U ovo doba prošle godine, Peđa Grbin, najaktivniji SDP-ov političar na javnoj sceni, otvoreno je zatražio da Davor Bernardić napusti položaj predsjednika Socijaldemokratske partije, i ubrzo - bio preglasan. Stranka je stala iza Bernardića iako je već tada bilo bjelodano da pod njegovim vodstvom SDP ide kvragu.
Odlučili su ignorirati i upozorenje Ivana Račana, kako “SDP previše sliči na stranku javnog sektora; stranku prožetu borcima za privilegije, novac poreznih obveznika ili vlastite karijere” i dvanaest mjeseci kasnije, situacija u SDP-u je porazna.
U lipnju, Davora Bernardića podržavalo je vrlo niskih 2,2 posto birača, u srpnju se taj broj prepolovio na 1,1 posto, da bi nekidan pao na 0,5 postotaka, i šef socijaldemokrata je tek dvadeset i drugi političar po popularnosti u zemlji u kojoj de facto ne postoji popularni političar. SDP već dugo, predugo, preživljava na aparatima, ali tek odnedavno su sukobljene stranačke struje suglasne oko zajedničkog nazivnika, a to je da na Iblerov trg treba doći novi predsjednik.
Ostalo je otvoreno pitanje izvedbe jer - sudeći po pričama ljudi koji su s njim u redovnim kontaktima - Bernardićevo ponašanje je sve iracionalnije, a on se odbija suočiti s realnošću. Kad je nedavno upozoren kako će, ne uspije li nagovoriti zastupnike da ga podrže za šefa saborskog Kluba SDP-a, morati ili podnijeti ostavku ili 23 zastupnika izbaciti iz stranke, on je lakonski odgovorio da će sve biti u redu.
Izbjegavanje realnosti je obrambeni mehanizam kad se čovjek nalazi u teškoj situaciji, bilo da se radi o nekome u terminalnoj fazi bolesti ili radnicima Uljanika, koji odbijaju prihvatiti da njihov škver više nema budućnost. Sada smo svjedoci kako i predsjednik jedne ozbiljne političke stranke već mjesecima odbija prihvatiti činjenicu da nije sposoban obavljati posao, iako su svi argumenti protiv njega.
Ali Bernardićeva iracionalnost postala je neizdrživa i on će, za nekoliko dana ili pola godine, postati bivši. Ovisno o tome koliko je još dugo SDP kao stranka u stanju trpjeti agoniju. A kao rješenje izlaska iz krize nametnuo se Zlatko Komadina, SDP-ov senator i, doskora, politički zaštitnik aktualnog šefa socijaldemokrata, koji se konačno odvažio najaviti da će se Bernardićeva politička sudbina definirati u iduća dva dana te izjavio da je spreman biti vršitelj dužnosti predsjednika SDP-a.
Zato je, sada, glavno pitanje je li Komadina osoba koja će ujediniti posvađanu stranku, i pokrenuti SDP? Teško, u najkraćem. Možda je najmanje loša varijanta u ovim okolnostima, ali Zlatko Komadina sigurno nije onaj kome će Peđa Grbin, Ranko Ostojić ili Siniša Hajdaš-Dončić dopustiti da vodi stranku po svojoj želji.
Ne treba zaboraviti da su nabrojana trojica bili u prvom ešalonu suradnika Zorana Milanovića, odakle su Komadinu opisivali kao lijenčinu i manipulatora. Ipak, on bi sada bjanko podršku da punih 365 dana vodi SDP, dok mu oni namjenjuju ulogu privremenog stečajnog upravitelja na tri-četiri mjeseca. Ove dvije frakcije ne povezuje ništa osim instinkta, koji kaže da će ako ne djeluju svi zajedno propasti. I jedni i drugi drže figu u džepu, i čekaju trenutak kad će raspaliti po protivničkoj grupaciji.
Zato, i kada se konačno dogovore i maknu Bernardića, sukobi u SDP-u će se nastaviti jer to je postala stranka koju na okupu drže sinekure i fotelje, kao osnova političkog programa.