Kamenje i baklje, opečena djeca i ranjeni policajci, tjemena rasječena kovanicama i otkrhnutim bocama, uvrede, agresija i fizičko nasilje - tako u konačnici izgleda “rezultat“ prošlosubotnjeg riječkog derbija, u kojem su igrači drugoplasirane Rijeke i trećeplasiranog Hajduka odigrali neriješenih 1:1. Utakmica je - vele izvjestitelji – bila zanimljiva i živa, igralo se dobro, pao je i jedan antologijski gol, no sve je to drugog dana postalo blijedo i nevažno u poredbi s eksplozijom nasilja i zloće koja se odvijala na stadionu i oko njega, piše Jurica Pavičić za Slobodnu Dalmaciju.
Čim je krvavi kvarnerski derbi završio, pojavila su se - sasvim očekivano – dva narativa koja su pokušala “ispričati“ ono što se u Rijeci dogodilo.
Po prvom, za nered su krivi dalmatinski vandali koji su nakon Hajdukova gola počeli bacati baklje na djecu, pa time izazvali revoltirane domaće da stvar uzmu u svoje šake i nauče ih poštovanju. Po drugoj priči, atmosfera je na Kvarneru bila nesnošljiva, hajdukovce se od prvog časa vrijeđalo i napadalo, bacalo se na njih boce i kovanice, a za sam incident krivi su domaći koji su na gostujuće navijače bacali kamenice. Ovisno o zavičajnoj ili navijačkoj pripadnosti, ovih dana slušamo jednu ili drugu priču, a kao netko tko nije svjedočio ne želim se svrstavati ni uz jednu. Ne želim - među ostalim – i zato što slutim da su, nažalost, točne - obje.
Nije, naravno, ružna riječka subota prvi slučaj takvog vandalizma i mržnje na stadionima. No, ono što riječko-splitski slučaj čini specifičnim i utoliko traumatičnim jest i to što u njemu nema “političkog” i “socijalnog konteksta“. Kad se na vaterpolskoj ili košarkaškoj utakmici pobiju Hrvati i Srbi, onda se govori o naslijeđu rata. Kad se u Širokom brijegu poruku Hercegovci i Sarajlije, o neriješenim međunacionalnim odnosima.
Kad izbije nasilje između Hajdukovih i Dinamovih navijača, onda se govori o tradicionalnom rivalitetu, Tuđmanu i Mamiću, centralizaciji i regionalizmu. U slučaju utakmice Rijeka- Hajduk ne postoji ništa takvo. Ne postoji nikakav “tradicionalni animozitet“ između gradova Rijeke i Splita. Ne postoje etničke ili političke nesuglasice. Nema u ovom slučaju ni Škabrnje, ni Jasenovca, ni Varivoda, ni Canjuge i Mamića, ni ukradenih prvenstava ni decenijskog rivaliteta.
Ne postoji - ukratko- ni jedan izvansportski razlog zašto bi se navijači Rijeke i Hajduka tako zvjerski, iz petnih žila mrzili, pa se samim tim mržnja kojoj smo svjedočili u subotu samo ogoljuje kao apstraktna, besmislena, plemenska i – zapravo - samoj sebi svrha. Ta mržnja, nažalost, ne samo da daje argumente onima koji bi na stadion uveli više represije nego služi i kao izvrsno oruđe onima koje navijači opravdano prepoznaju kao tumor domaćeg nogometa. Zdravku Mamiću i Zvonimiru Čičku navijači nisu mogli napraviti bolju uslugu nego što su je napravili u subotu na Kantridi.
Navijači nisu bijesni psi
A sada, tri dana poslije, svjedočimo već prvim očekivanim posljedicama. Najavljuju se nove mjere represije, šef policijskog sindikata prijeti se da će od sada biti batina, prijete pomoćnik ministra, nogometni savez, disciplinski povjerenik HNS-a, prijete MUP, HNS i UEFA. Pritom se kod dijela svjedoka s Kantride i društvenih analitičara počela provlačiti teza koju je u utorak u svojem komunikeu ponovila i Torcida: a to je da je za nerede u Rijeci zapravo kriva - organizacija.
