Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić početkom ove godine, za posjeta Madridu, izjavila je kako Vlada podupire jedinstvenu Španjolsku, čime je indirektno dala do znanja da se protivi referendumu o nezavisnosti Katalonije. Objasnila je kako se nitko nije odvojio od Jugoslavije, da je njen razlaz bio predviđen Ustavom iz 1974. te da je do raspada dovela vojna i komunistička diktatura i Slobodan Milošević koji je Jugoslaviju uništio ratom. Ministrica Pusić također je objasnila da će Škotska, u slučaju da proglasi nezavisnost, morati proći proceduru za prijem novih članica u Europsku uniji. Ta dvije izjave ministrice Pusić nitko u Hrvatskoj nije javno komentirao: niti jedna politička stranka, niti jedna udruga, niti jedan političar. Premda se, zbog načina na koji se Hrvatska ne tako davno izborila za svoju samostalnost, moglo očekivati da će se oko tih pitanja povesti barem javna rasprava te da će to biti povod i za ozbiljna propitkivanja naše vanjskopolitičke strategije.
Dovoljno je samo prisjetiti se s koliko su se razočaranja, pa i bijesa u Hrvatskoj početkom devedesetih komentirale pozicije onih država koje su u početku procesa raspada bivše Jugoslavije bile protiv osamostaljenja Hrvatske i Slovenije. Koliko su građane teško pogađale izjave da međunarodna zajednica neće poduprijeti neovisnost Hrvatske, a s koliko se oduševljenja i olakšanja primala svaka, pa i najmanja potpora samostalnosti koja je stizala iz inozemstva. Uostalom, Hansu Dietrichu Genscheru, bivšem ministru vanjskih poslova Njemačke, koji je podupirao samostalnost Hrvatske, sagrađen je spomenik, a Nijemcima je čak u znak zahvalnosti spjevana i pjesma “Danke Deutschland”. Upravo zbog takvog iskustva moglo se očekivati da će se u slučajevima zahtjeva za neovisnošću Katalonije i Škotske, Zagreb ponašati politički mudrije, i što je još važnije, moralnije. Premda je realna opcija da na referendumima većina građana Katalonije i Škotske neće poduprijeti odcjepljenje od matičnih država, postavlja se pitanje zašto se nije imalo malo više obzira spram težnji ne baš malog broja Katalonaca i Škota za samostalnošću i zašto se nije pokazalo više osjetljivosti za probleme ta dva naroda. Riječ je, naime, o dvije vrlo ozbiljne europske pokrajine ili države. Katalonija je najbogatija pokrajina u Španjolskoj, ima čak 7,5 milijuna stanovnika, ima svoju povijest, teritorij i jezik, GDP je veći od 255 milijardi dolara, a GDP po glavi stanovnika iznosi 26.000 dolara i znatno je veći od prosjeka Španjolske. Škotska pak broji 5,1 milijun stanovnika, također je u povijesti imala svoju državu, teritorij i jezik, a GDP je dostigao 240 milijardi dolara, dok je GDP po glavi stanovnika jednako visok kao i u Kataloniji i prelazi 26.000 dolara. Dakle, riječ je vrlo ozbiljnim ekonomijama.
Situacija u kojoj je bila Hrvatska 1990. nije dakako identična današnjim pozicijama Katalonije i Škotske. Hrvatska se osamostalila u procesu raspada bivše države dok Španjolskoj i Velikoj Britaniji ne prijeti nikakva opasnost od urušavanja. Riječ je o dvije demokratske države visokih standarda u poštovanju ljudskih i manjinskih prava. I koje imaju razrađene mehanizme za demokratsko i mirno razrješavanje svih problema. Dok je britanska vlada dala suglasnost da se u Škotskoj održi referendum o samostalnosti, dotle španjolska vlada uporno odbija zahtjeve katalonskog parlamenta za raspisivanje referenduma. Jednako kao što nije trebala ocjenjivati zahtjeve Katalonije i Škotske, tako se Vlada nije trebala gurati ispred svih drugih zemalja i izjašnjavati se o tim osjetljivim pitanjima unutarnjopolitičkih procesa u Španjolskoj i Velikoj Britaniji.
Za Hrvatsku bi bilo pametnije da je, s obzirom na vlastito iskustvo, diplomatski izbjegla odgovore ili objasnila da se ne želi uplitati u unutarnje poslove drugih država. Mogla se, a da joj nitko ne bi zamjerio, zauzeti da se svi takvi i slični problemi rješavaju na demokratski i miran način, na temelju ustava i zakona, zasnovanih na volji naroda. I, dakako, podsjetiti da svaki narod, kako to stoji u Povelju UN-a, ima pravo na samoopredjeljenje i, kada se za to steknu svi uvjeti, i na svoju državu. U tom slučaju, baš zbog njenog iskustva, nitko ne bi predbacio Hrvatskoj odmak od tih problema. Kao što uostalom nitko nije napao Španjolsku kada nije podržala zahtjeve Kosova za samostalnošću, premda je većina svijeta bila na strani Prištine, jer se znalo da je logično što Španjolska, zbog svojih unutarnjih odnosa i zahtjeva Baskije i Katalonije za odcjepljenjem, ima drukčije poglede u odnosu na zahtjeve Kosova. Zanimljivo je da se ni jedna stranka, posebice one glavne oporbene na čelu s HDZ-om, koje se toliko busaju svojim zaslugama u osamostaljenju Hrvatske, uopće nisu oglasile niti su pokušale iznijeti svoja stajališta o zahtjevima Katalonije i Škotske. I dok je Vlada Zorana Milanovića morala voditi računa o pozicijama većine država EU te uvažavati globalne odnose snaga, pa se donekle može imati razumijevanja za njene istupe, za ignorantsko ponašanje HDZ-a i ostalih oporbenih stranaka nema nikakvog opravdanja. Umjesto da su iskoristile Vladino nabacivanje lopte u vlastiti kazneni prostor, one su okrenule glavu. I taj slučaj pokazuje koliko je u našim političkim strankama neznanja i nesposobnosti, i to ne samo kada su posrijedi važna unutarnja politička i ideološka pianje nego i kad se radi o ključnim vanjskopolitičkim strateškim odlukama.