Čak je i Gordan Jandroković, bivši HDZ-ov ministar vanjskih poslova, morao priznati: “Ovo nije kompromis, nego ustupak što ga je Europska komisija učinila Hrvatskoj”.
Ako, dakle, jedan od čelnika glavne opozicijske stranke priznaje da je Europska komisija učinila ustupak Hrvatskoj, sasvim je jasno da je nepotrebna kriza oko Zakona o pravosudnoj suradnji završila povoljno za Republiku Hrvatsku, pa tako i za hrvatsku Vladu i njezina premijera.
NIŠTA OD SANKCIJA Orsat Miljenić i Viviane Reding postigli dogovor oko 'Lex Perković'
Danas je prilično izvjesno da se protiv Hrvatske neće aktivirati nikakve sankcije, što su Zoran Milanović i Orsat Miljenić tvrdili od samog početka krize.
Nadalje, Hrvatska ne mora odmah, “u roku od tri dana”, kako je donedavno zahtijevala Vivien Reding, promijeniti i početi primjenjivati promijenjeni Zakon o pravosudnoj suradnji, nego je dobila rok do 1. siječnja iduće godine.
Reding je, dakle, odustala od svog maksimalističkog zahtjeva, kao što je i Vlada odustala od svog krajnjeg roka (15. srpnja 2014.), za stupanje na snagu promijenjenog zakona, bez odredbe o vremenskom ograničenju europskog uhidbenog naloga.
Ovdje je važno spomenuti da je Vlada još 4. srpnja ove godine, u pismu što ga je Orsat Miljenić poslao Vivien Reding, decidirano izjavila da će vrlo brzo izbaciti odredbu o vremenskom ograničenju uhidbenog naloga.
Jandroković o 'Lex Perković': 'Ne radi se o kompromisu, već je EK pokazala dobru volju'
Vlada, dakle, nije popustila u sadržaju - jer se o tom zahtjevu Europske komisije jasno i pozitivno odredila prije tri mjeseca - nego u tajmingu, baš kao što je i potpredsjednica Europske komisije pokazala fleksibilnost oko vremenskog rasporeda.
Nadalje, osim što su izbjegli sankcije i pokazali da se s Europskom komisijom može pregovarati i dogovarati (a ne samo bespogovorno slušati), Zoran Milanović i Orsat Miljenić dobili su i potporu oko ćirilice.
Naime, Vivien Reding jučer je decidirano kazala da podržava Vladinu odluku o uvođenju dvojezičnosti u Vukovaru.
Zanimljivo je što će sada na to reći svi oni zdesna, koji su žestoko kritizirali Vladu zbog nesuradnje s Europskom komisijom.
Hoće li zagovornici razbijanja dvojezičnih ploča u Vukovaru, koji su do maloprije stigmatizirali Vladu jer navodno ugrožava hrvatske nacionalne interese svađajući se s Europskom komisijom oko Lex Perković, sada tražiti od Vlade da poštuje preporuku te iste Europske komisije kada je riječ o ćirilićnim natpisima? Ili će, pak, sada početi stigmatizirati i Europsku komisiju i Vladu?
Naposljetku, što će poslije 1. siječnja učiniti svi oni koji tvrde da je Vlada vremenskim ograničenjem štitila Josipa Perkovića, kada postane jasno da ni poslije ukidanja vremenskog ograničenja Josip Perković, najvjerojatnije, zbog drugih pravnih razloga, neće moći biti izručen njemačkom pravosuđu (barem tako tvrde premijer i ministar pravosuđa)?
Sve što se događalo oko Lex Perković, uključujući i neobično smiješnu HDZ-ovu saborsku inicijativu da se taj zakon stavi izvan snage, podnesenu na dan kada je cijeli slučaj već bio riješen, vjerojatno je najveća travestija hrvatske političke i šire javne scene unatrag nekoliko godina.
Jedan relativno nevažan politički spor, kakvih je u Europi bezbroj, u hrvatskoj je javnosti, uz podjednaku potporu krajnje desnice, krajnje ljevice, umjerene desnice i umjerene ljevice i bezbrojnih “analitičara” postavljen na pijedestal najvišeg nacionalnog interesa, koji je, eto, vitalno ugrožen jer navodno samovoljna i nerazumna Vlada ne želi bespogovorno slušati eurokrate iz Bruxellesa.
Kako vidimo, sankcija neće biti, niti jedan značajniji europski državnik, osim Angele Merkel (koja je o tome rekla dvije rečenice) i Hannesa Swobode, koji je podržao Hrvatsku, nije se javno izjašnjavao o sporu, a sam će se konflikt zaboraviti već poslije novih europskih izbora.
Slučaj oko Zakona o pravosudnoj suradnji zapravo puno više govori o duboko provincijalnoj anatomiji hrvatske političke javnosti nego o odnosima Zagreba s Bruxellesom, a pogotovo s važnim članicama Europske unije.