Ministarstvo pravosuđa našim ribarima neće dostavljati kazne slovenske policije za uplovljavanje u “njihovo” more, nego će ih vraćati u Sloveniju, otkrio je ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković, konkretno navodeći kako će država štititi ribare. Ujedno je najavio nove zakone, rezove u ustroju sudbene vlasti, korigiranje plaća sudaca te otkrio što će se dogoditi s arhivom Haaškog suda.
Kako su u javnoj raspravi prošle izmjene Zakona o DSV-u i Zakona o sudovima? Tko je imao najviše primjedbi?
Mini reformom želimo riješiti nekoliko problema. Jedan je nedovoljna iskorištenost prekršajnih sudaca nakon što je došlo do većeg pada broja predmeta na prekršajnim sudovima. Prekršajne sudove ćemo spojiti s općinskima kako bismo ujednačili opterećenost sudaca. Drugi je sustav imenovanja sudaca. Želimo propisati jasna pravila pri imenovanju i ubrzati postupak. Ti postupci traju predugo i događa se da sudovi po godinu dana čekaju suca. Propisujemo rokove za imenovanja prema kojima postupak mora biti dovršen u roku od šest mjeseci. Nismo zadovoljni ni sadašnjom praksom DSV-a koji zanemaruje bodovnu listu kandidata, pa se događa, kao što smo nedavno imali slučaj, da se sucem imenuje osoba sa sedamdesetog mjesta. S primjedbama na izmjene zakona javio se Most u skladu sa svojim konceptom. No, za sada ne vidimo da je predloženo nešto što bi se uklapalo u našu koncepciju. Sve ćemo razmotriti, a zakoni će ići u redovnu proceduru s dva čitanja.
Ispada da se, bez obzira na to kakvi su propisi, imenovanja sudaca u praksi uvijek pretvore u netransparentan proces u kojem prolazi onaj tko iza sebe ima jak lobi, neovisno o kvalifikacijama.
Svi imamo takav dojam. Zato izmjenama Zakona određujemo da se odluka o imenovanju treba temeljiti na mjestu na ljestvici. Čak smo dobili primjedbu da ulazimo u prostor DSV-a i ograničavamo ga. Primjedba ne stoji jer i DSV ima mogućnost dati određen broj bodova kandidatima na temelju razgovora koji s njima obavlja, a on na kraju može biti odlučujući. Osnova su ipak bodovi koji se dobivaju na temelju kvalitete i kvantitete dotadašnjeg rada suca.
Zašto ste odbacili prijedlog Mosta da razgovori s kandidatima za suce budu javni?
Za sve primjedbe smo otvoreni, ali zamislimo kako bi to izgledalo u praksi. Prvi s liste ići će na intervju, a svi kandidati koji dolaze nakon njega mogu slušati razgovor, vidjeti kakva se pitanja postavljaju, kako članovi DSV-a reagiraju na pojedine odgovore, što ih se više, a što manje dojmi. Javni intervjui mogu dati prednost pojedinim kandidatima, što nije u redu. Ne želimo skrivati postupak, zalažemo se za što veću transparentnost. Razmotrit ćemo postoje li mogućnosti da se razgovori snime i eventualno objave nakon što se sa svima obavi razgovor.
Kako su suci reagirali na objavu imovinskih kartica i je li točno da su najviše primjedbi imali suci Vrhovnog suda?
Proputovao sam gotovo cijelu Hrvatsku, susreo se s predsjednicima svih sudova i državnih odvjetništava. Svima sam postavio pitanje imaju li problem s objavom imovinskih kartica. Na terenu nisam dobio nijedan odgovor koji bi bio protiv. U savjetovanju sa zainteresiranom javnošću, s Vrhovnog suda je stigla primjedba da bi se objavljivanje imovinskih kartica za suce trebalo postaviti drugačije nego što je to za političare jer je drugačiji način njihova izbora. Ta primjedba nije relevantna da bismo mijenjali sustav, posebno ako se uzme u obzir da povjerenje javnosti u suce nije na zavidnoj razini. Objava njihovih imovinskih kartica dobra je prilika da se pozitivno utječe na takvu percepciju i pokaže da nitko nema razloga bilo što skrivati. Naravno da se mora voditi briga o anonimizaciji osobnih podataka i onih koji bi nekome mogli poslužiti za bilo kakav oblik pritiska na suce.
