KLASA OPTIMIST

Kuščević, Žalac, Marić, Žinić... Premijer kao prevareni muž koji uvijek sve sazna zadnji

"Ne bi moj Lovro Kuščević." "Nitko me neće posvaditi s Gabrijelom Žalac", govorio je on uvrijeđeno
Andrej Plenković
 Željko Puhovski/Cropix
Objavljeno: 23. siječanj 2021. 22:15

Premijer uvijek zadnji sazna, otkrilo se u svim dosadašnjim aferama sa sumnjivim nekretninama ministara i župana. Primijetili ste svakako, kad god se krene pisati kako je ovaj ili onaj ugledni član vladajuće stranke tajanstveno bogat, kako mu je imovina u neobjašnjivom raskoraku sa službenim prihodima, u kratkom je vremenu stekao neobično mnogo kuća, stanova, poslovnih prostora, vikendica na moru, zagorskih kleti i planinskih brvnara, Andrej Plenković ispočetka, kao žanrovsko lice iz malograđanskih komedija, poriče da se nešto nedolično dogodilo.

Premijer je kao dobroćudni, nešto i tupi debeljko u prugastom odijelu sa zlatnim satom u džepiću prsluka, koji bezrezervno vjeruje svojoj znatno mlađoj ženi, muž koji se kune u čednost svoje Milice, premda ga svi upozoravaju da ga Milica vara s vrtlarom, sobarom, frizerom, šoferom, učiteljem klavira, teniskim trenerom, odvjetnikom, liječnikom, čak i župnikom. Amaterske kazališne družine obožavaju ovakve komade, kad je muž naivčina i nema blage veze da mu gospođa radosno, velikodušno, pa i nekritički dijeli svoje tjelesne dražesti s drugim muškarcima.

To je uvijek hit. Koliko god je zaplet predvidljiv i banalan, stolice su u domu kulture u Drnišu ili Đurđevcu na svim izvedbama do zadnje popunjene i svi se slatko kikoću kad se lokalna glumačka zvijezda, inače komercijalist u trgovačkom poduzeću, u ulozi muža pompezno zadere: "Ne bi moja Milica, ne dam ja protiv moje Milice", jer svi, jasno, znaju da Milica nije svetica. Maloprije su je vidjeli kako se iza grma šimšira razvratno pohvatala s vrtlarom.

Neodoljivo je zatim gledati kako muž šoferu govori: "Milica ima moje bezgranično povjerenje", a šofera smo u prethodnom prizoru vidjeli s glavom ispod Miličine suknje, ili kad muž uvjerava učitelja klavira kako ga "nitko neće posvaditi s Milicom", a učitelj klavira je Milicu usred Chopinove Sonate u b-molu zgrabio sa dojku i njoj ta napasna gesta vidljivo nije bila mrska. "Milica je nevina kao Blažena Djevica. Protiv nas govore zločesti ljudi ljubomorni na našu sreću", šapće naposljetku sanjarski komercijalist u trgovačkom poduzeću pa se i njemu nehotice otme osmijeh, a Drnišani i Đurđevčani dolje u publici otiru suze i plješću se po butinama kako je to komično.

Slična je stvar i s našim premijerom. "Ne bi moj Lovro Kuščević, ne dam ja protiv moga Lovre Kuščevića”, govorio je on uvrijeđeno. "Goran Marić ima moje bezgranično povjerenje”, isticao je premijer svečano. "Nitko, zapamtite što vam govorim, nitko me neće posvaditi s Gabrijelom Žalac", ponavljao je on s rukom na srcu. "Tomislav Tolušić je nevin kao Blažena Djevica", kleo se sa suzom u oku. "Protiv Milana Kujundžića govore zločesti ljudi ljubomorni na našu sreću", bjesnio je predsjednik Vlade pravedno. "Ivo Žinić je izuzetno moralna osoba, domoljub i vjernik nepokolebljive čestitosti", tvrdio je Andrej Plenković ustrajno.

