Moja je majka radila i u svojim 70-ima, prije nego što ju je bolest uspjela udaljiti s posla. Bila je srednje rangiran menadžer u velikom hotelu u Teksasu i svaki je dan na poslu držala svoje ljude u liniji, jednako kao što je to pokušavala sa svojijh petero djece ranije u životu. U vrijeme kada je umirovljena, bila je, pretpostavljam, puno više ikona u hotelu, nego vrhunski operativac, ali tako nešto si privatni sektor može priuštiti. U javnom je sektoru puno drukčije, a sada i ovdje, u Hrvatskoj, ulozi su još mnogo viši.
Dok hrvatski lideri traže put prema ekonomskom rastu, oko 20 tisuća javnih službenika ogromnog spektra zanimanja i profesija odano je svom poslu i iznad dobi kada bi se mogli umiroviti. Oni čine nešto više od 10 posto plaća koje država izdvaja za zaposlene. Jutarnji list je izračunao da bi ubrzano umirovljenje tih radnika državi moglo spasiti oko 400 milijuna kuna godišnje, čak i ako bi zaposlila 10 tisuća mladih da popune neka od tako ispražnjenih radnih mjesta.
Pokušavam se zamisliti kao jednog od tih javnih službenika. Iako sam siguran da postoje iznimke, pretpostavljam da će moja djeca uskoro započeti samostalan život, moj dom je nadomak tome da bude u mom vlasništvu i prilično sam siguran u rutinu života s obitelji i prijateljima. U svom sam poslu već desetljećima, stoga tu ima mjesta za malo iznenađenja i izazova te nešto stresa. Više-manje sam učinio svoj dio posla - u nekim pogledima velik ili malen put - i u izgradnji nove zemlje. Hoću li pokušati proklizati kroz svoj finale kao dio radne snage ili ću uzeti novac i sjediti kod kuće gledajući američke sitcome? Nema sumnje: ostat ću na poslu.
Računica se mijenja ako je posao stresan ili nosi ozbiljnu odgovornost. Tada bih bio ljut i prilično nestrpljiv da počistim radni stol, kažem zbogom nezahvalnim građanima i provodim više vremena pecajući, naročito ako bi moji troškovi bili prihvatljivi za takav način života. (Moja bi majka, naravno, napravila drukčije.)
U prosperitetnim vremenima ne bi bilo razloga preispitivati se o takvim osobnim odlukama. Ali Hrvatska je trenutno vrlo daleko od svog prosperiteta. Gubitkom 10 ili 5 posto radne snage u javnim službama kroz prirodni odljev unaprijedio bi se Vladin cilj rezanja javnih službi za 30 posto. Nadalje, ušteda od 400 milijuna kuna bila bi značajan korak naprijed prema smanjenju deficita. Zapošljavanje novih radnika da nadomjeste neke od umirovljenih ostavilo bi trag i u ukupnoj stopi nezaposlenih mladih, a koja je sada viša od 50 posto. I na kraju, tu je i korist od “svježe krvi” u javnim službama.
Većina zaposlenih u javnim službama koja je spremna za mirovinu ima više od 60 godina. U kasnim šezdesetima, kada su tek zamatali svoje diplome i dolazili na tržište rada, Leonid Brežnjev je vodio Sovjetski Savez, Josip Broz Tito je gradio pokret nesvrstanih, a Čehoslovačka se kockala i izgubila u Praškom proljeću. Beatlesi su bili na vrhuncu sa slavnom opaskom Johna Lennona da su popularniji od Isusa. Touch tone telefon i 8-kanalni magnetofoni bili su među najpoželjnijim i najpopularnijim kućnim gadgetima, a prvi ručni kalkulatori koji su mogli sasvim dobro poslužiti i kao uteg za papir tek su se razvijali.
Puno je toga prošlo od tada. Sovjetski Savez, Jugoslavija, Čehoslovačka, Beatlesi, touch tone telefoni i 8-kanalni magnetofoni su nestali. I možda je vrijeme za većinu od tih 20 tisuća koji su sada na rubu umirovljenja da se maknu. Postoji vrijeme kada su nacionalni interesi ispred osobnih i ovo je možda jedno od tih vremena za Hrvatsku. Naravno, to će biti teško prodati ljudima, osobito generaciji koja je ionako do sada prošla mnogo toga, no Vlada je ta koja to mora učiniti.
Vođe su ti koji moraju pronaći način da ohrabre i olakšaju tu tranziciju koja može biti vrlo teška za mnoge. Moja je majka radila do svojih 70-ih jer je cijeli život bila zaposlena, odlazila s jednog na drugi posao još otkako je bila tinejdžerica u Njemačkoj. Nije znala za drugačiji život i bila je izgubljena kada je skinula svoje “radne cipele”. Manje novca u prihodima često nije jedina prepreka umirovljenju, gubitak svrhe, osjećaj suvišnosti može biti jednako težak.
Jedna od opcija može biti program poput SCORE-a u SAD-u. Originalno poznat kao servis za umirovljene, SCORE je umirovljene poslovne ljude spajao s vlasnicima malih i srednje velikih kompanija. Savjetovanje i nadzor koji su pružali bili su besplatni, a pomagali su novim generacijama poslovnih ljudi da grade ekonomiju. Otkako je uspostavljen 1964, program se proširio i na aktivne poslovne ljude koji volontiraju u slobodno vrijeme.
Stariji javni službenici imaju bogato znanje i iskustvo na različitim područjima, a sva ta iskustva mogu biti upregnuta nakon umirovljenja u udruge. Neke vještine stečene u radu u javnom sektoru kao što su vođenje, planiranje i organizacija bilo bi izuzetno vrijedno prenijeti na mlađe poduzetnike. Specijalisti poput inženjera i znanstvenika mogu voditi mlade umove ili u kreiranje privatnih biznisa, naprednih programa, ili kroz njihove pozicije u odgovarajućim ministarstvima. Nekima se može pomoći i u pokretanju malih kompanija.
Vanjski biznisi, srodne udruge umirovljenih javnih službenika mogu biti zamišljene da, primjerice, osiguravaju besplatan nadzor za učenike i studente s posebnim potrebama ili nude kućne posjete ljudima koji boluju od raznih bolesti. Plaćeni ili neplaćeni poslovi u privatnim kompanijama mogu isto tako biti opcija za neke.
Nitko ne bi trebao biti poslan u mirovinu onoliko dugo dok njegove sposobnosti nisu upitne, ali bi dužnosnici trebali naći način da ohrabre tih 20 tisuća da odu s pozicija. Poticaji da se financijski učinak ublaži bili bi od velike pomoći, ali Vlada nije u dovoljno snažnoj poziciji da ponudi šećer za kraj. Trebala bi kreirati mogućnosti za umirovljene da nastave biti korisni društvu. Stariji javni službenici imali bi koristi od takvog programa i, puno važnije, i sama Hrvatska.
* autor je ekonomski analitičar, pisac i novinar, bivši šef Ureda Dow Jones u Beču i Singapuru
[Follow Roger Malone on twitter at @ExpatinZagreb or at http://expatinzagreb.blogspot.com/ ]