Iz imovinskih kartica moći će se vidjeti koliko tko od sudaca zarađuje sa strane i njihov angažman izvan suda staviti u korelaciju sa zaostacima.
Zarade sa strane nisu problem. One su moguće, ali moraju biti legalne i prijavljene. A obveze sa strane ne smiju kolidirati s redovnim radnim obavezama.
Bilo je ideja da se ograniči iznos koji sudac može zaraditi iz izvora koji nisu iz plaće. Govorilo se da ne bi trebao prelaziti 30 posto prihoda ih plaće. Zašto ste tu ideju odbili?
Mislim da to ne bi bilo u skladu s Ustavom. Osim toga, ako netko ima kapaciteta da nakon svog radnog vremena još radi i ostvaruje dodatne zarade, u tome ga nemamo pravo ograničavati.
Je li u redu da pojedini suci na Vrhovnom sudu zarade i više od 250.000 kuna neto godišnje, a da se istodobno na tom sudu vode zaostali predmeti?
To što na Vrhovnom sudu postoje zaostaci ne znači da suci ne rade dovoljno i predano u svoje radno vrijeme i ne ispunjavaju svoje obaveze. Posrijedi je i velik priljev predmeta, a zaostaci se iz godine u godinu smanjuju.
Imate li problem s time gdje suci ostvaruju dodatne prihode? Hrvatski nogometni savez, Hrvatska liječnička komora i mnoge druge organizacije angažiraju ih za svoje sudove časti, arbitraže, a svi im se mogu pojaviti kao stranke u sudskim postupcima.
Ako to ne bi utjecalo na njihov odnos prema predmetima, onda s time nemam problem. Ako bi utjecalo na njihovu objektivnost, onda bi itekako to bio problem. Uostalom, zakon definira u kojim se situacijama suci moraju izuzeti iz odlučivanja. Ako je netko angažiran kao arbitar u nekoj komori i odlučivao je tamo o određenoj stvari, mora se izuzeti iz takvog predmeta ako on dođe na sud.
Hoće li se sucima podizati plaće?
Osnovice njihove plaće prate osnovice svih u javnoj službi. Kada se drugima podižu osnovice, onda se podižu i sucima.
Znači, ove godine im se smiješi veća zarada?
Slijede sudbinu svih u javnom sektoru. Ali ne zaboravimo da im se proteklih godina u dva navrata plaća spuštala za deset posto, kao i drugima.
Jeste li zadovoljni stanjem u pravosuđu?
Nisam.
Što su glavni razlozi nezadovoljstva?
Još uvijek je velik broj neriješenih predmeta, a postupci nisu dovoljno brzi. I dalje je prisutna neefikasnost u kaznenom sudovanju. S druge strane je činjenica da je oprema na sudovima zastarjela i nedostatna. Ipak, kada kompariramo sa stanjem otprije desetak godina, veliki su pomaci nabolje.
Ne možete komentirati konkretne sudske predmete, osobito one u tijeku, no možete li se osvrnuti na presudu Horvatinčiću oslobođenom radi sinkope i odgovoriti postoje li ikakvi mehanizmi da se spriječe sudske odluke protivne zdravom razumu, a čini se i pravu?
Godišnji priljev predmeta je oko milijun i pol. Nekada ih je bilo i više. U tom ogromnom broju i prije su se događale sudske odluke koje su izazivale veliku pozornost javnosti i njezino negodovanje, možda i veće nego što je to sada. Mediji su sve prisutniji u svim segmentima života, pa tako i u pravosuđu. Teško je reći da neće više dolaziti do ovakvih pojava, ali vjerujem da će u budućnosti biti manje predmeta koji nailaze na osudu i neodobravanje cjelokupne javnosti. Sa svoje pozicije ne mogu utjecati na sudske postupke. Bitno je, međutim, što postoje žalbene instance, a nakon njih još Ustavni sud, potom i Europski sud za ljudska prava. Ponekad sve to traje dugo, ali postoje brojni instrumenti zaštite.
To je točno, ali nečiji životi mogu biti uništeni dok se dođe do pravde. Uzmimo slučaj Vlatke Pokos, koja mora vratiti bivšem suprugu novac koji je trošila u braku. Nije li to kao da, kada biste se razveli, morate supruzi vratiti novac za sve kravate koje vam je kupila u dvadeset godina braka? I to s kamatama.
