VIJESTI IZ LILIPUTA

KIP DOMOVINE LETA 2019. Kako je jedna fotografija postala simbol Države i Državotvorca, odnosno slika stvarnog nepostojanja te države

 
 Tom Dubravec / CROPIX

Ove je srijede službena i protokolarna Hrvatska proslavila Dan državnosti. Ako je po najavama suditi, bit će to i posljednji Dan državnosti koji će se slaviti u ovom, lipanjskom terminu.

Naime - i vladajuća stranka, ali i njezin otpali izdanak Miroslav Škoro već su najavili kako će se založiti da se od iduće godine državni praznik premjesti na 30. svibnja. Najveći državni blagdan bit će tako premješten na dan kad je ta stranka prvi put došla na vlast. Time će Plenkovićev (ali - i Škorin) HDZ simbolički markirati ionako postojeće stanje. Stanje u kojem Država nije ništa doli ekstenzija Stranke - njezin veliki, komforni i nepresušni bankomat.

A premda je ovogodišnji lipanjski D-Day vjerojatno posljednji, to nije značilo da ga se nije protokolarno obilježilo. Feštalo se i nazdravljalo od Pantovčaka do ličkih sela, pa se feštalo i u Splitu. Tog dana u Splitu su HDZ-ov župan i HDZ-ov gradonačelnik položili cvijeće na staru gradsku vijećnicu na Pjaci. Obojica su tronutim govorima podsjetili općinstvo na važnost države i državnosti, a župan Blaženko Boban zdvojno je notirao kako mediji građane “bombardiraju samo negativnim vijestima i negativnim informacijama”, dok - rekao je - “svi uspjesi koji se događaju ostaju u sjeni”.

Tako je te srijede bilo na Pjaci, u vrućem centru turistički napučenog Splita. A tog istog jutra u tom istom vrućem, turistički napučenom Splitu jedan je od naših kolega snimio jednu fotografiju. Fotoreporter Cropixa Tom Dubravec snimio ju je jedva stotinjak koraka od mjesta gdje će koji sat kasnije lokalni protokol slaviti Državnost. Ta fotografija - snimljena praktički iza ugla - možda ponajbolje prikazuje što je ono što slavimo, kakva je to država i kakva državnost.

Fotografija Toma Dubravca prikazuje zavoj na početku istočnog dijela splitske Rive. Fotografija prikazuje turističku zonu mjenjačnica, garderoba i zalogajnica u improviziranim potleušicama splitske istočne obale. A usred tog galimatijasa improviziranih gradnji i šarenih reklama čami jedan jedva zamjetni vrtni patuljak od bronce. Zagubljen u moru neona i tendi, na slici je brončani kip Franje Tuđmana.

Splitski kip Franje Tuđmana podignut je 2013., u posljednjim mjesecima vlasti gradonačelnika Željka Keruma. Kako je na Balkanu svaka spomenička akcija istodobno i zapišavanje prostora, tako je i splitski spomenik Tuđmanu podignut na mjestu s kojeg je 1961. Tito održao glasoviti govor pred sto tisuća Splićana. Spomenik Tuđmanu te su 2013. načinili kipar Zoran Jurić i arhitekt Branko Silađin.

Danas se - s povijesne distance - može reći da je to i jedini donekle pristojni spomenik koji je Tuđman ikad dobio. Za razliku od naviklanog čudovišta u Zagrebu i niske karikaturalnih statua po provinciji, splitski je Tuđman u stanovitoj mjeri pristojan. To je kip koji Tuđmana prikazuje brižno zagledanog u Državu (Kocku). Prikazuje ga kao obazrivog, zamišljenog, refleksivnog i skromnog državnika. Kip Tuđmana prikazuje onakvim kakav u biti nikad nije bio, ali upravo je zato to i jedini uspjeli državnikov kip. Uspio je, jer Tuđmana ne prikazuje kao Tuđmana, nego kao Havela, ili Kučana, ili Willyja Brandta.

Silađinov i Jurićev spomenik prikazuju Državotvorca kako s brižnom ljubavi kontemplira vlastito djelo - apstraktnu kocku Državnosti. U šest godina proteklih od nastanka kipa - međutim - kontekst je i kipu i njegovoj poruci donio ironičnu nadgradnju. Jer, oko splitskog kipa Državotvorca u tih je šest godina metastazirala slika i prilika njegove Države. Kip koji je jednom valjda bio zamišljen na dostojanstvenoj osami našao se potuljen i malen u moru reklama za male, petparačke biznise od kojih danas preživljava nekad industrijski grad. Političar znan po jezičnom čistunstvu našao se tako u moru Beef BBQ-a, Spicy i Veggie Burgera, Breakfesta and Eggsa, The Best Shopping Mallova, Laundretta i Day Tripova, Blue Cavea i Accomodationa, Free Charging Stationa, City Center One-ova i Stay Or Take Away Barova.

