Za razliku od sučeljavanja za gradonačelnika Zagreba, splitski kandidati su mnogo jezgrovitiji i koncentrirani na konkretne probleme u Splitu. To ne znači da su imuni na međusobna podbadanja i ad hominem argumente, ali oni su ipak usmjereni na ukazivanje nedosljednosti i kontradiktornosti, piše prof. dr. sc. Gabrijela Kišiček za Slobodnu Dalmaciju.
U tome prednjači Vice Mihanović koji proziva protukandidata za nedosljednosti, a što je argumentacijski gledano i legitimno. Jer ako ste prvo rušili neki prijedlog zakona, a sada se za njega zalažete, onda jeste kontradiktorni, nastavlja komunikološka stručnjakinja Kišiček.
Ivica Puljak nije vješto odgovarao i replicirao na takve „napade“ pa su mnoge stvari ostale nedorečene. Požalio se on, doduše, odmah na početku da je Vice Mihanović svakim sučeljavanjem sve agresivniji te da on u tome ne želi sudjelovati.
Međutim, očekivano je pa i opravdano da će se protukandidati u sučeljavanjima međusobno nastojati diskreditirati. Ne odgovoriti na takvo ukazivanje nedosljednosti nije znak retoričke sofisticiranosti nego nedostatka vještine.
Neprimjereno je i neprihvatljivo diskreditirati oponente na osobnoj razini, zbog vjerske, etničke ili neke druge pripadnosti. Međutim, prozivanje za nedosljednosti po principu „prvo ste govorili jedno, a sada drugo“ je sasvim legitiman argument na koji je nužno odgovoriti.
Unatoč „gorućim pitanjima“ koja, čini se, najviše muče kandidate u Zagrebu, o tome što je čiji otac, tko je bio u Savezu komunista, a tko u Domovinskom ratu, nisu potaknula ono što bismo zaista nazvali „agresivnim“ napadima i diskreditiranjima. Što daje nadu da se zaista može civilizirano raspravljati o temama primjerenima lokalnim izborima.
Tako da, agresivnost koju Puljak zamjera Mihanoviću samo je dio predizbornog folklora koji nije specifičan niti za Split niti za Hrvatsku već postoji u svakoj ozbiljnoj političkoj kampanji. I dobrodošao je. Jer nije loše vidjeti kako se kandidati nose s kritikama, znaju li na njih odgovoriti, imaju li spremano pobijanje protivnikovih argumenata.
Pa i sam Puljak poziva građane da ga kritiziraju. Dakle, spreman je na to. Međutim, u ovom sučeljavanju nije pokazao da se s kritikama zaista zna nositi niti da na njih zna odgovoriti.
Ako netko očekuje kampanju bez napada na politički kredibilitet i (ne)dosljednost, kampanju bez spočitavanja loših odluka, pogrešnih poteza ili bez kritika općenito, možda se ne bi trebao ni kandidirati.
Mihanović jest u sučeljavanju češće replicirao, češće ukazivao na protivnikove nedostatke (govoreći da su njegove ideje nastavak rada aktualnog gradonačelnika, a ne kreativne inovacije), češće je ironizirao pa čak i pokazao zgodno snalaženje u figurativnosti, primjerice, korištenje antimetabole (Apsolutno podržavam aktivizam, ali ne ako je to put da se živi od grada. Treba biti aktivista tako da se živi za grad), a bio je i izvedbeno uvjerljiviji.
Ivica Puljak njeguje svoj stil smirenog i staloženog govornika, no to nije uvijek put do uspjeha. Govornik/političar se treba znati prilagođavati, i stilom i izvedbom i sadržajem. Postoje govorničke situacije i žanrovi (sučeljavanje u kampanji je jedno od njih) u kojima treba pokazati više odlučnosti, ekspresivnosti i energičnosti. Barem u rečenicama koje počinju s „jamčim…“ to jamstvo mora biti izvedbeno popraćeno i ekspresivnije izrečeno. U suprotnome zvuči neuvjerljivo.
Jest da je Puljak naglasio kako je oprezan u davanju obećanja, ne dajući ona koja ne može ispuniti. To je dobro i logično. Međutim, onda bi izvedbeno trebao pokazati koja su to obećanja koja će sigurno, apsolutno, jamačno, stopostotno ispuniti. Jer, gledajući njegovu izvedbu, građani ne mogu biti sigurni što je kod njega sigurno, što vjerojatno, a što moguće. Izvedbeno, sve je jednako mirno i staloženo, a zbog toga i neuvjerljivo.
Vice Mihanović također ima retoričkih nedostataka, ali se u ovom sučeljavanju pokazao kao sigurniji, vještiji i žešći, zadržavajući se, ipak, u okvirima civilizirane političke rasprave.
Cijelo sučeljavanje pročitajte OVDJE.