Ne znam konkretni predmet niti ga mogu komentirati. No, i kod Vlatke Pokos se radi o prvostupanjskoj presudi i ima pravo žalbe. A što se mene tiče, ne namjeravam se razvoditi. Inače, sve što se stječe i troši u braku pripada u zajedničku stečevinu koja se dijeli popola bez na to obzira je li netko u toj zajednici radio ili nije i tko je zarađivao više, a tko manje, osim ako nema posebnih izvora iz kojih se dokazuje da je netko nešto sam stekao. Iznimka su i predbračni ugovori ako je u njima drugačije definiran taj odnos. Moguće je i za vrijeme braka posebnim sporazumom drugačije definirati vlasništvo nad stečenom imovinom.
Koriste li Hrvati mogućnost sklapanja predbračnih ugovora?
Nemamo o tome posebnu analizu, no prema raspoloživim informacijama, proizlazi da institut predbračnog ugovora nije zaživio. Još nam je imovina sekundarno pitanje pri sklapanju braka.
A što kao političar i pravnik kažete na činjenicu da se slučaj vjeroučitelja iz osnovne škole u Zagrebu koji širi mržnju na kraju prelama preko djece? Ispada da nitko u cijeloj školi, od ravnateljice do drugih učitelja koji su s njim dijelili zbornicu, nije znao da taj čovjek mrzi Srbe i da bi likvidirao političare koji mu nisu po volji, nego su ga djeca morala razotkriti, a sad još trebaju svjedočiti na sudu.
Po zakonu i djeca mogu biti svjedoci. Ako se neke činjenice ne mogu drugačije utvrditi, onda se zove djecu. Kao odvjetnik sam imao nekoliko takvih predmeta. Djeca se saslušavaju na poseban način i vodi se računa da je to za njih stresna situacija. Ispitivanje djeteta provodi sudac istrage uz primjenu posebnog načina ispitivanja - bez prisutnosti suca i stranaka u prostoriji gdje se dijete nalazi, putem audio-video uređaja i uz pomoć psihologa, pedagoga ili druge stručne osobe, a ispitivanju mogu prisustvovati roditelj ili skrbnik.
Vlada kaže da će hrvatske ribare koji uplovljavaju u dio Piranskog zaljeva (Savudrijske vale) koji bi po arbitražnoj presudi pripao Sloveniji zaštititi od slovenskih kazni. Kako ćete to učiniti ako ne budete umjesto njih plaćali globe? Ima li neki izlaz u europskom pravu?
Arbitražna odluka se ne može jednostrano provesti, nego se može implementirati samo na temelju obostranog sporazuma. Drugo, ne može jedna država donositi odluke o prekršajima na teritoriju koji nije njezin. Takva ćemo rješenja smatrati pravno ništetna. Ribari su primljeni u Ministarstvu poljoprivrede, gdje su im ministar Tolušić i naš državni tajnik izložili situaciju, i oni su otišli zadovoljni.
Dobro, ali što će biti kada ljudima na kućne adrese stignu slovenske globe, oni ih ne plate i budu zadržani na slovenskoj granici dok ne podmire kazne?
Vidjet ćemo kako će ići najavljena kažnjavanja. Dostava bi trebala ići preko Ministarstva pravosuđa, a mi nećemo obavljati dostavu rješenja koja su pravno ništetna. Takva ćemo rješenja vraćati.
Spominje se mogućnost pobijanja slovenskih kazni na Europskom sudu u Luksembourgu, a prof. Ivan Miloš predlaže da Sloveniju prijavimo Vijeću sigurnosti UN-a i Sudu za pravo mora u Hamburgu.
Mislim da nema potrebe za takvim potezima i da ćemo u razgovoru sa Slovenijom naći rješenje. Vjerujem da smo, kako to kaže premijer Andrej Plenković, blizu bilateralnog rješenja i da do njega još samo malo nedostaje.
Razmišljate li o tome da se zakonom propiše da se osobe protiv kojih se vode kazneni postupci moraju suspendirati s obnašanja dužnosti u izvršnoj vlasti ili predstavničkom tijelu dok se ne okonča, a da ih oni koji su osuđeni za kaznena djela uopće ne mogu obnašati? Povod je HDZ-ov župan Alojz Tomašević, a i SDP ima problem sa svojim bivšim gradonačelnikom Vukovara, Željkom Sabom.