Brižnom inspekcijom uz povećalo na slici pronašao sam 32 reklamna natpisa. Od ta 32, samo je jedan na hrvatskom. Da bude ironija, i taj jedan je - pogađate? - “mjenjačnica”.
Trijumf anglofone akulturacije oko spomenika Naciji i Državi razjarit će - naravno - jezične puriste i profesionalne branitelje od tuđica. Ali, taj čistunski jezični refleks potpuno je promašen. Jer, jezična dimenzija ove fotografije tek je površinski - i zapravo nebitni - simptom. Svi ti Accomodationi, Transferi i Free Wi-Fijevi samo su najpovršnija lingvistička manifestacija nečega što je kudikamo dublje. Nečega što kudikamo temeljnije prikazuje Državu koju je Državnik osnovao, Državu čiji smo D-dan u srijedu slavili.

Dubravčeva slika nije samo slika Splita, jednog dana, jednog ljeta, na jedan Dan državnosti. Ta slika je (i doslovno) “Kip Domovine leta 2019.”. Ta fotografija slika je i prilika Države koju je Državotvorac stvorio, odnosno slika stvarnog i suštinskog nepostojanja te Države.
Ta slika prikazuje zajednicu koja je nekad možda živjela od toga da je nešto proizvodila: proizvodila tankere, ferolegure, PVC, pivo, plastične barke, kruzere, patike i - da, Kolindin jogurt. Danas, na razvalinama te kulture proizvodnje potomci krepanog proletarijata žive od sezonskih summer-jobova: čuvaju luggage, voze daily tripove, savijaju veggie wrappove, peku eggs. Rade to od lipnja do rujna, od posla do posla, a da ne postoje nikakvi izgledi da od tih poslova mogu priskrbiti penziju ili kupiti nekretninu. Pritom su još i sretni, jer u Splitu imaju barem to. U Đakovu, recimo, ne bi imali.

Ta slika ujedno prikazuje zajednicu koja je potpuno kolonizirana. U njoj loše plaćeni ljudi rade za strance, na stranom jeziku, peku za njih strana jela i prilagođavaju ponudu stranom kupcu. Tako - već od površnog listanja jelovnika - izgleda hrvatska “suverenost”.
Ova slika - također - prikazuje zajednicu koja je potpuno odustala od ideje reda. Dubravčeva slika portret je zajednice u kojoj se gradi i reklamira kako se komu prohtije, u kojem ne postoje ni komunalni red ni urbana pravila, a javni prostor nije ekstrapolacija zajednice (pa i Države), nego velika, šarena, improvizirana muzara. Dubravčeva fotografija prikazuje Državu bez ključnog atributa Državnosti - a to je održavanje zakona i reda. Urbanističkog, komunalnog, pa i svakog drugog Reda.

U cjelini, slika Toma Dubravca prava je i potpuna slika Hrvatske ljeta 2019. To je zemlja koja na jednoj strani opsjednuta svojim liliputanskim, operetnim prividom državnosti. Fetišizira ga kroz protokol, vijence cvijeća, komemorativne nadnevke i tugaljive kipove. Kroz taj ideološki i stranački simulakrum zajednica simulira da je Država nastala, odnosno da postoji.
No, pogled lijevo i desno pokazuje drugu sliku. Pokazuje da Države nikad nije bilo manje. Nema je, jer Država nisu repka, kipovi i vijenci na spomen-ploču. Država upravo jesu red, zakon, urbana pravila, prostorno planiranje. Država jesu učinkoviti sudovi, policija, javna RTV i željeznica. Država jest pripadnost - ali ne pripadnost plemenu, nego apstraktnoj ideji zajednice po zakonu. Državu čine proizvodnja, rad i kreacija, ali čini je i identitet. Identitet - jednako jestivi, kao i jezični.

Živimo u zajednici koja fetišizira Državnost - ali, ujedno i u zajednici koja je pustila da u samo dvije generacije bude satrt i smožden svaki molekularni trag stvarne Države. Tu Državu nisu smoždili hrvatožderi, jugonostalgičari i komunjare. Smoždili su je Pravi Hrvati: smoždili su je kuščevići i ljiljane domić, žalci i davorini mlakari, bubnjari, ževrnje i kerumi. Što su Državnosti više dizali kipove, to je te Države - stvarne - bilo manje, da je do 2019. više nije ostalo ništa.
I nije do to nismo znali. Ali, eto, sad se pojavila jedna fotografija koje to intuitivno osjećanje ilustrira do perfekcije. Pogledajte je dobro. Proučite je u detalje. Pred vama je - čista, neprijetvorna i jasna - slika domovine 2019.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. travanj 2024 16:02