Je li korona bauk koji kruži svijetom ili realna prijetnja svakom od nas?
I nakon osam mjeseci od početka pandemije ima ljudi koji vjeruju u prvo, dakle, da je – po definiciji riječi „bauk“ – COVID-19 ili korona nešto čega se ljudi bez razloga boje.
S druge strane medijski smo bombardirani autentičnim, proživljenim pričama (ne tako starih ljudi!) koje doista izazivaju jezu. Pričama koje poučavaju da je „gripa za koronu – mala beba“. No, evo i nešto drukčije priče, jednako autentične, iz prve ruke. Od bivše „koronašice“, osobe srednje životne dobi, nižepotpisane naime, piše Slobodna Dalmacija.
Kao prvo, moram reći da se korone nikad nisam bojala, ali je nisam ni podcjenjivala. Jedna sam od onih koje se ne smatraju sveznalicama; poštujem činjenicu da je netko godinama studirao i diplomirao medicinu, a ja nešto sasvim drugo. Normalna je stvar da liječnici i epidemiolozi poznaju materiju bolje od mene, i da je patetično glumiti „ober-mozak“ upućen u „svjetske tajne teorije zavjere“.
Naravno da će netko i zaraditi
Dakako, na cjepivu će netko masno zaraditi (kao i dosad na maskama, dezinficijensima, testovima i drugom „asesoaru“), ali to cjepivo je svejedno nešto što svi priželjkujemo kao najmiliji božićni dar ispod bora u ovom našem domu na planetu Zemlji; ako ni zbog čega drugog, a ono da nam vrati prakticiranje naših svakodnevnih životnih rituala, one sitnice koje donose radost.
S druge strane, posao kojim se bavim nalaže mi kontakte s ljudima, ponekad i puno njih u jednom danu, i to je ono što volim raditi i čega se nisam htjela odreći ni u fazi onog prvog (sad vidimo, ipak iracionalnog), najvećeg straha od korone. Ne smatram se zbog toga junakinjom; jednostavno držim da novinar i reporter ne smije bježati od ljudi, kao ni savjestan liječnik koji jednako predano treba „služiti narodu“.
Nevjerojatna mi je činjenica da postoje liječnici koji su odbili komunicirati s ljudima u strahu za vlastiti život. Pa zbog tih ljudi i nekog iskonskog altruizma se valjda i postaje liječnik.
Dopustite mi još jednu primjedbu. Među onima koji negiraju ozbiljnost korone čest argument je „ionako je osoba stara, zato je umrla“. To mi je jedna od najbolnijih, najokrutnijih rečenica; priziva u sjećanje sve drage starije životne dobi iz uže i šire obitelji, one koje su mi u djetinjstvu posvetile vrijeme i darovale ljubav.
Drhtavim rukama dale čokoladu koju su kupile, odvojivši za to novac od svoje malene mirovine.
Sjetim se divnih bakinih priča i pažnje, djeda koji me kao dijete vodio za ruku u šetnju niz ondašnju Balkansku ulicu. Svi imamo uspomene u kojima smo pohranili neke drage, stare ljude, to blago našeg društva.
One najstarije i živuće bismo trebali čuvati kao oči u glavi jer su to humane enciklopedije koje su nas zadužile svojim minulim radom, pružiti im priliku za što dulji i kvalitetniji život, a ne sortirati u „otpis“. A njih je korona najviše pokosila.
U mislima najgori scenarij
Daleko sam od te rizične skupine, no svejedno me pogodila dijagnoza „pozitivna“.
Čitajući o tuđim iskustvima, mlađih i starijih ljudi, jasno je da ipak pravila nema, tako da se automatizmom – kao što crvena boja prva upada u oči – u mislima pojavio najgori scenarij. A nijednom se još zakašljala nisam!
Dakle, prvi simptomi bili su umor, kihanje, zimica, neznatno povišena temperatura; više nalik prehladi nego bilo čemu drugom. No, uskoro sam izgubila osjet okusa i mirisa, te se javila svojoj liječnici. Moram reći da sam ju telefonski uvijek uspijevala dobiti nakon nešto upornijeg nazivanja, a razgovarale smo kratko, iz respekta prema brojnim drugim pacijentima koji su također nazivali. Nevjerojatno, ali znam ljude koji danima nisu uspjeli na telefon dobiti svog liječnika opće medicine; majka jedne poznanice sama je sebi uspostavila dijagnozu i u očaju negdje nabavila Sumamed. Takve liječnike koji su ljude stavili na „ignore“ trebalo bi, po meni, najstrože kazniti.