Izmjene izbornih zakona za lokalnu samoupravu govore o tome da se ne može kandidirati onaj protiv koga se vodi postupak ili je kazneno osuđen za neka djela. Mislim da treba odvagnuti od slučaja do slučaja. Ako je protiv nekog pokrenut kazneni postupak, to ne znači da će on na kraju biti i osuđen. Pokaže li se da je optužba neutemeljena, a spriječila ga je u kandidaturi za neku dužnost, to može biti vrlo nepravedno za određenu osobu, a ovakve zakonske odredbe mogu otvoriti i vrata zloupotrebama. Bio bih selektivan i možda ograničio da tek prvostupanjska presuda može biti zapreka za određenu dužnost. Valjalo bi proučiti praksu i iskustva drugih zemalja prije nego što se donesu konačne odluke.
Ali suočavamo se sa sporošću i neefikasnosti sudova. Uzmimo, primjerice, da su se u Banskim dvorima promijenile već tri vlade, a još nema pravomoćnih presuda bivšem premijeru Ivi Sanaderu. Prošlo je pet godina otkad je bivša ministrica kulture Andreja Zlatar Violić za svoje potrebe peglala službene kartice, a još nema nijedne sudske rasprave...
Kazneni predmeti su često vrlo složeni, činjenično i pravno, potrebna su brojna vještačenja, pa i njihove dopune. Svi su toga svjesni, ali našim kaznenim postupkom nitko nije zadovoljan. Zato smo donijeli odluku da napišemo potpuno nov Zakon o kaznenom postupku. Moramo napisati zakon koji će pridonijeti efikasnijem rješavanju kaznenih predmeta, a svim sudionicima osigurati jednakost u postupku.
Nisu, međutim, samo promjene zakona rješenje za pravosuđe. Trebamo intenzivnije raditi na edukacijama, raspraviti otvorena pitanja, a osobito je važna implementacija novih tehnologija. E-komunikacija između suda i stranaka koju smo uveli na trgovačkom sudu u Bjelovaru pokazala se jako dobrom i tu ćemo praksu proširiti na druge sudove. Nema razloga da sud odvjetnicima ne dostavlja obavijesti elektroničkom poštom i da se oni tako ne obraćaju sudu. Time se štedi vrijeme i onemogućuju se manipulacije s preuzimanjem obavijesti. Na sudove se uvode uređaji speech to text, što će izostaviti diktiranja u zapisnik na sudskim raspravama.
Što će biti s arhivom Haaškog suda?
Iskazali smo spremnost da prihvatimo arhiv i osigurat ćemo uvjete za njezin prijem. Ona će poslužiti kao povijesna građa, ali i kao temelj za kaznene procese koji će se još odvijati u Hrvatskoj.
Je li konačno riješeno kome će arhiv biti povjeren nakon zatvaranja Suda?
Preuzima ga onaj tko je sljednik suda, a to smo mi, Sarajevo i Beograd. No, ne mogu precizno reći dobivaju li sve zemlje cjelokupan arhiv ili samo dio koji se odnosi na njih.
Kakva je regionalna suradnja na temu ratnih zločina? Nedavno ste dobili kritiku srpske kolegice?
Mogla bi biti bolja. Vjerujem da ćemo je u budućnosti podići na višu razinu. Prije šest-sedam godina a Srbijom smo razmjenjivali popise osoba protiv kojih se vode istrage. Bili smo vrlo korektni i dostavili sve podatke, a s druge strane nismo dobili ništa ili smo dobili vrlo malo. Na tome treba poraditi. Valja spomenuti i da je Srbija u pregovorima za ulazak u EU, a mi smo članica EU.
Pozicije nam nisu jednake. Mi smo pokazali da smo dosegnuli određene standarde, pa i po procesuiranju ratnih zločina, a Srbija to tek treba dokazati. Uostalom, i mi smo jedna od zemalja koja o tome daje ocjenu. Vjerujem da će Srbija u procesu pregovora pokazati rezultate i po pitanju procesuiranja ratnih zločina. S BiH je to poprilično složeno. Oni imaju dva zakona. Jedan poznaje zapovjednu odgovornost, drugi ne poznaje. Sude po jednom i drugom i kod njih postoji selektivnost u pristupu slučajevima. No, i s njima treba sjesti za stol i razgovarati.