Branio je svoje suradnike zanemarujući očite dokaze o njihovoj krivici, neustrašivo niječući stvarnost kao prevareni muž iz salonske komedije, svaki put kad bi njegovim suradnicima našli štogod sumnjivo, u raskoraku s njihovim službenim prihodima, i kad su Tolušiću otkrili kuću, i Mariću stan, i Kujundžiću vikendicu, i kad je izašlo na vidjelo da Kuščević, osim kuće, stana, vikendice, planinske brvnare i zagorske kleti, na punicu ima i eskimski iglu pod polarnim krugom, a župan Žinić se upisao na Taj Mahal i Keopsovu piramidu. I činilo se da premijer zbilja vjeruje u to. Televizijski snimatelji su vrebali neće li mu na konferenciji za novinare vragolasto zaigrati rub usana, kao onome komercijalistu iz Đurđevca, neće li osmijehom makar samo na trenutak odati kako on zna kako priča glupost, ali Andrej Plenković je do kraja ostao u predstavi, posvećen svojoj ulozi rogonje koji ni o čemu nije imao pojma.

Kad god novinari opaze nekog lupeža na mjestu ministra ili župana, vladajuća stranka postavlja taj banalni i predvidljivi komad. Hvataju za prsi ponavljajući uzvišene riječi kao što su domovina, obitelj, čast, poštenje, istina, Svemogući Otac i Sin i Duh Sveti. To se dosad repriziralo skoro kao "Gruntovčani" ili "Naše malo misto" na televiziji. Od afere do afere ne prođe kojiput ni pola godine, a oni svejedno igraju svoj otrcani tekst. Isprva se pravdoljubivo snebivaju, naprosto ne mogu sebi doći, ogorčeni su i zgađeni kako se nedužnog progoni, kako se jednu valjanu osobu i sposobnog ministra drsko kleveće, i to traje tjedan, najviše deset dana, dok nedužno progonjeni, drsko oklevetani, valjani i sposobni ministar napokon ne odjebe s dužnosti.

I premda se nikad nije dogodilo da su novinari bili u krivu, da su besramno lagali kako je ministar i župan nešto gepio, i da se nakon svega Tolušić, ili Kujundžić, ili Kuščević, ili Marić, ili bilo tko drugi trijumfalno vratio na političku scenu, kazališni amater na mjestu predsjednika Vlade svejedno špila naivca, ponavljajući kako su posrijedi samo zločeste glasine, tračevi i podmetanja. Takav se komad vjerojatno može u nedogled igrati u domovima kulture u Drnišu, Đurđevcu, Gospiću i Strizivojni, provincijskim gradićima gdje bi HDZ pobijedio i da im domaća kokoš nosi izbornu listu, ali dopustite, za zahtjevniju publiku katkad bi ipak mogli malo promijeniti repertoar.

Spadala sa zastavom

Opet su na proslavu godišnjice jedne slavne vojne operacije došla spadala s crnom zastavom s natpisom "za dom spremni", iako i svjedoci događaja i vojni povjesničari upozoravaju da oni u tome nisu sudjelovali i nemaju nikakvih ratnih zasluga.

Po zapovijedi Franje Tuđmana bili su ili demobilizirani ili su se morali odreći ustaških oznaka. Spadala s crnim zastavama s natpisom "za dom spremni" mogli bi možda obilježavati samo operacije uklanjanja trbušne kile ili gnojnih krajnika. Napokon, mnogi među njima od svega su svetog hrvatskog teritorija oslobodili samo kakav oficirski stan od pedeset kvadrata.

Kad ih je vidio na proslavi, predsjednik Milanović smjesta se okrenuo i otišao zajedno sa svim vojnim zapovjednicima koji su se tu nesretno zatekli. Njegovu odlučnu gestu valja pozdraviti, ali opet, ona se frustrirajuće često ponavlja. Spadala bez ratnih zasluga uguraju se gdje im nije mjesto i zajebu događaj, oduzmu čast onima koji su stvarno ratovali i ginuli.

Valjalo bi nekako spriječiti nepozvane da dolaze, a nije dobro, ako mene pitate, da se to čini nasilno, s policijskim koridorima i pendrecima, da ponovno udara Hrvat na Hrvata. Najzgodnije bi bilo, meni se čini, da se spadalima s crnim zastavama s natpisom "za dom spremni" reče da negdje ima besplatnog piva i pelinkovca i nijedan od njih ne bi gubio vrijeme na proslavu godišnjice slavne vojne operacije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. ožujak 2021 19:50