Za koju se zaradu isplati pustiti nekog građanina da umre? To se pitanje postavljalo i postavlja mjestimice, na primjer kad je riječ o industriji koja jedne hrani plaćom a druge mori, možebitno otrovnim dimom. To je ključno pitanje koje determinira stav spram klimatskih promjena. To je - in ultima linea - osnovno i strateško i taktičko pitanje koje sebi postavljaju vlastodršci širom svijeta suočeni s pandemijom covida-19.
Ima ih koji su više na strani zarade, na primjer Jair Bolsonaro, ili Boris Johnson, ili Donald Trump. Ima ih koji, za razliku od prethodno navedenih autoritarnih narcisa, vode sličnu politiku, ali zadojeni liberalizmom po obrascu laissez faire, protivni restrikcijama, garanti pune slobode (zaboravljajući katkada da ona završava na granici s tuđom slobodom, a osobito ondje gdje ugrožava opstanak drugome, čak i ako je drukčiji). Ima ih koji iskreno misle da je čovječji život najveća vrijednost, pa ga čuvaju ograničavajući mu slobodu. Ima ih koji patetično apeliraju na zdrav razum i empatiju sviju, svakome povijesnom iskustvu uprkos…
Naravno, polazimo od načela da je među svim temeljnim ljudskim pravima prvo na ljestvici pravo na život, bez kojega nema ni ostalih, po redu: na slobodu, na potragu za srećom, na rad. Unutar prava na život sadržano je i pravo na zdravlje, unutar prava na rad i pravo na učenje, informiranje, obrazovanje i kulturu. I tako dalje. Ali tko izgubi život - izgubio je sva prava.
Znači li to da se zaista organiziramo u skladu s mantrom da je život nenadoknadiv, da život doista smatramo najdragocjenijom od svih vrijednosti, pred čijom ugrozom moraju ustuknuti ostale vrijednosti? Ma ni slučajno.
Nikome ne pada ozbiljno na pamet dokinuti automobilski promet zbog činjenice da u cestovnom prometu svake godine gine oko 1.350.000 ljudi (prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije 2018). U Uniji godišnje u cestovnom prometu gine 22.800 osoba (23 posto manje nego 2010) a oko 120.000 pretrpi teške ozljede uključujući i invalidnost (Hrvatska je, s Latvijom, Poljskom, Rumunjskom i Bugarskom, u najgoroj skupini s više od 70 poginulih godišnje na milijun stanovnika - i to je pokazatelj kulture).
Još su gore statistike nekih tipova ovisnosti. Alkohol je odgovoran za 2,8 milijuna preranih smrti svake godine (Our World in Data). Pokazalo se da zabrana (prohibicija) ne funkcionira, nego prebacuje distribuciju u ruke organiziranog kriminala, pribrajajući i njegova ubojstva. Kao što se događa s prohibicijom opojnih droga.
Umrlima od alkoholizma treba pribrojiti i žrtve alkoholiziranih: svakom četvrtom nasilju i svakom trećem silovanju kumuje prekomjerno uživanje alkoholnog pića.
Duhan je odgovoran za 8,1 milijun preranih smrti godišnje (2017), opojne droge za 585.348. Terorizam kako kada: 44.490 ubijenih (2014), odnosno 26.445 (2017). Naša percepcija čini terorizam, a onda i droge, daleko strašnijima i odvratnijima od ipak pogubnijih navika. Igra li u tome neku ulogu podatak da legalna privreda i države zarađuju na duhanu, alkoholnim pićima, te na cestovnom prometu?
U prosjeku, na milijun stanovnika, duhan ubija godišnje u svijetu 1160 osoba, alkohol 400, cestovni promet 193 - a covid-19 je dosad u osam mjeseci u svijetu ubio, čini se, 105 osoba na milijun stanovnika.
U Hrvatskoj je od ožujka ubio 44 osobe na milijun stanovnika. Za usporedbu: u Ujedinjenoj Kraljevini 625 na milijun, u Španjolskoj 607, u Italiji 570, u Crnoj Gori 142, u Austriji 82, u Sloveniji 67, u Grčkoj 23, itd. Htjeli ili ne, to je najvažniji pokazatelj, kojemu bi trebalo eventualno pribrojiti koliko ih je moralo biti na respiratoru (Slavenka Drakulić je u ovom listu frapantno predočila kakva je to vrsta razornog iskustva). Taj pokazatelj kaže koliko je Hrvatska dosad bila uspješna u izbjegavanju fatalnih posljedica koje nanosi priglup koronavirus SARS-CoV-2 (priglup, jer pametan virus ne ubija domaćina kojim se hrani).
Na broju mrtvih - a eventualan smrtni ishod “kasni” oko četiri tjedna nakon zaraze covidom-19 - vidjet ćemo koliko je koban sadašnji skok broja zaraza u Hrvatskoj (ili u Italiji, ili drugdje).
O tome će vjerojatno ovisiti i “naknadna pamet” je li se situacija “otela”, ili je Vlada unaprijed izračunala koliko oboljelih i koliko mrtvih su prikladna cijena za makar polovično punjenje proračuna. Pritom je Vlada uvalila vreo krumpir Stožeru Civilne zaštite i tako sebe ogradila stručnošću članova tog tijela, uvrštenih po dužnostima, ali na te dužnosti dospjelih jer ih je favorizirala vladajuća stranka, na čijem je čelu, dakako, premijer.
Legitimno je pitanje je li se Vlada lakše odlučila na rizik znajući da je smrtnost od covida-19 daleko vjerojatnija u osoba starijih od 65 godina, koje proračunu prestaju koristiti porezima, sve manje i kupovinama, dok su istodobno sve skuplje po zdravstveni i mirovinski sustav, pa se državi ekonomski isplati da što prije umru, iako nijedan političar to neće javno priznati (ponajmanje vlastitom roditelju).
Ponekad je lakše ispasti bedast, nego priznati svoj cinizam.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....