, oko Trga bana Jelačića i Ilice, pretvoren je u povijesnu pješačku zonu - parkirne garaže izvan centra odvratile bi ljude od toga da autima ulaze bliže centru.

Područje oko Ulice proleterskih brigada (danas Ulica grada Vukovara) trebalo je postati novi centar grada: rezidencijalne zgrade ovdje su se počele graditi tek pedesetih godina, a nova gradska vijećnica dovršena je tek 1962. Čak i danas taj je dio grada ostao područje aspiracija glavnoga grada, s Koncertnom dvoranom Vatroslava Lisinskog s jedne strane široke avenije, Nacionalne i sveučilišne knjižnice okružene parkiralištima na jugu i kontroverznih fontana postavljenih 2013. godine koje se protežu prema horizontu. No, teško je sve to nazvati centrom bilo čega - ulice su preširoke, protok automobilskog prometa ima prioritet nad pješacima, a usprkos cijelom nizu kafića ispod knjižnice, ljudi ovamo nisu stekli naviku dolaska u šetnju.

image
Život u Novom Zagrebu 2000. godine (Globus, svibanj 1960.)

Novi superkvartovi

Ono što današnjem čitatelju najviše upada u oči u ovim tekstovima jest pretpostavka da će se ti kvartovi, kojima dominiraju široki bulevari i betonski neboderi, množiti i postati novi centri sve razvedenijih i decentraliziranih gradova. Svaki od tih novih superkvartova trebao je postati novi urbani nukleus u kojem će ljudi raditi, gdje će se moći ići u školu, gdje će biti domova zdravlja, trgovina i mjesta za zabavu, sve za one koji u tim kvartovima žive. Iako su mnoge četvrti u Novom Beogradu i Novom Zagrebu sagrađene s vrtićima za djecu, knjižnicama i rojevima dućana, ipak je ostvarena infrastruktura ostala daleko od predviđenih planova.

Paradoksalno, ipak je kapitalistička kultura šoping-centara, multipleksa i koncertnih dvorana donijela mjestima kao što su Novi Zagreb i Novi Beograd društvene sadržaje koje su socijalistički planeri doduše zamislili, ali koje nisu uspjeli ostvariti. Najmanje uvjerljiv tekst, posvećen Makedoniji, izišao je u lipnju. Usprkos privlačnom naslovu ("To je zemlja iz atomske bajke"), tekst nije ponudio ništa osobito u smislu konkretnih zamisli. Nakon što je stigao u Skoplje, riječnim brodom koji je plovio brzinom od 150 kilometara na sat, autor teksta Drago Tović - pseudonim koji je tada koristio poznati hrvatski i crnogorski novinar Drago Kastratović (1929. - 2006.) - poveli su ga u organizirano razgledavanje cijele Makedonije, u automobilu na plinski pogon, pa je vidio i prelijepe nove stambene blokove u Prilepu i hotele na Ohridu.

Ono što tada autor teksta nije mogao znati, jest da će glavni grad Makedonije pogoditi katastrofalni potres 1963. godine, što je dovelo do ambiciozne rekonstrukcije i gradnje grada koja se danas smatra uzorom modernog urbanističkog planiranja. U listopadu je Tović obišao i glavni grad Bosne i Hercegovine, Sarajevo. Mnoge od velikih betonskih stambenih zgrada koje i danas čine Grbavicu već su bile sagrađene 1960. godine pa je autor teksta, shodno tome, bio oduševljen time kako će sve to izgledati kada bude gotovo, zamišljajući tamo i "bazene, cvjetnjake, fontane i vodopade". Globus je puno nade polagao u Marijin Dvor, kao mogući novi gradski i društveni centar, zapadno od sarajevske povijesne jezgre. Planove za to područje najavio je nekadašnji Le Corbusierov asistent Juraj Neidhardt 1954. godine, a većina toga je već bila sagrađena kad se Globusov tekst pojavio.

Međutim, Neidhardtovo remek-djelo, kompleks zgrada Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, završen je tek 1982. Kako su odmicale osamdesete, jugoslavenski građevinski bum je posustao tijekom sve dublje ekonomske krize, nastale zbog velikoga državnog vanjskog duga. Ideje o promjenama gradova kroz modernu arhitekturu, već u startu megalomanske, morale su pričekati. Ono što serijal tekstova o Jugoslaviji 2000. godine čini posebno dirljivim nije samo činjenica da Jugoslavija kao država nije dočekala novi milenij, nego i da su bilo kakvi poslijeratni snovi o planiranoj gradnji gradova postali čista iluzija.

Možda je najtočniji tekst u serijalu bio onaj posvećen Ljubljani u kojem je autor ustvrdio da se pitoreskni Stari grad na obalama Ljubljanice nikad neće pretvoriti u rekreacijske centre nekakvog regeneriranog metropolisa - iako je autor (opet Tović) malo pretjerao u opisima same gradske rijeke: "Na njenim blagim valovima vidim hiljade čamaca, barki, i brodica - sve od plastične mase, sve u najraznovrsnijim bojama i oblicima. (...) Ovaj dio grada zapravo je ljubljansko zabavište. Sačuvana su barokna pročelja kuća, ali je ambijent s obje strane rijeke temeljito izmijenjen. Ljudi, vreva, kostimi!" Globusova putujuća ekipa nikada nije stigla do Splita, grada koji je kroz munjevitu modernizaciju sedamdesetih godina dobio stambenu četvrt Split 3, planove za prodajni centar Koteks i veličanstveni poljudski stadion, podignut za otvorenje Mediteranskih igara 1979. godine. No, iako je Jugoslavija 2000. preživjela jedino u kraljevstvu mašte, uvijek ćemo imati Split 1979. (Preveo: Saša Drach)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. kolovoz 2022 16:01