U poštanski sandučić stečajnog upravitelja Hrvatskog olimpijskog centra Bjelolasica, Tomislava Đuričina, u gotovo četiri godine nije stigla nijedna ponuda za kupnju srca nekadašnjeg kompleksa i perjanice hrvatskoga zimskog turizma, skijališnih staza s vučnicom, paviljona, parcele na kojoj je bio hotel, kao i vrijednih pokretnina, pa nitko nije očekivao da će se netko javiti i na prosinačku, 11. javnu dražbu. Ona je bila podijeljena u tri cjeline. Jasenak I predstavlja skijalište s vučnicom, restoran na međustanici na skijalištu, restoran s hotelom (zgarište ostalo od požara), sportske terene i zemljište oko njih, te paviljone Klek, Kula i Lasica, ukupne procijenjene vrijednosti 29,1 milijun kuna.
Jasenak II su paviljoni Vrelo, Dobra, Đula, Tounjčica i Mrežnica, sve vrijedno 8,8 milijuna kuna, a treći dio ponude odnosi se na zemljište “Pod branom” na jezeru Sabljaci koje vrijedi 1,7 milijuna kuna. S pokretninama koje su procijenjene na deset milijuna kuna, među kojima je i vrijedni ratrak za pravljenje staza, Bjelolasica je vrijedna 50 milijuna kuna. Zbog mnogobrojnih dražbi cijena je padala, po posljednjoj se sve ovo moglo kupiti za 19 milijuna kuna. Stečajni upravitelj Đuričin, kojega smo dobili na Malti, potvrdio nam je da uskoro ide nova dražba te da će početna cijena na njoj pasti za dodatnih 10 posto.
- Za to imam dozvolu Skupštine vjerovnika na temelju koje bi stečajni sudac trebao donijeti rješenje da bi se mogla raspisati nova dražba - rekao je Đuričin.
Interes odvjetnika
Cijena Bjelolasice u paketu bi tako mogla biti nešto viša od 17 milijuna kuna. Ako ne bude ponuda, vjerovnici, a najveći su banke Erste i RBA, te Centar banka u stečaju i Centar za restrukturiranje i prodaju (CERP), odlučivat će hoće li cijena padati dalje, ili će se kompleks prodavati po segmentima. Dosad je bilo upita, ali se radilo o odvjetničkim društvima koji su u pravilu zastupali moguće investitore te za njih ispipavali teren i u konačnici dobro procijenili da cijena može pasti još niže.
Tri do sada unovčena dijela Bjelolasice su zaživjela ili su na dobrom putu. Upravnu zgradu u središtu Ogulina za 460.000 kuna kupio je lokalni pekar, vlasnik hotela Jastreb u Begovu Razdolju za 7,7 milijuna kuna postao je nekadašnji menadžer Adrisa Vlado Fornazar. Restoran uz jezero Sabljake koji je izgorio 2013. godine kupila je za 1,17 milijuna kuna tvrtka Air Albatros s Krka.
Tužna i lijepa inačica
Priča o Bjelolasici je kompleksna, ali tužna priča hrvatskog zimskog turizma. Postoji i njezina lijepa, ali vrlo skupa inačica, koja se zove Snježna kraljica. Vrlo je nezahvalno uspoređivati ova dva slučaja jer je svaki za sebe vrlo specifičan. Ipak, postoje činjenice koje se ne smiju zanemariti - dvodnevni događaj na sljemenskom brdu prosječno košta oko 25 milijuna kuna (plus “nevidljivi” troškovi), što bi bilo dostatno za kupnju kompletnog bjelolasičkog kompleksa, ali i za uređenje dobrog dijela nekretnina koje je ozbiljno nagrizao zub vremena. Prema nekim izračunima, samo u prvih sedam godina za pripreme staza, utrke, luksuzni smještaj sudionika, nagradni fond, ali i one nevidljive troškove tipa desetak milijuna potrošenih litara vode za sustav zasnježivanja, bezbroj besplatnih dionica koji su prevezli ZET-ovi busevi od grada do Sljemena te komunalni troškovi pokretanja snježnih topova i javne rasvjete utrošeno je više od 300 milijuna kuna.
S četiri naknadno odrađene godine svota se približila onoj od pola milijarde kuna. Jest da sljemenske utrke nisu samo od državnog interesa, nego i interesa grada Zagreba, koji ih dijelom i financira, kao i da su u financiranje uključeni i brojni sponzori, no među njima su i javna poduzeća poput HEP-a, pa se u konačnici ipak može pričati o utrošenom javnom novcu. Zagreb ima svoju računicu, grad je dobio promociju diljem svijeta, a postoje i vrlo konkretne brojke koje kažu da se broj turista od 340.000 kuna prije Snježne kraljice 2004. godine uvećao dva i pol puta te prešao milijun gostiju godišnje. No, ipak, teško se može zaključiti da je taj porast isključivo i samo rezultat dviju sljemenskih utrka godišnje. Uostalom, u promatranom periodu broj turista u ostatku kontinentalne Hrvatske povećao se u prosjeku 60 posto.