Protokol je bio sljedeći: otvaram bolovanje, idem u izolaciju a nekoliko bliskih osoba po inerciji ide u preventivnu samoizolaciju. Ugodno sam iznenađena kad mi se dan nakon pozitivnog nalaza koji sam dobila mailom telefonski javila izvjesna doktorica prezimenom Kokot, iz Sinja; preraspodjela tih kontakata slična je špranci dodjeljivanja provođenja prekršajnih prijava područnim sudovima zbog preopterećenosti središnjice.
Shvatila sam da mi je dobro „pao grah“ jer sam prvi put u neugodnoj epizodi „korona-filma“ u razgovoru s liječnicom dr. Kokot, koju nisam prije poznavala (ne znam joj čak ni sad ime) osjetila da je sustavu stalo do mog malog života.
Da u ovoj državi netko od nadležnih brine o svom zdravstvenom osiguraniku i poreznom obvezniku, urednom platiši.
Možda zvuči patetično, ali najviše zahvaljujući strpljivoj i brižnoj doktorici Kokot iz Sinja sam se u prvim danima spoznaje o zarazi osjećala kao ljudsko biće, a ne kodni broj osobe koja je preboljela COVID, a uredno joj je isti naknadno poslan SMS-om kao potvrdnica uvrštenja u bazu podataka.
Dakle, dragi čitatelji, takav se bezbolni COVID nakon kojega imate najmanje tri mjeseca imuniteta može posrećiti i vama!
Umnogome je – majke će razumjeti – nalikovao rodiljnom dopustu: nešto više umora, popodnevnog spavanja i kaloričnije hrane (makar i bez okusa) bili su ključna terapija!
Istinabog, trajalo je kraće od devet mjeseci, ali barem tjedan dana duže nego gripa, koja me – za razliku od korone – preklani doslovce pomela između Badnjaka i Nove godine. I svejedno nije spriječila da se na dočeku čestito isplešem i zabavim.
Tako je moja korona prošla skoro idealno: bez ijednog zakašljaja, bez temperature, tek nekoliko dana i bez „njuha“. Ali...
Povremeno sam osjećala peckanje u grlu, kao nakon previše cigareta recimo. Nisam pušač već godinu dana, ali sjećam se tih povremenih akutnih intoksikacija, hvala na pitanju.
Evo pijem čaj u to ime!
Prošla je moja obvezna karantena, spavala sam još nekoliko dana tijekom popodneva, što mi inače nije nalik, a onda se nastavilo konstantnom glavoboljom, pa i nekim čudnim umorom.
Ah da, rekoh sebi, sad mi se prikrpila još i upala sinusa, moja stara prijateljica. Uzela sam, nakon ne znam koliko godina, uputnicu i temeljito testirala krv. Nije bilo znakova upale, ali opet taj ali...
Hormoni štitnjače bili su, uz standardnu usporenost te žlijezde koja mi je zapravo jedina kronična boljka, enormno povišeni, čak i uz terapiju! Specijalistički pregled koji je uslijedio kod susretljivog doktora Ante Punde pokazao je da, srećom, nema malignih tvorbi ali je – laički – proces propadanja koji je inače kod sličnih dijagnoza neumitan, bitno napredovao. Otud ono čudno „peckanje u grlu“.
Sad dolazimo do dijela koji nikako ne valja podcijeniti, a tiče se korone. Ona – barem u mom slučaju – nije gadna, ali je nepoznanica. Upitno je da li je ona pogoršala stanje moje štitnjače ili je posrijedi koincidencija. Još nema znanstvenih istraživanja, puno toga još je za sve „tabula rasa“. Enigma.
A ja sam kodni broj u virtualnoj platformi, jedna od evidentiranih oporavljenih koronaša koji je u pakt s COVID-om ušao s dijagnozom usporenog rada štitnjače, na doživotnoj terapiji eutyroxom. Riječju, jedna sam od sretnica.
Ne bojte se korone! No, nemojte je ni podcijeniti jer, čini se, udara tamo gdje smo slabi. Osluhnite svoje tijelo, dajte mu predah ako to traži. Dva metra zemlje sve nas čekaju, ali – sasvim realno – to uopće ne mora biti uskoro. Popit ću čaj u to ime.