Pitanje nestalih tijekom ratova na području bivše Jugoslavije nastavlja biti jedno od najosjetljivijih problema koji najviše usporavaju i proces pomirenja. Zato ratne traume za neke nisu samo stvar prošlosti već i sadašnjosti, sve dok se ne otkrije istina za njihove bližnje kojih nema, a nisu pronađena ni njihova tijela.
Istina je da nestalih ima na svim stranama, bez obzira na to koju je ulogu tko imao tijekom rata, jesu li bili agresori ili su vodili oslobodilački i obrambeni rat. Jesu li bili civili ili ratni zarobljenici kao pripadnici sukobljenih oružanih snaga. Obitelji imaju pravo znati sudbinu svojih nestalih. Ključnu ulogu u ovim nastojanjima svakako ima Srbija. Ako bi u Srbiji postojala dobra volja, iskrena želja za otkrivanjem istine, problemi bi se lakše riješili.
Kada bi vlasti u Srbiji pozvale i ohrabrile sve koji znaju nešto o nestalima, o tome gdje su ubijeni, odvedeni živi ili mrtvi i pokopani, da o tome govore, mnogo bi se toga moglo riješiti. Jer u Srbiji sigurno ima mnogo onih koji imaju spoznaja o tome. Dovoljno je sjetiti se svjedočanstva iz procesa Slobodanu Miloševiću i drugima u Haagu te ući u trag ljudima koji znaju, ili su bili u poziciji znati za skupljanje mrtvih tijela, dovođenje u Srbiju i zakopavanje u masovnim grobnicama kako bi se prikrili tragovi zločina.
Savjest onih koji znaju i njihove informacije mogu pomoći puno više od satelitskih snimki ili nekih drugih istraga. Masovne grobnice u Srbiji nisu rezultat volje nekog pojedinca da tamo pokopa neke osobe ubijene u sukobima. Bio je to cijeli smišljeni postupak prikrivanja zločina, jer su mnogi pokopani stotine kilometara daleko od domova. Za to je bila potrebna velika logistička priprema i sustavno provođenje tih planova. Dakle, sigurno postoje ljudi koji o tome znaju.
Nejasno je koji je sada stav vlade Srbije o tome. S jedne strane, iz Beograda govore kako su spremni surađivati u otkrivanju istine i sudbine nestalih. S druge se pak javno prijeti onima koji o tome govore. Primjer je bio nastup bivšega šefa diplomacije i sadašnjega predsjednika skupštine Srbije Ivice Dačića koji je postavio pitanje u vidu prijetnje:
"Što ćemo s onima koji Hrvatima i Albancima govore gluposti, govore gdje su grobovi gdje su sahranjeni Albanci po Srbiji". I u Srbiji, a i u regiji te Europskoj uniji olako se prešlo preko tog skandala. Nismo čuli da je neki istražitelj pozvao Dačića barem na razgovor zato što je on počinio i kazneno djelo ometanja provođenje pravde.
Veran Matić, kao izaslanik predsjednika Srbije, izrazio je pak žaljenje i sudjelovao u komemoraciji za stradale u Vukovaru i na Ovčari. Zato nije jasno tko govori uime Srbije i koji je stav vlasti. Je li to ono što govori Dačić ili ono što čini Veran Matić, inače bez sumnje poznat otprije kao osoba koja iskreno žali i zbog zločina među drugim narodima.
Trenutno se radi na iskopavanju jedne masovne grobnice na jugu Srbije, a sumnja se da se ondje nalaze tijela oko 15 kosovskih Albanaca ubijenih na Kosovu. To je šesta po redu otkrivena masovna grobnica s tijelima Albanaca u Srbiji. Međutim, prve četiri otkrivene su samo tijekom 2001., kada je na vlasti bio Zoran Đinđić. Neki čak i to dovode u vezu s njegovim ubojstvom kasnije.
Prva masovna grobnica otkrivena je na poligonu specijalnih jedinica na Batajnici 2001. s tijelima 744 Albanaca. Iste godine pronađene su još dvije s ukupno 145 tijela. Tek 2013. pronađena je sljedeća grobnica, a sumnja se da ih ima još.
Predstavnici Srbije u pregovorima s drugim stranama oko nestalih znaju dati ponudu riječima: "Uzmite mapu, recite gdje mislite da se nalaze grobnice u Srbiji i idemo kopati". To nije dosta. Jer je teže nekome iz Zagreba, Sarajeva ili Prištine znati nego onima u Srbiji, od kojih su neki i sami bili sudionici tih događaja ili u poziciji da znaju što se i gdje točno dogodilo.
U Srbiji kao problem trebaju shvatiti to što masovne grobnice postoje, a ne njihovo otkrivanje. Je li netko u Srbiji odlikovan zato što je pomogao u pronalasku grobnica? Koliko se od njih pretvorilo u memorijalne centre koje mogu posjećivati obitelji žrtava čije su kosti tamo pronađene? Koliko je osoba u Srbiji osuđeno za ratne zločine, uključujući i pokušaje njihova prikrivanja? Jedan bivši časnik osuđen je na 15 godina zatvora za ratne zločine na Kosovu, ali se "nije pojavio na odsluženje kazne". Neki drugi, optuženi za zločine u Bosni i Hercegovini, "nisu se pojavili na suđenju".
Europska unija upozorava da se u Srbiji glorificiraju osuđeni ratni zločinci i poziva da se to spriječi. U takvim okolnostima nije jasno postoji li u Srbiji iskrena volja za suočavanje s prošlošću, što uključuje i napore za otkrivanje sudbine nestalih. Na to sada poziva i Europska unija, svjesna da je to jedan od ključnih koraka prema pomirenju, što je nužno i za trajnu stabilnosti u regiji. Ova problematika svakako ima snažnu političku konotaciju, ali na to bi se prije svega trebalo gledati kao na humanitarno pitanje kako ne bi ovisilo o političkim kalkulacijama.