A što bi dogodilo da se taj novac uložio u Bjelolasicu koja je za ulaganje u zimski turizam imala bolje predispozicije, na kojoj je tada, prije 12 godina, dnevno skijalo po 2000 ljudi na šest kilometara skijaških staza s tri vučnice, tri žičare i osam staza, a noćenja su se brojala u desecima tisuća - zna se vrlo egzaktno. Plan je, naime dobio zeleno svjetlo Vlade RH, jer je na njenoj sjednici, samo mjesec nakon prve Snježne kraljice, početkom 2005. godine osnovano Povjerenstvo za Bjelolasicu, koje su činili tadašnji ministri Dragan Primorac, Ivan Šuker i Branko Vukelić. Oni su godinu kasnije najavili projekt revitalizacije Bjelolasice vrijedan oko 150 milijuna kuna.
On je predviđao gradnju dvoranskog kompleksa s bazenom, širenje smještajnih kapaciteta, dodatna ulaganja u stazu Vrelo, koja je netom prije uređena te je za pet milijuna kuna potpuno bila prilagođena uvjetima za utrke FIS-a i Svjetskog skijaškog kupa, po procjenama skijaških stručnjaka tada je to bila jedna od najljepših staza u Europi. Dugačka je 1354 metra, prosječno je široka 55, s visinskom razlikom od 442 metra. Krajem 2006. godine proširen je gornji i srednji dio staze, a obavljeni su i poslovi na kanalima za podzemnu infrastrukturu. Tada je nabavljen i moderni ratrak za uređenje, Pisten Bully 300 W. No, ona nije mogla raditi bez sustava za zasnježivanje, čija nabavka je također bila u planu.
Početak kraja
Tomislav Paškvalin, koji je u to vrijeme bio direktor HOC-a Bjelolasice, na stolu je imao detaljno razrađene projekte, studiju isplativosti te pravomoćne građevne dozvole za gradnju zasnježivača skijaških staza s dodatno uređenim stazama te akumulacijskim jezerom koji bi osigurao do 90 dana snijega na stazama. Govorilo se da je novac spreman i trebalo je samo raspisati natječaj za izvođače radova. A onda je sve stalo. Nitko ne zna zašto jer nikada političari nisu rekli da su digli ruke od Bjelolasice, ali se čitavo vrijeme tapkalo u mjestu te su se razne institucije međusobno nadmudrivale pravilnicima. Na primjer, Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja stopirala je aktivnosti jer su prihodi HOC-a iz osnovne djelatnosti bili samo 15-ak posto od ukupnog prometa te se nisu priznavale državne potpore jer je riječ o trgovačkom društvu. Stoga se krenulo u osnivanje javne ustanove. Onda su jedno vrijeme s trgovačkog društva prebacivali imovinu na novoosnovanu javnu ustanovu.
Kompleks su tada vodile dvije pravne osobe, jednom je rukovodio ravnatelj, drugom direktor, a nijedan od njih nije mogao bez državne pomoći osigurati plaće za 150 ljudi. Uz sve to veliki požar 2011. godine progutao im je zgradu u kojoj je bio hotel s restoranom na Bjelolasici, a vatra je uništila restoran na Sabljacima dvije godine kasnije. Naplatili su se od osiguravajućih društava, no novcem se nisu obnavljali objekti, nego su namirivani brojni vjerovnici. Ovo je bio početak kraja Bjelolasice. Svi zaposlenici ostali su bez posla, a prema podacima koje smo dobili do direktorice Turističke zajednice Ogulina Sonje Drašković vidljivo je da se ovo područje na kojem se spajaju Lika i Gorski kotar u turističkom smislu od tada zapravo nikada nije oporavilo.
Ogulinsko područje je u 2010. godini posjetilo više od 17.000 gostiju i ostvarilo gotovo 45.000 noćenja. Godinu kasnije, kada je izgorio hotel, brojke su pale za 70 posto. Ogulin nudi brojne nove sadržaje i turistički se oporavlja te se iz godine u godinu povećava broj noćenja, no nisu došli dalje od 50-postotnog broja iz vremena Bjelolasice.
