Šuma" zvana liste čekanja u hrvatskom zdravstvu godinama ostaje "neprohodna", a čini se da zasad nema pravog rješenja.
Naime, HZZO ima svoje podatke, bolnice također, a isti pacijent može se naći i na dvije, tri, četiri, pet lista bez kontrole... Riječju, teško je znati autentično stanje s listama, što potvrđuje i nalaz Državne revizije koja je prvi put pokušala utvrditi situaciju s "najpopularnijom" dijagnostičkom pretragom - magnetskom rezonancom (MR), a prema kojem se na prvi pogled čini da se uglavnom pregledavamo "preko reda" ili "preko veze".
Naime, podaci iz dvadesetak bolnica govore da je svaki treći pacijent na tu pretragu došao mimo bolničkih lista čekanja! No, u tumačenju tog podatka teško se pronalazi prava argumentacija. Revizija je utvrdila da je u tih 20 bolnica na listama bilo 47.000 pacijenata, a da je najduže vrijeme čekanja bilo 608 dana. Za tri bolnice rečeno je da je svaki drugi pacijent obavio MR a da nije bio na njihovim listama čekanja, dok većina bolnica ne ažurira svoje podatke.
Zapravo, reklo bi se s "listama ništa novo" ni u ovom revizijskom poslu oko samo jedne dijagnostičke pretrage jer situacija je ista i sa svim ostalim medicinskim zahvatima i pregledima za koje jedinstvenih podataka u Hrvatskoj nema. Primjerice, na listama koje vodi HZZO uglavnom je oko 800.000 pacijenta, vrijeme čekanja je sve dulje, a koliko je to objektivno točan podatak s obzirom na to da bolnice imaju drukčije podatke, nitko zapravo ne zna. Naprosto, postoje razni "putevi" koji vode do pregleda, zahvata ili dijagnostike za nekog pacijenta.
Jedni će do pomoći doći brže, drugi sporije, a treći "preko veze". No, nigdje neće biti zabilježeno kako se i zbog čega to dogodilo. Odavno je poznato da bolničke liste nisu pouzdane, da su HZZO-ove trome i također nisu uvijek istinite, da se pacijenti prijavljuju u nekoliko bolnica pa gdje prije dođu na red. Dio njih zove "po Hrvatskoj" pa ponekad i uspije doći do pregleda, što znači da uopće neće biti ni na jednoj listi. Dio će liječnika svoje stalne "mušterije" zapisati na nekoj od internih lista svog odjela.
Naime, preduvjet za kontrolu lista čekanja nužno je informatičko umrežavanje svih zdravstvenih ustanova u javnom sustavu.
No, to se kao mantra ponavlja više od 20 godina, ali od realizacije nema ništa, pa onda ni od stvarnog praćenja situacije s listama čekanja. Zbog toga se zapravo ne zna koliki je kapacitet potreban zdravstvu da se odradi određena količina posla bilo da je riječ o dijagnostici ili zahvatima. Takva "mutna" situacija onda postaje i "niša" u koju se svako malo utrpa "kupovanje" nekih zdravstvenih usluga od privatnih ponuđača, a da se istodobno ne zna je li to nužno i jesu li to mogle odraditi javne zdravstvene ustanove.
U cijeloj toj priči oko lista čekanja osobito smeta to što i dalje nema jasnih kriterija koji određuju kako se i zašto dolazi na "duge" ili "kratke" liste, a nema ni mogućnosti skidanja s lista onih koji su udvostručili ili pak upeterostručili svoje prijave.
Državno odvjetništvo kojem je revizija o listama čekanja za MR proslijeđena sigurno nije adresa za rješavanje ovog dugogodišnjeg problema.