Po toj racionalizaciji, domaći klub i policija nisu dobro napravili posao, zaštitari nisu bili profesionalni, navijačke skupine nisu bile razdvojene, policija je bila malobrojna i taktički nespremna, pa se zato u Rijeci dogodilo ono što se dogodilo.
Moram priznati da ne razumijem takvu argumentaciju. Izgleda, naime, da i društveni analitičari, i novinari, pa čak i sami navijači polaze od prešutne pretpostavke da su navijači nešto poput bijesnih pasa, grizlija ili pitbula, posve nerazborita i bijesom omamljena bića, na čiji se razum ne može računati, pa će stoga ti i takvi maloumnici čim spaze konkurentskog predatora u zapjenjenom bijesu nasrnuti na njega.
E, budući da su navijači takvi, budući da se na njihov korteks mozga ne može računati, treba ih dakle poput bijesne živine držati na kratkom povodcu i u zatvorenom duplom kavezu. Nitko od nas novinara nije tako uvrijedio organizirane navijače kao što su oni – ovakvim rezoniranjem - uvrijedili sami sebe.
Osobno, mislim da ovakvim argumentima naše društvo samo pokazuje koliko je interioriziralo sportsko nasilje i koliko ga je počelo prihvaćati kao “normalno“. Govoreći o kavezima i pendrecima, sanitarnim kordonima i zabranama gostovanja, mi zapravo priznajemo poraz jer podrazumijevamo da nije moguć i nikad neće biti moguć svijet u kojem će navijači biti pomiješani i u kojem ta pomiješanost neće biti uzrok nasilja.
Vrijeme za navijački Pride
A ja - koji nisam baš star poput Jeremije - jako se dobro sjećam takvog svijeta. Sjećam se doba jugoslavenske lige kad je bilo normalno da Dinamov navijač iz Posušja ili Lištice dođe u Split i s Dinamovom zastavom ode na utakmicu.
Sjećam se utakmica Hajduka i Dinama i na Maksimiru i u Poljudu na kojima je bilo normalno da kad gosti daju gol svaka četvrta ili peta ruka na Zapadu pohrli slaveći u vis. U doba “nenarodnog režima“ koji je “zatirao hrvatstvo“ obitelj hajdukovaca mogla je normalno otići u Zagrebu na utakmicu i slaviti gol, a slično je bilo i u Splitu. A sada smo došli u fazu da ne možeš otići ni u Rijeku bez sanitarnog kordona, žice i organiziranog autobusa. Eto što nam je - ukratko – “naša borba dala“.
I zato ja ne vjerujem da će se slučajevi poput ovog riječkog riješiti dežurnim sucima za prekršaje, plastičnim štitovima, žicom i pendrecima. Ona se može riješiti samo promjenom paradigme izvanrednog stanja koja u biti simbolički legalizira nasilje. Mora se stvoriti društveni kontekst u kojem je baciti baklju na dijete u subotu na stadionu jednako nezamislivo kao baciti je u srijedu na Rivi. U kojem je jednako nezamislivo napasti gostujućeg navijača u subotu kao i napasti običnog turista u četvrtak. To se neće postići žicom i kavezom. To će se postići upravo suprotnom metodom: de-normaliziranjem “normalnog“.
I zato ja umjesto nove represije predlažem nešto potpuno oprečno. Da idući put kada Rijeka ili Dinamo gostuju u Splitu, grad organizira fan-zonu na Rivi. Da Rijekine ili Dinamove navijače ne vode kroz blindirani koridor, nego da ih iskrcaju u centru i da zajedno sa sportskom i političkim šefovima prošeću Zrinsko-Frankopanskom do stadiona. Da se istim putem vrate natrag. I da tako bude prvu godinu, pa drugu, petu.
Prve godine bit će čupavo, onako čupavo kako je bilo za prvog gej prajda. Pete ili šeste, zaboravit ćemo da su se navijači ikad tukli, a prizor Rijeke ili Splita na dan derbija nalikovat će prizorima iz njemačkih gradova, gdje navijači Bayerna, Herthe ili Werdera sjede u birtiji stol do stola i puštaju jedni druge na miru, piše Jurica Pavičić za Slobodnu Dalmaciju.