Lančana reakcija dogodila se na tržištu nekretnina. Velik broj kuća za odmor i smještajnih kapaciteta je prodan, neke započete investicije nikada nisu dovršene, a u ovom trenutku u raznim oglasnicima može se pronaći barem 50 nekretnina, što objekata, što zemljišta koji se nude na prodaju. Cijena je dvostruko niža nego što je za iste nekretnine bila dok je radio Hrvatski olimpijski centar, a kupci se za njih baš i ne trgaju. Apartman se tamo bez problema može kupiti za manje od 1000 eura po kvadratu, a solidno zemljište za gradnju vikendica već za desetak tisuća eura, što je ranije bilo nemoguće. Očajni vlasnici nude mogućnost zamjene kuća za stanove u nekom većem gradu ili na moru, ne uvjetujući uopće gdje točno.
Ipak, nisu baš svi digli ruke od Bjelolasice, nisu Ogulinci, ali ni svi mještani samog naselja na Bjelolasici. Dapače, informacije koje smo dobili od gradonačelnika Dalibora Domitrovića te predsjednice netom osnovane Udruge iznajmljivača Bjelolasica Laure Nazor čak su i optimistične.
Lokalci nemoćni
- Sve je u rukama stečajnog upravitelja i mi imamo vrlo mali manevarski prostor da išta učinimo, jer sa svojim financijskim kapacitetima sami ne možemo spasiti Bjelolasicu. Ono što možemo učiniti jest uložiti dodatni napor u pronalaženju potencijalnih investitora. U tom smjeru se stvari i razvijaju, pa mogu reći da ću kroz desetak dana primiti tri ozbiljna investitora koji su zainteresirani za Bjelolasicu, svi dolaze iz turističke branše, jedan je domaći, a dva su inozemna, jedan sa sjedištem u Londonu, drugi se javio iz Rusije.
Nakon toga ću s detaljima upoznati stečajnog upravitelja - rekao nam je ogulinski gradonačelnik Dalibor Domitrović, dodajući da je najveći problem što potencijalni investitori nisu posve sigurni u što ulaze, odnosno hoće li ih zateći još neki repovi kada uđu u vlasništvo.
Nema političke volje
On smatra da se problem Bjelolasice mogao odavno riješiti da je bilo političke volje za tako nešto. Grad Ogulin ima kompletno pripremljen projekt vodoopskrbe Bjelolasice vrijedan oko 30 milijuna kuna. On je nužan za svakog tko bi se na Bjelolasici bavio zimskim turizmom, jer bi mu on omogućio dovoljne količine vode za pravljenje umjetnog snijega za zasnježivanje staza. Grad u njega dosad nije ulagao jer ga nije imao za koga graditi.
Prije dva mjeseca na Bjelolasici je osnovana Udruga iznajmljivača. U njoj su lokalci, ali i brojni vikendaši koji nisu ostali imuni na ljepote toga kraja, pa su odlučili tamo živjeti. Jedna od takvih je predsjednica Udruge, Splićanka Laura Nazor.
- Bjelolasica nije samo snijeg, daleko od toga, ovo je mjesto za dolaske 365 dana u godini. Tako je malo napora potrebno za njezino uređenje, a toliko bi mogla dati u svim vidovima turizma, skijaškom, sportskom, zdravstvenom, obiteljskom. U ovom trenutku ona izgleda otužno i zaboravljeno. Ilustracije radi, smeće nam odvoze svakih 15 dana, pa se stvaraju deponiji, infrastruktura je zapuštena, sve je nekako zamrlo. Dolaze nam turisti koji zalutaju, ali usprkos svemu ovom lošem, priroda ih oduševi - kaže nam Laura Nazor.
Ona je povela inicijativu za buđenjem Bjelolasice pokrene iz same Bjelolasice, ne očekujući više da će to netko napraviti iz Ogulina, Karlovca ili Zagreba. U turističkom smislu, navodi, vraćaju se pet koraka unatrag.
- Na bivšem dječjem igralištu Tintilinić organizirali smo doček Nove godine u podne, družili smo se i dijelili besplatan grah. Okupilo se čak 500 ljudi. Planiramo organizirati krumpirijadu jer je taj proizvod ovdje fantastičan, događao bi se svakog trećeg vikenda u rujnu. Također, s obzirom na većinsko pravoslavno stanovništvo koje se izmiješalo s katolicima koji su gore došli i žive u jako dobrim donosima, voljeli bismo spojiti dva Božića raznim manifestacijama i događajima. Ovo su za nas velike stvari, ali se nadamo da ćemo kroz njih dati barem mali doprinos oživljavanju Bjelolasice - kaže iznajmljivačica Laura Nazor.