LABIN - Pune 23 godine proveo je u jami. Stotinama metara ispod površine zemlje, u mraku, u prašini koja se lijepila za oči i pluća ostavio je svoju mladost.
Marijan Nikić bio je još relativno mlad čovjek kad je stigla naredba da se zatvara jama Tupljak, posljednji rudnik u državi. Zadnji ugljenokop u Hrvatskoj potopljen je do kraja 1999. godine. Pod vodom su nestali kilometri i kilometri hodnika i jama, cijeli jedan podzemni grad. Voda je potopila godine muke i znoja. Nikić je bio nesretan.
Imao je 45 godina i sve što je želio bilo je da se ponovo, kao i svakog radnog dana do tada, ustane, odjene radnički kombinezon i navuče opremu da bi se spustio u jamu.
Kobne eksplozije
- Bili smo mladi, u naponu snage. Teško smo shvaćali zašto se rudnik zatvara. Rudari nisu mogli sakriti žalost što njihov rudnik, uz sav znoj i muku, zauvijek nestaje - objašnjava Josip Štemberga, posljednji tehnički upravitelj Istarskih ugljenokopa Tupljak.
Štemberga je u rudniku proveo pet godina više od Nikića, ukupno 28.
Radili su najteži posao, svaki se dan spuštajući u mrak gust od straha i ugljene prašine. U uskim, vlažnim iskopima, jedva dovoljno širokim za čovjeka i lopatu, svakog časa mogla je izbiti kobna eksplozija.
Od 1935. do 1999. godine u istarskim ugljenokopima smrtno je stradao 751 rudar. Ali tih teških i ružnih stvari rudari se ne sjećaju.
Previše sumpora
Ma koliko njihov rad bio težak i opasan, za mnoge rudare rudnik je ostao mjesto koje im prije svega izaziva lijepa sjećanja, kao mjesto gdje su ostavili najljepše godine života i našli najbolje prijatelje, pokušavaju nam objasniti Nikić i Štemberga. Težak i mučan rad, to su zaboravili. Nije Vlada kad je odlučila smanjiti povlaštene mirovine: rudare je iz toga izuzela. Rudarske mirovine nitko neće dirati. Rudari Labina i Istre redom su natjerani na prijevremenu mirovinu kad je rudnik zatvoren. Posljednji ugljenokop u Hrvatskoj, jama Tupljak, zatvoren je 1999.
Da je bilo političke volje, mogao se kopati još šest-sedam godina, smatra Štemberga. On je u rudniku proveo cijeli svoj radni vijek: u rudniku se zaposlio 1971. godine, a u mirovinu je natjeran 1999. godine sa 55 godina.
Prvo je zatvorena Raša, još šezdesetih, a onda i druge jame: Labin, Pićan i Ripenda. Tupljak je ostao zadnji. Iskop je bio pre-skup, a u ugljenu previše sumpora, pa je HEP već 1990. predložio zatvaranje posljednje jame Tupljak.
Vlada 1995. donosi odluku o postupnom zatvaranju rudnika. Kao posljednji sindikalni povjerenik, Marijan Nikić s ponosom se sjeća kako je uspio u borbi za zbrinjavanje rudara koji su redom mogli ostati na ulici.
Program zbrinjavanja
- Sredinom 90-ih politika je odlučila da se rudnik mora zatvoriti, a svi rudari zbrinuti tako da nitko ne ostane bez posla. HEP se obvezao osnovati pet poduzeća u kojima će se rudari zaposliti, no od toga nije bilo ništa. Samo se 40 rudara zaposlilo u TE Plomin 2, a mi ostali smo trebali bez ikakvih prava završiti na Zavodu za zapošljavanje - sjeća se Nikić.
Prvo su 1998. i 1999. počeli održavati skupove radnika, jer su rudari proživljavali pravu golgotu ne znajući što će biti s njima. Zahvaljujući podršci medija i saborskih zastupnika, uspjeli su se, kaže Nikić, izboriti da u mirovinu mogu otići svi rudari, jamski radnici, s najmanje 15 godina staža, a da se ostale dvije godine pod posebnim uvjetima zbrine na Zavodu za zapošljavanje.
Velika rudarska pobjeda
- Bila je to velika rudarska pobjeda na koju sam i danas posebno ponosan, iako i dalje tvrdim da je rudnik mogao još raditi i da mi nismo željeli u mirovinu. Bili smo, međutim, spremni za pravdu se izboriti i zatvaranjem u jamu i štrajkom glađu, poput engleskih rudara, no na kraju nam tako drastične metode nisu trebale - kaže Marijan Nikić.
On danas živi pravim penzionerskim životom, obrađujući malo vrta, uživajući u šetnji prirodom i u igri s unucima. U mirovinu je otišao sa 23 godine staža u jami i u dobi od 45 godina.
No, bilo je i onih koji su imali svega 35 godina, pa su također bili prisiljeni na odlazak u penziju.
Danas većina njih prima mirovinu između tri i tri i pol tisuće kuna.
'Da sam otišao raditi u Italiju kao moji vršnjaci, bolje bih živio'
Suad Halilović, danas 40-godišnjak, u rudniku je radio dvije godine od 1989. do 1991., kad odlazi u Hrvatsku vojsku. U MORH-u ostaje do 2006. godine, kada odlazi u mirovinu.
- Da sam ostao u rudniku, ne bih imao pravo na mirovinu, a ovako sam otišao u vojsku, bio branitelj i kao neperspektivan kadar 2006. sa 20 godina staža i u dobi od 36 godina otišao u mirovinu.
Mirovina mi iznosi 3900 kuna, no sa smanjenjem iznosit će mi 3500 kuna - kaže Halilović. Dodaje kako mu je 1991. godine bilo najnormalnije da ide u rat braniti domovinu.
- Da nisam otišao u rat, ostao bih u rudniku do zadnjeg dana. Ne bih imao uvjete za mirovinu, ali bih kao i mnogi moji vršnjaci otišao raditi u Italiju i danas bolje živio! - smatra bivši rudar Suad Halilović.
Gotovo polovica od 300 rudara 1999. je izabrala otići u mirovinu
Potkraj 1999. godine zatvaranjem rudnika radne je knjižice preuzelo tristotinjak radnika. 141 rudar otišao je u mirovinu, a trideset ih je završilo uz određene povlastice na Zavodu za zapošljavanje. Svi koji su do 31. prosinca 1999. stekli 15 godina radnog staža u jami dobili su pravo na mirovinu. Bilo je, međutim, i onih kojima je do ispunjenja tog zahtjeva nedostajalo samo tri dana, pa je bilo i mnogo suza, sjeća se Marijan Nikić, posljednji sindikalni povjerenik Istarskih ugljenokopa Tupljak.