ZAGREB - Imate li deset tisuća kuna? A milijun? Ako imate deset, 17 posto hrvatskih građana smatrat će vas bogatima. Imate li milijun, taj će postotak doseći 18. Govorimo o gotovini, naravno. Osim novca, svaka druga imovina u Hrvatskoj rado se prihvaća, ali se ne smatra imetkom. Čak i kada je u pitanju sreća, mjesečni dodatak od 10.000 kuna čini se da bi većinu uputio prema raju. Odlazak u kazalište? Možda. Putovanje? Više od 56 posto građana ove godine nijednom nije bilo na izletu, govori li nam to nešto? Jesmo li toliko marljivi da nemamo vremena, nedovoljno bogati, ili jednostavno siromašni toliko da smo o bilo čemu osim preživljavanju prestali i razmišljati?
ISTRAŽIVANJE JUTARNJEG Više od pola Hrvata bilo bi sretno da im je plaća barem 5000 kuna
Od pada Berlinskog zida 1989., trenutka koji Europa pamti kao veliku društvenu prekretnicu, pa do danas Hrvatska je prošla kroz nekoliko tranzicijskih procesa, većinom, nažalost, neuspješnih.
Hrvatska je bila jedna od dvije najrazvijenije republike bivše države. Jugoslavija je bila daleko najrazvijenija od svih zemalja europskog “istočnog bloka”, toliko razvijena da na mnogim tadašnjim političkim kartama nije bila obojena crveno, poput zemalja koje su bile vezane uz bivši SSSR, nego ružičasto, “polukomunistički”, što je bila politička boja kojom su u to vrijeme bile pokrivane skandinavske države.
Analogija sa Skandinavijom temeljena je, naravno, na pogrešci tadašnjeg ideološki podijeljenog svijeta, no bilo je realno očekivati da će Hrvatska, za razliku od ostalih zemalja, relativno lako uklizati u kapitalizam koji je i sam u međuvremenu, pogotovo u Europi, doživio značajan zaokret prema socijalno osviještenoj zajednici. Pokazalo se, međutim, da naše predrasude nisu ništa manje pogrešne od američkog kolorističkog povezivanja Jugoslavije sa Skandinavijom.
Ukratko - da, siromašna ekonomija jest jedan od uzroka našeg neuspjeha, jednako kao i loša politika. Ključ je, čini mi se, ipak u nečem trećem - činjenici da nam nikada nije bilo dovoljno loše da bismo se pokrenuli. Uspavani u relativnoj zaštićenosti države koja nam je, za razliku od drugih na europskom istoku, dopuštala da putujemo preko granica, kupujemo vikendice i istovremeno živimo u “državnim” stanovima, nismo se pretvorili u bespoštedne borce za vlastitu egzistenciju, jedinu vrstu koja uspješno preživljava na slobodnom tržištu. Hrvati su u kapitalizam ušli kroz optiku američkih filmova, meksičkih sapunica i olako prihvaćenu tuđmanovsku nacionalnu romantiku koja ih je uvjerila da je Hrvatska već zbog svojeg savršenog i za Europu ključnog geografskog položaja predodređena postati europskom Kalifornijom.
Podatak da je samo 0,9 posto Hrvata opterećeno otplatom bilo kakvog kredita za poduzetnike ukazuje na barem dvije greške u sustavu. Prva je u lošoj politici koja prednost daje državnim investicijama pa sama proždire gotovo sav raspoloživi novac iz bankarskog sustava. Druga je u ukrivo nasađenom svjetonazoru koji, skupa s ekstremno neučinkovitim pravosuđem, uobičajeni kapitalistički sustav poduzetničkog niza pokušaja i bankrota čini u Hrvatskoj jednostavno nemogućim.
U tom kontekstu treba promatrati i posljednju u nizu predrasuda - da je Hrvatska neodrživo prezadužena država. Zanemarimo li relativno podnošljive, iako kamatno skupe, minuse po tekućem računu i vječno nezasitnu, ali u usporedbi s drugima ipak ne pretjerano zaduženu državu, Hrvati su zapravo nezadužena nacija. Je li onda priča o životu na kredit predrasuda? Nije, a struktura zaduženosti pokazuje zašto.
Hrvati se danas zadužuju za preživljavanje. Stambenih je kredita malo, jer je tranzicija 90-ih većinu društvenih stanova predala njihovim stanarima uz minimalnu naknadu, a adaptacija postojećeg prostora ulazi u sferu nadgradnje tipičnu bogatim društvima, ne nama. Slična priča je i s automobilima koji se u posljednje vrijeme opet nasljeđuju “s koljena na koljeno”. Točno je da u Hrvatskoj danas ima Bentleyja i Ferrarija više nego ikad, ali njihov je ukupan broj beznačajan, ti automobili nisu kupljeni na kredit, a život kojim žive njihovi vlasnici uglavnom se odvija u nekom, prosječnoj Hrvatskoj paralelnom svemiru.