SDP niti jedan od dva mandata nije osvojio zato što je bio politički superiorniji nego zato što je vlast HDZ-a bila katastrofalno loša; u pobjedi je presudio SDP-ov koalicijski potencijal; za SDP, iako stoji na braniku interesa radničke, trudbeničke, prekarne klase, radnici ne glasaju; SDP je pod palicom bivšeg lidera Zorana Milanovića potpuno promijenio profil i izrastao u politički kartel; s jakom retradicionalizacijom društva što ju je izveo HDZ topi se i broj potencijalnih birača u budućnosti…
Nisu samo apatija i gubitak povjerenja birača prema političarima uzrok pada SDP-a nego i činjenica da su se “krvna slika” društva, preferencije i vrijednosti drastično izmijenile - sve su to golema iskušenja za opstanak SDP-a u Hrvatskoj, veća od problema koje trenutno ima trenutni šef SDP-a Davor Bernardić...
Dolazak 2000.
To su, u kratkim crtama, uvidi do kojih je došao Davorko Vidović, SDP-ov veteran, kad je od šefa dobio zadatak da s profesorom Brankom Caratanom napravi dubinsku analizu uspona i padova SDP-a u posljednjih 15 godina. Vidović, koji se nakon razlaza s Milanovićem “pacificirao” u Hrvatskoj gospodarskoj komori kao savjetnik za radnu politiku i zapošljavanje, nakon njegove smjene aktivirao se kao član Savjeta, napisao je smjernice socijalne politike SDP-a koje bi jednom trebale postati program. Iako će se Vidović pohvaliti da su se Caratan i on trudili biti “maksimalno objektivni”, angažirali su i neutralne stručnjake u analizi brojčanih podataka o ishodima lokalnih, nacionalnih predsjedničkih izbora, ipak bi neke rezultate radije prešutio. Najgori mu je valjda onaj da je SDP-ov dolazak na vlast 2000. godine usko vezan uz posrnuće i veliku krizu HDZ-a, a ne samo uz vjerodostojnost političkog djelovanja.
“Vrlo je upitno bi li SDP ijedan od ta dva puta koliko je bio na vlasti dobio vlast da HDZ nije bio skandalozan, bez obzira na to što je rejting SDP-a znao doći do 33 posto.
Dido i Đido
To je egzaktno potvrđeno našim analizama; rasulo u HDZ-u nakon Tuđmanove smrti i velika lopovska privatizacija, a potom Sanader u zatvoru doveli su nas na vlast. SDP 2000. godine nije mogao osigurati samostalno pobjedu.
Za nju smo morali stvoriti šesteročlanu koaliciju i napraviti čudo. 1992. smo imali 5,4 posto, u Sabor su nam ušla samo tri kandidata s liste a preostalih šest su bili naše stranačke kolegice i kolege s liste Srba, jer niti jedna druga stranka nije imala Srbe na listi osim nas. Tada su nas neki osporavali kao lijevu stranku i prokazivali nas kao izdajnike radnika, Srba, ljevice, drugi komunistima, boljševicima i „jugoslavenima“. Da parafraziram Krležu: prijetio nam je i Dido i Đido. HSLS nam se činio kao nedostižni cilj sa svojih 17 posto. Suradnja s HSLS-om 2000. godine bila je jedini način da preuzmemo vlast, a taj savez nam je kasnije postao kamen oko vrata; velika pogreška što ni Tomčić ni Budiša, pa ni Pusić i Jakovčić nisu ušli odmah u Vladu, to je moralo puknuti i puklo je“, otkriva Vidović.
Stranački gremi
Problemi zaposlenosti danas su prvorazredno političko pitanje i onaj tko nađe odgovore kako da osigura sigurnost i integritet zaposlenima - taj će imati u rukama značajnu političku valutu - “zakonski je zapošljavanje na određeno izuzetak, a u praksi je izuzetak posao na neodređeno”, kaže reformator radnog zakonodavstva kojeg i danas zbog toga prozivaju.
„Danas se u Hrvatskoj 92 posto ljudi zapošljava na određeno vrijeme, što je čista zloupotreba zakona, 190.000 ljudi je nezaposleno od kojih je preko pola dugotrajno nezaposlenih i isto toliko nezapošljivo. Istodobno imamo jednu od najnižih europskih stopa zaposlenosti i aktivnosti. I u svemu tome nedostatak radnika, kojega sada nadomještamo paničnim i nesustavnim uvozom radnika iz okruženja. Kolaps tržišta rada!“, naglasit će Vidović i reći kako “SDP treba snažno zagovarati borbu za sigurnost i dostojanstvo rada i radnika u tim novim okolnostima.”
Govoreći o stanju u stranci, Vidović kaže da je Milanović pretvorio SDP u one man show - kartel i rasturio savjete, pretvarajući članstvo u dekor za navijanje, ajkanje, puke dizače ruku. „Kartel organizaciju karakterizira populizam, ona nema program, ideologije, sadržaja. Intelektualci su se razbježali, SDP je napustilo civilno društvo koje nam je bilo veliki saveznik.
Milanović je uveo princip jedan član jedan glas kao tobože vrhunaravni demokratski princip, a u praksi je služio samo tome da se na kongresima spriječi artikuliranje bilo kakve doktrinarne alternative predsjedniku i pobočnicima. Umjesto stranačkog gremija odluke su donosili PR-ovci i savjetnici – politiku i retoriku je podešavao prema anketama, volio je sebe predstavljati kao borbenog zaštitnika protiv izmišljenih ili umišljenih neprijatelja“, tvrdi Vidović koji smatra da bi se SDP trebao jasno ograditi od predsjedničkih aspiracija bivšeg šefa.
Sačuvani kapital
Analiza je pokazala i koji je kapital SDP uspio sačuvati: „SDP nikad nije popustio u obrani i zaštiti ljudskih prava, predstavlja utočište za slobodnomisleće ljude, one koji se nisu dogmatizirali niti radikalno lijevo niti radikalno desno. To je važan korpus pitanja s kojim se ljevica u Europi legitimira“, podvlači crtu Vidović. I upozorava kako ljevica gubi potencijal u cijeloj Europi: “HDZ je u gotovo dva desetljeća vlasti uspio nametnuti nazadnjački svjetonazor u veliki dio društva, koji je uz to potpomognut, katastrofalnim gospodarskim stanjem i objektivnim zaostajanjem društva u svim važnim aspektima.
Rastuće nejednakosti, socijalna deprivacija i pravna nesigurnost, blokirani, kreditno prezaduženi i izvarani ljudi, lako postaju plijen takvih retrogradnih ideologija, čime se smanjio bazen glasača SDP-a. Nedavno istraživanje o stavovima mladih u Europi, provedeno i kod nas, pokazalo je kako je mlada generacija neusporedivo konzervativnija od srednje, da preferiraju autoritarne vođe. Privlačnost demokracije jako se smanjila u Hrvatskoj.”